Jedan od rijetkih, ako ne najslikovitijih, a ono najironičnijih prikaza zagrobnog života u hrvatskoj književnosti dugujemo gosponu Krleži. Riječ je o Keglovichiani, jednoj od balada iz genijalne zbirke Balade Petrice Kerempuha, objavljene 1936. U spomenutoj baladi pjesnik tako opisuje TRIJUMFALNO I NAJPARADNEJŠE VUZNAŠAŠČE VNEBOZETJE I VULEZEK V NEBO NJIHOVEGA PREUZVIŠENOG GOSPOCTVA GOSPONA GOSPONA GOSPONA I DOMINALNEGA GOSPODINA GROFA BALTAZARA MELKIORA GAŠPARA KEGLOVICHA CESARSKOGA KIRASERSKOG OBRISTA I NJIHOVEGA VELIČANSTVA PRAVOGA KOMORNJIKA NA NJIHOV PEDESET I SEDMI ROJENDAN NA HERODEŠOVO A.D. 1779.
U prvom dijelu balade čitamo opis samog ulaska tog velikodostojnika u nebeske dvore, „v lakjeranem zicu kočije dunajske“, a budući da ga „nigdar neje fpikla lutoranjska kača“, i s obzirom da je „v Jeruzalem poslal galiju forintača“, može biti siguran da je „rezervjeral stan i koštu v nebu“. Ipak, kako bi bio siguran i u to da mu u nebu neće čega god uzmanjkati, grof Keglovič sa sobom ima i pratnju: „Šereg kohov, kuhač i sokačic, pečenjarov, dinerov i krušnaric: troja kola riglah, rajnglah i plehnateh rolov, pratfanov i pekvah, za šloprok pet volov, troja kola rib, buncekov, karafijolov, sokačov, kohov i sirarov, licitarov i mlinarov“, itd.
Na samom ulazu, grofa je dočekao sveti Petar: „Otparl se je božji stan, a sent Peter (kak oberšpan) zaželil je Grofu dober dan. ’Želim jim, Gospon Grof, kistijant, pitšen, naj zvoliju, Ekselenc! Za njih je se vre spremno: kvarter i košta, pinta i kredenc!’“.
U sljedećem prizoru vidimo zapanjenu grofovu pratnju, sve te kuharice i sobarice „kaj su dervene stale kak sanoborske štruce i zijale v Gospona na zicu karuce… kak mahnul je svetom Petru serbus… Z jenim perstom na oberštarske čake, kak Grofi odzdravljaju bogečke proščake, doteknul se Grof srebernega šilta, kaj svetom Petru kak nadrišpanu gilta“. (Podsjetilo me to, taj ležerni grofov stav prema nebeskom vrataru, na naše političare koji se sa svojim bjelosvjetskim kolegama lupaju po ramenima kao da su, ono, rod rođeni: „Kako je George, što ima kod tebe? Što ne svratiš na partijicu golfa?“.)
Uglavnom, dok grof s velikom pompom, praćen kompletnom poslugom, ulazi u raj, na „repu špalira, da su tu bandu fkani“, s namjerom da se nekako nepozvan uvuče u nebeske dvore, prikrpao im se „Imbro Skunkač, piličar i tat“ i „kak gujšter se prešmugnul črez nebeska vrata“.
Nadalje iz pjesme saznajemo filozofiju koja je grofa Kegovicha i dovela u raj: „Gdo vanshajanje hoče najti na tej životnej cesti, taj mora furt piti, furt piti i jesti. Gdo z kuglofa žere same slatke cvebe, taj najleglje dojde vu grofovske nebe. Gdo pintu more vu se zlejati, taj lehko bude mogel spati. Gdo dobro spi, bez greha projde, a takšni pak vu nebo dojde. Gdo hoče tak vu nebe iti, taj navek mora pijan biti“.
Za to vrijeme, Imbro Skunkač, „brabonjkov brat, tolvaj, jalnuš, piličar i tat, z repum med nogami od straha kak pes… smuca se kak tenja po tepihu nebes“. Pred njim se pruža prizor kakav si nije mogao zamisliti ni u najluđim snovima: „Gledi Imbro kak se na ražnju obraća vol, a pitvinah i žranja prepun je grofovski stol… v rolu sfilana fazanova prseca, z reš pečeni mlinci od pereca“.
Ono što slijedi je gurmanska fantazmagorija prema kojoj su žurnalistička izvješća gospona Butkovića iz raznoraznih hoh ugostiteljskih objekata tek suzdržano prenemaganje, gastroeseji gospona Bakalovića zvuče kao da ih je napisao samostanski kuhar pripravnik za razdoblje korizme, a možda joj je na tragu tek oblaporni (u najboljem smislu riječi) gospon Barbieri… Pred Imbrom Skunkačem, koji se „kak kača zagledal v portugizec“, pruža se pogled, među ostalim, na „jarebice, fine ftice, prepelice, krilatice. Pak kečige i auštrige, afrikanjske slatke fige. Orehnjače, makovnjače, oskoruše i kolače, mendule i pomoranče, marcipane i rogače, se se dimi, se natače, se se puši kak vulkan na Gospodinov pogrebni dan! Zelenača iz hajdine, fedrih, špicflam, govedine, kuretine, teletine, cimet skuhan vu pitvine, od kačje juhe hladnetine, bravetine, janječine, vubrane na mesečine svetojanske šparge mlade, cušpajz z rezanci z čokolade, pak muštarde v safalade. Oskoruše i mušmule, štrudljin z mesom i mendule, orehnjače, makovnjače, pune gače, pune hlače, sira, smerdljivoga spuznjaka, vepra, škopca godišnjaka, morun: meter i pol saka. Tri koša na olju spečenih pužov, kak tenta čarnih spohanih gužov, na majoličneh zdelah, na cinkovem tanjiru, grofovske karmine na nebeškom piru“. Opis je zaključen u krležijanskom bezbožnom stilu: „I ajngeli su sami te sladobize jeli, ak i nesu zube ni požirak imeli“.
Dakako, nebeski bodyguardi primijetili su nepozvanog gosta: „Imbro Skunkač, ti krastavi futač, kam si se prešmujgnul v livrjeranih gač? Kam si se zavlekel pod stol, kak kusa stekla, za grofovski stol pobegnul si iz pekla!“ I, nakon što su ga isprebijali na mrtvo ime, završio je tamo gdje mu je, iz grofovske perspektive, mjesto: u „vekivečnom jognju“.
| < | srpanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery