Naslov ovog posta parafraza je komentara blogera NepoznatiZagreb na prošli post. Njega je, citiram: "Uvijek fascinirala ta količina kamena na Pagu...".
Te kamene naoko "pustoši" ovim se izletom neću dotaknuti - ostavljam je za neki sljedeći dolazak, ali to ne znači da se kamena nisam nauživao i u "najšumovitijem" dijelu otoka, uz selo Lun.
O suhozidovima se na ovim blogo-prostorima uvelike pričalo i u postovima znalca za tu narodnu majstoriju, blogera Neverina... Otimati plodno tlo kršu odvajanjem kamenova iz plodne zemlje bio je, po meni, nevjerojatno zahtjevan i herojski čin težaka u prošlim stoljećima. Bez ikakve mehanizacije, golim rukama.
Sav taj kamen nije mogao "nestati" pa su ga, lukavo, ugrađivali u debele i visoke zidove na rubovima parcela, tehnikom pouzdanog, čvrstog zidanja bez ikakvog cementa, morta, vapna... Na "suho"! Otuda i naziv - suhozid.
Na nekim otocima komadima kamenja obzidavali su pak "terase" za vinograde te, kao npr. na Visu, stvarali nezamislive hrpe, doslovce kamene brežuljke.
Paški suhozidovi u području Luna su nekako drugačiji od onih u ostalom priobalju ili otocima. Njihov gornji sloj graditelji su ojačavali istaknutim slojem povećih kamenova, čineći time nazupčan krović kojim se uspijevalo obeshrabrivati ovce od prelaska i preskakivanja zidova.
Što vandalizacija, što "gravitacija" - ponegdje su po Jadranu pridonijeli djelomičnom urušavanju takvog ziđa pa je tim više lijepo vidjeti da i dalje gdjegdje postoji dobra volja i majstorstvo za njihovo obnavljanje i održavanje.
A taj jadranski kamen, "kao takav", preživjet će još mnoga stoljeća, sa svojim prirodnim stanovnicima, lišajevima raznih vrsta...
Ovdje, na Pagu, prolazi kroz takve zidove učinili su mi se, komparacijom sa sličnima na Cresu naprimjer, skoro upola užima.
A neka od "vratašaca" kojima te prolaze/ulaze zatvaraju doimala su se napuštenima i/ili namjerno zaglavljenima...
Neka su pak koliko toliko u funkciji...
A neka bi se dala čak i zalokotati!
Na sâmom sjeverozapadnom "špicu" otoka Paga, podalje od ikakve obradive zemlje i s lijepim pogledom na zamalo cijelu dužinu Velebita, niknula je hrpa kamenja kao simbol konca, kraja, cilja... često viđenog na vrhovima kamenitih planina.
Zanimljivo je da ondje, na tako istaknutom kopnu u moru, nema nikakvog svjetionika... ako se kao odgovarajući možda ne "računa" svjetioničić na obližnjoj pličini, podvodnoj stijeni.
Prvom prilikom provjerit ću situaciju na nekoj ozbiljnijoj "maritimnoj" karti.
Do tada sam se zadovoljio "samo" s dodavanjem jednog, "svog" kamena na kameni stožac.
Rekoše mi je da je to dobro "za sreću!".
Čut će se.
