gospon profesor
petak, 03.07.2009.
J.D. Morrison (8. prosinca 1943. – 3. srpnja 1971.)
„Death makes angels of us all and gives us wings where we had shoulders smooth as raven’s claws…I will not go, prefer a feast of friends to the giant family“.
Negdje na prijelazu 70-ih u 80-te godine prošloga stoljeća, u završnom razredu osmoljetke, drugarica K. nam je na satu hrvatskoga ozbiljnim tonom najavila pisanje referata. Pod tim je podrazumijevala pismenu radnju na zadanu temu koja je uključivala i određeno istraživanje, korištenje stručne literature i slično. Bilo je to doba u kojem je drug Tito još uvijek bio koliko-toliko živ (premda se 4. svibnja neumitno približavao), doba u kojem se znalo što je Istok, a što Zapad, doba u kojem je Jugoslavija bila okružena BRIGAMA (B kao Bugarska, R kao Rumunjska, I kao Italija…), ali smo znali da na braniku domovine bdiju pripadnici JNA, vidjeli smo to mi klinci u emisiji Dozvolite da se obratimo koju smo gledali nakon povratka s nedjeljne jutarnje mise: stasiti vojnik na nekom proplanku nepomičan gleda u daljinu, a pored nogu mu nepomično sjedi, zagledan u istom pravcu, vučjak. Obojica u oprtačima, pas ipak bez kape. Znali smo to, dakle, pa smo se mirno mogli posvetiti školskim obavezama, na primjer, pisanju referata. Inače, te godine (1980.) su nas napustili, osim J.B.-a, i Erich Fromm (18. ožujka), Jean-Paul Sartre (15. travnja), Henry Miller (7. lipnja), a potkraj godine na nebo u koje nije vjerovao otišao je i John Lennon (8. prosinca). Od svega toga me iskreno potresla ova zadnja smrt; na spomenute pisce pažnju ću obratiti uskoro, a u trenutku kad je prestalo kucati srce najvećeg sina naših naroda & narodnosti ležao sam u vrućici. Prizor prvi: majka ulazi uplakana u sobu. „Umro je“, kaže začepljenog nosa. Neke su majke takve, rasplakat će se na vijest o smrti kontroverzne povijesne ličnosti kao i na vijest o pogibiji princeze Diane. Znate o čemu govorim. Prizor drugi: dok je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u toku kolektivna katarza, i dok u bolničkom dnevnom boravku mali bolesnici skupa s medicinskim sestrama gledaju izravni prijenos na crno-bijelom TV-u, ležim sam u sobi s dijagnozom upale pluća. Sve u svemu, kao što današnji klinci ne beru brigu što je neki političar dao ostavku, tako sam i ja bio posve zaokupljen svojom osobnom situacijom.
Uglavnom, tijekom školske godine 1979./1980. trebali smo pisati referat. Na pitanje o čemu da pišemo, drugarica K. preporučila nam je sljedeće teme: Bratstvo i jedinstvo – zalog zajedničke budućnosti, Tito – Partija – omladina – akcija, Moj zavičaj u NOR-u, Narodni heroji iz našega kraja i tome slično. E sad, teme su bile onako, baš izazovne, naročito za nekoga koga je drmao pubertet i kome je najvažnija stvar na svijetu bila glazba, tko se iz mirnog, poslušnog katoličkog omladinca, pod utjecajem hormona i privatnog kaosa pretvarao u bezrazložnog buntovnika o čijoj se naušnici u uhu raspravljalo na sjednicama Nastavničkog vijeća („…dijete ulice!“) i o kome je upravo drugarica K. govorila kao o „bitangi“. Elem, u skladu sa svojim najintimnijim interesima i najdubljim uvjerenjima, budući da tema referata ipak nije bila strogo zadana, odlučio sam prostor slobode iskoristiti do maksimuma. Za temu referata odabrao sam lik i djelo međunarodnog heroja rock’n’roll internacionale Jamesa Douglasa Morrisona, pjevača avangardne skupine The Doors. Nisam se unaprijed izjasnio o čemu ću pisati – iz nekog razloga držao sam to kontraproduktivnim. Premda sam se svojim odabirom izložio stanovitom riziku – nastavnici su već bili pomalo iziritirani nekim drugim mojim istupima – odlučio sam bio dati si truda i napisati pravi referat, po svim uzusima besprijekoran. Na raspolaganju sam imao, osim osobnih dojmova i nespretnih prijevoda (Thoughts in time and out of season / The Hitchhiker stood by the side of the road / And leveled his thumb / In the calm calculus of reason… Što mu TO znači?!), dvije dragocjene reference: jedan stari primjerak kultnog časopisa Džuboks (br. 14 iz srpnja 1975.) s tekstom Darka Glavana Ulaz u podsvijest rocka (portret Jima Morrisona i The Doorsa), i fotokopiranu knjižicu Slavlje guštera što ju je izdao Vojo Šindolić (Hvala Vojo!), a u kojoj je, osim instruktivnog predgovora, objavio i vlastiti prijevod Morrisonovih poema Celebration of the Lizard i An American Prayer. Uglavnom, kupio sam pet araka trgovačkog papira i na desetak stranica u toj zdravoj socijalističko-katoličkoj sredini – to možete samo kao četrnaestogodišnjak – napisao referat o jednoj od najdekadentnijih i najbriljantnijih pojava u povijesti rock glazbe. Referat je jednostavno bio toliko dobar da sam dobio peticu: još se sjećam komentara drugarice K. („Pa, potrudio si se…“, rekla je s prizvukom bespomoćnosti u glasu.). Beskrajno žalim opet i ponovno što ga na kraju školske godine nisam zatražio.
Kako bilo, danas je obljetnica smrti tog neobično autodestruktivnog pjesnika i izvođača u čijem djelu znalci iščitavaju utjecaj Friedrich Nietzschea, Williama Blakea, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda. Zapamćen po dionizijskim scenskim nastupima, Morrison je inspiraciju tražio u djelu francuskog dramatičara Antonina Artauda i šamanizmu američkih indijanaca. Duboko zainteresiran za mitologiju, misticizam i simbolizam, iščitavao je Frazerovu Zlatnu granu, a i ime grupe čiji je vođa bio nastalo je prema nazivu eseja Aldousa Huxleya Vrata percepcije (što ga je A.H. preuzeo od W. Blakea). Nastojeći i sâm proći kroz njih, sin vojnog časnika nije se libio konzumirati goleme količine alkohola i halucinogenih droga, tako da je naposljetku u tome i uspio: na „drugu stranu“ probio se u svojoj dvadeset i osmoj godini na današnji dan prije trideset i osam godina (The gate is straight /Deep and wide /Break on through to the other side…). Pokopan je u Parizu, na groblju Pere-Lachaise, a društvo mu čine Moliere, Proust, Chopin, Baudelaire i ostala ekipa. Dok je netko nije odnio sebi doma, na grobu se nalazila bista što ju je izradio domaći kipar Mladen Mikulin.
Uvijek iznova oduševljen neusporedivim vokalom Jima Morrisona i originalnošću glazbe skupine The Doors, gotovo trideset godina kasnije saznao sam da je te 1980. godine – osim mog referata – objavljena i prva njegova biografija, No One Here Gets Out Alive, autora Jerryja Hopkinsa i Dannyja Sugermana. U međuvremenu, o Jimu i Vratima i dalje se pišu tekstovi i knjige, snimaju se filmovi (Stoneov film prvi put sam pogledao u Berlinu 1991., sinkroniziran na njemačkom – nešto prestrašno.), a svojedobno su Bele i drugovi iz Buldožera objavili poemu Smrt Morisona Džima pa za kraj ovog sjetnog prisjećanja njezini završni stihovi:
Kume Džimi, Bog ti pomogao
Nad tobom se ne našlo junaka
Ime ti se svuda spominjalo
Dok je pjesme i dok je veselja.
...i link na Roadhouse Blues. Neponovljivo.
