Kojekakve

subota, 16.03.2019.

Točke diskontinuiteta

U svim tim maslinicima, nizovima suhoziđa ili pak pomorskom pojasu u nekom momentu pokaže se "greška" koja naruši kontinuitet reda, estetike, ekologije... Najčešće svemu takvome kumuje "ljudska ruka", svojim činjenjem ili nečinjenjem.
Teško je biti arbitar "treba li tako biti ili ne"... ali ništa me ne priječi da to pokažem i o tome kažem riječ-dvije.

Ovom, valjda, benzinskom rezervoaru trebalo je brat bratu deset godina da ga atmosferilije pretvore u "ruzinavi brod". U nekim lokalnim okvirima očito je ostavljen kao "teritorijalna markacija". "Nit šteti nit' koristi, ali moj je!".

I ovom spiganom, još dobro-držećem okviru za boktepitaj što, namijenjeno je baš pravo mjesto za umirovljenje - drito ispod 943-godišnje masline. Da se i ona saživi s novim trendovima brige... o otpadu.

Obalni pojas, često nazivan "pomorskim dobrom", zbog svojeg "društvenog" vlasništva, očito intenzivnije trpi taj naš "baš me briga" sustav.
Srećom, ako išta ostane bačeno "na otvorenom" dovoljno dugo, bit će izjedeno, kad tad, burama, neverama i solju... do neprepoznatljivosti.

Uz takvu mentalnu "klimu" na ovim prostorima, gradnja kuće šesterokatnice na tridesetak metara od mora rijetkima se pokazuje "kao šaka na oko", a kamoli da bi investitoru bila neki velik problem za "legalizaciju", ako je itko ikada više ponudi.

Sâm obalni pojas, rekoh, posebna je priča.
Upravo me pozitivno iznenadilo kako su u suhozidovima koji se nekada protežu do mora, vjerojatno kao brana neželjenom lutanju ovaca, uglavnom ipak ostavljeni prolazi za nesmetan pješački prolaz uzduž obalne linije, bez iritantnih prepreka ili dasaka s natpisom "Privat".

Na Pagu se ponegdje uz obale mogu naći i kamene "bitve", privezni stupići, vrlo vjerojatno monolitno isklesane iz stijene. Po nekim pričama datiraju još iz doba rimske i/ili mletačke "nadležnosti", kad se u tim paškim zaljevima sidrahu i vezahu "strane" lađe kojima se odvozilo drvo "put Italije"...
Obalne hridi uz te nekadašnje lučice danas često bivaju zalivene betonom ili obzidane kamenom, osiguravajući pogodan pristup brojnim novovjekim vezovima za čamce.

Ta "betonizacija" obale, kako se to često zna čuti, širi se mjestimično i na područja obalnih hridi ispod parcelâ građevinskog zemljišta te se smatra "pripitomljavanjem" surove i neiskoristive stjenovite obale te njenim privođenjem poželjnoj turističko-rekreativnoj svrsi.
Prema "potpisima" urezanima u beton dade se naslutiti da se na tim kupališno-sunčališnim platoima nekim nepisanim pravilom njihovi kreatori smatraju prioritetnim korisnicima, a obično su iz nedalekih kuća na obroncima otoka.

Ta praksa potpisivanja gdjegdje se proširila i na četveronožne ljubimce dotičnih obitelji, simpatično ovjekovječene otiscima njihovih šapa.

I za kraj, osim nas bilo je na Pagu još znatiželjnih koji nas netremice, hipnotički promatrahu minutama. Da nas zapamte do našeg sljedećeg susreta u dogledno vrijeme.

I još jedno kratko upozorenje, ako ga netko želi prihvatiti - s Paga smo se vratili na kontinent "bogatiji" za čak tri primjerka krpelja na koži na što nismo bili ("mentalno") pripremljeni.
Sve nekako izgleda da je ovogodišnja blaga zima pogodovala njihovoj ranijoj aktivaciji i na područjima na kojima se, tradicionalno, prošlih desetljeća to nije uopće očekivalo.

Pag [03/2019.]

srijeda, 13.03.2019.

Njeno veličanstvo, Maslina

Ovo vrijedi vidjeti... i ne pričati mnogo.
Ovdje se vrijeme mjeri stoljećima... i tisućljećima.
To se osjeća na svakom koraku

Mislim da nema nikoga tko pri prolasku mimo ove stamene ljepotice ne pomisli o stoljećima vjetrova koji su je savijali.

Što li je nagnalo ovu staricu da se tako "povinuje"...?

A vidim, ima tamo i "mangupâ".

Ali i sentimentalnijih "tipova".

Iako je tamošnja stvarnost nama možda neshvatljiva, očito se "vlasništvo" treba dostojno markirati...

Pa i pod cijenu nama očigledne bešćutnosti.

A ni Priroda ih ponegdje nije mazila...

Gdje neće čovjek, navalit će tu i tamo i pokoja munja...

Odluka o gradnji "Ljetne pozornice" usred maslinika isprva se možda doima barbarskom... no s druge strane - spajanje Umjetnosti i Prirode često može biti odlična ideja. Pa slušanje ljetno-večernjeg koncerta virtuozne čelistice naprimjer, ispod nebeskog svoda i sa zvučnom kulisom noćnih insekata... može biti nezaboravan doživljaj stotinama gostiju.

Pag [03/2019.]

utorak, 12.03.2019.

Fascinantna količina kamena

Naslov ovog posta parafraza je komentara blogera NepoznatiZagreb na prošli post. Njega je, citiram: "Uvijek fascinirala ta količina kamena na Pagu...".
Te kamene naoko "pustoši" ovim se izletom neću dotaknuti - ostavljam je za neki sljedeći dolazak, ali to ne znači da se kamena nisam nauživao i u "najšumovitijem" dijelu otoka, uz selo Lun.

O suhozidovima se na ovim blogo-prostorima uvelike pričalo i u postovima znalca za tu narodnu majstoriju, blogera Neverina... Otimati plodno tlo kršu odvajanjem kamenova iz plodne zemlje bio je, po meni, nevjerojatno zahtjevan i herojski čin težaka u prošlim stoljećima. Bez ikakve mehanizacije, golim rukama.
Sav taj kamen nije mogao "nestati" pa su ga, lukavo, ugrađivali u debele i visoke zidove na rubovima parcela, tehnikom pouzdanog, čvrstog zidanja bez ikakvog cementa, morta, vapna... Na "suho"! Otuda i naziv - suhozid.
Na nekim otocima komadima kamenja obzidavali su pak "terase" za vinograde te, kao npr. na Visu, stvarali nezamislive hrpe, doslovce kamene brežuljke.

Paški suhozidovi u području Luna su nekako drugačiji od onih u ostalom priobalju ili otocima. Njihov gornji sloj graditelji su ojačavali istaknutim slojem povećih kamenova, čineći time nazupčan krović kojim se uspijevalo obeshrabrivati ovce od prelaska i preskakivanja zidova.

Što vandalizacija, što "gravitacija" - ponegdje su po Jadranu pridonijeli djelomičnom urušavanju takvog ziđa pa je tim više lijepo vidjeti da i dalje gdjegdje postoji dobra volja i majstorstvo za njihovo obnavljanje i održavanje.
A taj jadranski kamen, "kao takav", preživjet će još mnoga stoljeća, sa svojim prirodnim stanovnicima, lišajevima raznih vrsta...

Ovdje, na Pagu, prolazi kroz takve zidove učinili su mi se, komparacijom sa sličnima na Cresu naprimjer, skoro upola užima.
A neka od "vratašaca" kojima te prolaze/ulaze zatvaraju doimala su se napuštenima i/ili namjerno zaglavljenima...

Neka su pak koliko toliko u funkciji...

A neka bi se dala čak i zalokotati!

Na sâmom sjeverozapadnom "špicu" otoka Paga, podalje od ikakve obradive zemlje i s lijepim pogledom na zamalo cijelu dužinu Velebita, niknula je hrpa kamenja kao simbol konca, kraja, cilja... često viđenog na vrhovima kamenitih planina.

Zanimljivo je da ondje, na tako istaknutom kopnu u moru, nema nikakvog svjetionika... ako se kao odgovarajući možda ne "računa" svjetioničić na obližnjoj pličini, podvodnoj stijeni.
Prvom prilikom provjerit ću situaciju na nekoj ozbiljnijoj "maritimnoj" karti.

Do tada sam se zadovoljio "samo" s dodavanjem jednog, "svog" kamena na kameni stožac.
Rekoše mi je da je to dobro "za sreću!".
Čut će se.

Pag [03/2019.]

ponedjeljak, 11.03.2019.

Paške putositnice I

Prve asocijacije kad se spomene otok Pag obično su mi "sir", "most", "sol" i... eventualno "krš". Do sada sam de facto onuda prošao samo jednom, na pola dana tako da se nisam ni stigao šire "obrazovati".
Ali s dodatnim jednoipodnevnim obilaskom, "slika" mi se počela polako nadograđivati. Na njemu su mi se nudile i ostale divote.
Počinjem s vodom... i ovcama.

Na otoku bez pravih vodotokova pitka je voda oduvijek bila bolan imperativ. I za ljude i za ovce. Za vrijeme sušâ, ljudi su, možda, mogli piti vino da utaže žeđ, pralje su mogle tjednima preskočiti pranja rublja, ali ovce, osnova njihove prehrane i privređivanja, nisu smjele skapavati.
Pojilišta, posvuda uz našu obalu i na otocima često nazivane "lokvama", bila su preduvjet preživljavanja. A ovaj, sada napušteni i zapušteni primjerak kod Luna, već mi se i svojom geometrijom učinio "središtem svijeta"...

Prema današnjim, već samo i vizualnim mjerilima, ova i ovakva voda ne bi zadovoljila atribut pitkosti. Ali tko zna što je čovjek kadar podnijeti kad stisne nevolja.
A ovce vjerojatno nisu pitale.

Malo podalje, usred krševitog krajobraza osvanuo mi je pred očima i presušeni "bazen", neki bivši rezervoar vode s ne baš razvidnim okolnim vodotokom koji bi ga punio. Tragovi vode na okolnim stranama pokazuju da je vode nekad stvarno bilo do popriličnog nivoa, a stepenice koje vode u njega očito su bile namijenjene nekoj uhodanoj seoskoj rutini.
Kad sada gledam, ovako s distance, taj lijep primjerak građevine, ne bih se začudio da mi netko kaže da su se u njemu mještani zapravo i kupali.

I povrh toga, nekoliko obližnjih, sada zamalo zatrpanih kamenih kadica u nizu s kamenim kosinama za "trljanje" robe, odličan su i sačuvan trag da je ovdje nekad, osim pojila i "bazena" (?), bilo i seosko "perilo".

Usred sela našla se i tipična "gustirna", nekadašnji, sada napušten, sustav plitkog prostranog bazena za prikupljanje kišnice i zatvorenog rezervoara za pohranjivanje vode.

Gustirne su po načinu čuvanja vode u zatvorenom spremniku, pretpostavljam, bile primarno namijenjene za opskrbu ljudi pitkom vodom, a mjesto za uzimanje vode, s poklopcem i koloturima za izvlačenje vode kablićem, neodoljivo sliči na tradicijske bunare u kontinentalnim krajevima.

Ovih dana cijeli je otok bio preplavljen cvatućim krošnjama badema koje kao da su slavile taj možda i preuranjen dolazak proljeća.
A za ovce koje onuda slobodno švrljaju, prestanak suhonjave zime obećava napokon i svježu ispašu.

Na moju znatiželju odgovorile su svojom, znatiželjom, "ne dajući se previše smetati".

I za današnji kraj, ne mogu odoljeti prikazati i meni predivnu scenu s obronka najvišeg paškog brda, Sv. Vida - poetičnog pojilišta - lokve "usred ničega".
Jedan Attenborough bi od ovoga znao napraviti divnu "priču".
[Iskreno zahvaljujem autorici, prijateljici SĐ na ustupanju za objavu.]

Pag [03/2019.]