Kad se čovjeku, landrajućem po bregima samoborske okolice, prikaže ovakav "horizont", teško mu je odoljeti iskušenju: "Stožac danas mora pasti"
Dolaskom pod sâmu gradinu Okića vidi se (ne po prvi put) da je na dohvat ruke i da to nije neki grozomoran uspon, deset-petnaest minuta uvrh glave.
Primicanjem prvim obrambenim bedemima, našoj se općoj znatiželji pridružila i Gogooova muha Eristalis tenax (spomenuo ju je u komentaru nekidan) koja se, lebdeći poput drona, ogledavala u odsjaju objektiva fotoaparata.
Na jednoj od prilaznih "poučnih tabli" moglo se pročitati da se gradina već četiristo godina smatra ruševnom, ali je, eto, barem jedan lijep nadvoj, pretpostavljam u prostoru nekadašnje kapele, već desetljećima uredno restauriran.
Ostalo ziđe (i)pak "pati" od mjestimičnih "prodora" kojekakvih amorfnih oblika...
U jednom od smjerova pogleda koji se pružaju, naslutio sam u daljini jedan od sličnih stožaca Samoborskog gorja, pretpostavljam Oštrc, na udaljenosti od barem tri-četiri sata hoda. Gogooo će me ispraviti ako griješim.
I nakon svega, nametnuo se jedini logičan smjer - nizbrdo.
Za Lukavec kažu da je bio jedina obrambena utvrda u Turopolju. Ovako "na livadi", s oskudnim vodenim jarcima unaokolo i još k tome u doba turskih opsjedanja izgrađena od hrastovine, bila je navodno višekratno paljena, uništavana i ponovno građena.
Sadašnji izgled dvorac je poprimio tek prije dvjestopedesetak-tristo godina kad su Osmanlije bili već daleko, protjerani iz ovih krajeva.
Vjerojatno je zbog "sjećanja" na burnu povijest zamalo cijela vanjština zdanja izvedena sa slijepim prozorima i čak sedamdesetak puškarnica u njima. Ne pamtim da sam igdje vidio nešto slično.
Na cijelom dvorcu uspio sam uočiti samo tri kakva-takva uobičajena prozora, a i oni su svi, slutim osigurani kovanim rešetkama.
Tek razigrana mašta mogla bi tim iznimnim prostorijama namijeniti ulogu tamnica za vještice koje su, navodno, negdje ondje mučili... taman do prije tristotinjak godina.
A linije hrpta Medvednice, Zagrebačke gore, Sljemena... odande se, udaljene kojih dvadesetak kilometara, pokazuju tako "nevino blage"!
Unutarnje dvorište, ne odveć veliko, odaje meni neku hladnoću... ne samo jer traje zima. I ljeti, kad sam jednom upao, izgledalo je isto. Mladu blagajnicu tada sam zamolio da prenese "mjerodavnima" da na te silne "prazne" ograde drvenih galerija stave neko viseće šareno cvijeće, da se ugledaju na slovenske dvorce. Jesu li shvatili što im govorim, teško mi je reći.
Ovdje su mi sada pažnju privukle naslonjene ljestve, u nekadašnjoj funkciji "razapinjanja" grešnika ili nepodobnika pomoću vitla i konopaca. Teško mi je bilo procijeniti jesu li original ili samo replika. Nekako slutim da su povremeni rekvizit nekih "viteških uprizorenja" ili naznaka da je dvorac vidio i neka bolnija vremena.
I to je bilo to.
Usput, za one angažiranije za hodanje na zidu se našla i već postarija tabla "Dubovačkog planinarskog puta" koja je lijepo shematizirala njegove točke i ispreplitanje dviju karlovačkih rijeka. Uz površnu provjeru na Google-u, sumnjam da se prikazana staza može othodati u jednom danu.
Što veliš Gogooo?
