gospon profesor
nedjelja, 26.04.2009.
Kupovina stolca – epilog
I kako je cijela priča završila?
Pa, gospođa profesorica, praktična kakva već jest, uviđajući da moje didaktične pričice i pristojne prijetnje neće polučiti rezultata, dosjetila se da zamolimo jednog njezinog rođaka, onako malo jačeg, da pođe s nama u taj nesretni salon, da malo popričamo s direktorom, pitamo ga za zdravlje i za našu 60% plaćenu fotelju. Rođak – čovjek inače sklon napetim situacijama, a sluteći jednu takvu – veselo je pristao, ter smo se nas troje jednog hladnog decembarskog popodneva, više od četiri mjeseca nakon potpisivanja ugovora, uputili u trgovinu namještajem na kraju grada.
Spremni na sve, ušli smo i krenuli ravno prema prostoriji u kojoj je sve započelo. Dočekao nas je onaj isti ljubazni mladić koji nam je prodao mačka u vreći. Nije nas prepoznao. Bio je jednako onako varljivo uljudan kao i zadnji put.
»Kako vam mogu pomoći?« upitao je smješkajući se.
Bez riječi sam mu pod nos tutnuo Zaključnicu broj 358/AM. Prvo se zbunio, zatim nas je malo bolje pogledao, ženu i mene, pa rođaka koji je malko popravio čvor na kravati, a onda je problijedio.
»Da, to smo mi«, rekao sam, »drugi kolovoza, žarki ilinštak, sunce ti žarko! Gdje je direktor, gospodin Ž.?«
Dečko je nešto propentao, a onda se okrenuo na petama i, u dva-tri kvantna skoka, nestao negdje na prvom katu. Tu minutu, koliko je direktoru trebalo da siđe, iskoristili smo da ošacamo izložene fotelje. Nakanili smo, naime, neku od njih jednostavno, štono riječ, eksproprirati. Eksproprijacija eksproprijatora. Poštena inteligencija izvlašćuje što joj po pravu pripada, u našem slučaju stolac.
Direktor se još sa stepenica počeo ispričavati svaljujući krivicu na Talijane, Slovence i carinu. »Da, a stolci se sklapaju u Hrvatskoj«, presjekao sam ga. Nije bio svjestan koliko znam o njihovoj ubogoj firmi. Stjerali smo ga u kut. »Ovako ćemo“, progovorila je glasom koji ne trpi suprotstavljanje moja supruga. »Lijepo ćemo uzeti jednu od ovih fotelja, odvesti je kući, pa ćemo vam je lijepo vratiti kad nam isporučite naš stolac.«
»Milane, ovu ćemo!« pokazao sam na simpatičnu fotelju s kotačićima, čak nije bila ni kožna.
»Kako to mislite?« zbunio se direktor, praveći čudne pokrete, kao da pleše na mjestu. Milan je popravio čvor na kravati očigledno uživajući u situaciji. »Idemo, Milane!« Milan je uhvatio naslon i počeo gurati fotelju prema izlazu. Čulo se kako kotačići ciguljaju.
»Hej, oprostite, ali ne možete tako, stanite…«, obigravao je gospodin Ž. oko nas. »Ne možemo?! Pa vidite da možemo. Guraj, Milane!«
»Ali ta fotelja je skuplja od one koju ste naručili!« zavapio je direktor.
»Daaa?« ironično je otegnula gospođa profesorica. »I?«
»Pa, čujte, trebate nadoplatiti, i, uostalom, ovo nije prodajni nego izložbeni salon, i…«, šeprtljao je diša.
»I što, buraz? Što ako ovo nije prodajni salon?« progovorio je i Milan, inače korpulentan momak, onako, kraće kose i debljeg vrata. Već smo se prilično približili ulazu/izlazu. Malo smo usporili. Direktor je izgledao očajno. Dakako, nije zaslužio da i jednu sekundu pregovaramo s njim, ali dobar kućni odgoj, građanska pristojnost, kršćanski svjetonazor i svijest o ljudskoj gluposti kao svemirskoj sili, sve to je odnijelo prevagu nad osvetoljubivom pravdoljubivošću u meni.
»Stani, Milane!« zamolio sam rođaka. »Da vidimo kako ćemo ovo riješiti.«
Neću vas daviti s detaljima oko uspoređivanja cijena, zbrajanja i oduzimanja; uglavnom, na kraju smo, premda je fotelja koju smo odabrali bila nešto skuplja od one koju smo naručili, doplatili onih preostalih 40% od ugovorene cijene.
Bez računa.
