gospon profesor
utorak, 03.02.2009.
Gospon Hamlet
Jedna od neuralgičnih točaka nastave književnosti je i neusklađenost nastavnog sadržaja i uzrasta učenika. Da, često čujemo o tome kako su današnja djeca zrelija, kako se razumiju u tehniku itd. Ako se zrelost procjenjuje po vještini surfanja internetskom pornotopijom i po umješnosti korištenja mobitela kao šalabahtera, onda se slažem, neki su već i prezreli. No, kad na red dođe gradivo, pokaže se da pred sobom imate gomilu dječurlije nesposobne za iole zahtjevniju refleksiju, čemu, kao što sam rekao, pridonosi i neprimjereni izbor književnih predložaka. Naime, budući da se književnost obrađuje kronološkim slijedom, djeca u 2. razredu srednje škole suoče se tako i s Hamletom. Sad, u gimnazijama je recepcija još kakva takva, ali u strukovnim školama učenici – kojima je postmodernističko sravnjivanje vrijednosti ko dobar dan – vrijednost besmrtnog Shakespeareovog djela prilično relativiziraju, da ne kažem minoriziraju. U stilu, Shakespeare, Shakespeare, e pa što je? A relativiziraju ga zato jer ga ne razumiju. A ne razumiju ga zato jer ga ne mogu razumjeti. Dakako, većina ih donekle pohvata fabulu, tko je Hamlet, tko je Klaudije, tko Gertruda, a zatim razina snalaženja rapidno opada (Laert, Ofelija, Polonije?) i opada (Horacije, Rosencrantz, Guildenstern?!)... Može se to činiti čudnim, ali svatko tko radi u školi zna o čemu govorim: sjajno je već ako uspijem postići da učenici pohvataju imena likova i njihove međusobne odnose. Želim li pak ući u dublje razloge Hamletove ironije i cinizma, njegove zapitanosti nad smislom života i snatrenja o samoubojstvu, želim li pozabaviti se svim onim zbog čega Hamlet je to što je... odjednom primjećujem kako se podiže komunikacijska barijera, a pogledi postaju staklasti. Jer, ti razlozi sežu u samo srce tame ovoga svijeta i u mračne ponore ljudskih duša, a pred sobom imam ipak relativno neiskvarene mlade ljude koji o razmjerima zala kojima ovaj planet obiluje imaju malo pojma. (Razmatrao sam inače mogućnost da nabavim kakvu zgodnu lubanju pa da na sat dođem prikladno opremljen, ali kad sam vizualizirao sebe kako je nosim po školskim hodnicima – zbornicu da ne spominjem – do daljenjeg sam odustao.)
Sve u svemu, učenicima bih trebao objasniti zašto ljudi imaju vraški dobrih razloga ubiti se i zašto to ipak uglavnom ne učine. Hamlet bi to svakako želio učiniti jer, dok važe razloge za i protiv (samoubojstva), s nekim čudnim guštom razmatra mogućnost da je najbolje „Umrijet – usnut, ništa više! / I usnuvši dokončat srca bol / I prirodnih još tisuć’ potresa. / Što baština su tijelu – to je kraj, / Da živo ga poželiš!“. Ali, tu ga obuzme sumnja, a što ako smrt nije kraj i ako nas u toj nekoj „zemlji neotkrivenoj“ čekaju još gora zla? I da nema te sumnje, tko bi normalan htio podnositi „svijeta bičeve“, „porugu tlačitelja“, „podsmijeh oholih“, „tromost pravde“ i „naprasitost vlasti“? „I tko bi tovar nosio u znoju / I stenjao pod teretom života / Kad ne bi volju mutio nam strah / Od nečeg poslije smrti…“? Djeca – adolescenti prepuni životne energije – sve ovo ipak zapravo ne razumiju, ne mogu razumjeti jer jednostavno nisu dovoljno dugo živjela.
Pada mi sad na um jedna zen priča koju sam prvi put pročitao upravo u srednjoj školi i nisam je tada shvaćao. Postoji nekoliko verzija, naišao sam na ovu:
Putujući, neki čovjek u polju naiđe na tigra. Dade se u bijeg, ali tigar jurne za njim. Bježeći završi na nekoj litici, oklizne se i pade. U padu se, srećom, uhvati za korijen neke puzavice i to ga zadrži. Biljka se od njegove težine napola iščupa i čovjek se opasno zanjiše nad rubom provalije. Tigar ga je njuškao odozgo. Drhteći, čovjek pogleda u dubinu, a dolje ugleda drugog tigra kako čeka da ga razdere. Samo ga je jedan korijen biljke držao da se ne surva u provaliju.
Odjednom se odnekud pojaviše dva miša, jedan bijeli i jedan crni, te stadoše malo pomalo grickati puzavicu. Gore tigar, dolje tigar, a uz to još i dva luda miša! Čovjek u muci zakoluta očima i u tom trenutku ugleda kraj sebe sočnu jagodu. Stisnuvši grčevito jednom rukom puzavicu, drugom ubere jagodu, pomiriši je i pojede.
Kako je samo bila slatka!
Kao šesnaestogodišnjak dakle priču nisam shvaćao, ali je danas itekako dobro razumijem. A razumijem bome i ambivalentnog kraljevića. Da sam u 2. razredu srednje škole imao i najboljeg profesora književnosti, ne bi mi mogao objasniti stvarni smisao Hamletovog lamentiranja, očajavanja nad životom i odustajanja od samoubojstva (jedino) zbog straha od mogućih nepoznatih prekogrobnih mukâ. Nadalje, jedno od pitanja iz Čitanke 2 glasi: Prokomentiraj univerzalne probleme u djelu: prijateljstva, braka, osvete, mržnje, ubojstva, vlasti… i Izdvoji misli koje imaju općeljudsko značenje. Čujte, o tim stvarima i odrasli mucaju, a učenici mahom bijelo gledaju, jer što će o braku i ostalom reći netko tko je zainteresiran uglavnom za beskonačno prčkanje po mobitelu, dokono pljucanje ispred škole, neumorno žicanje za Žuju, netko tko je prošli sat imao tjelesni, pa se još hladi, a sljedeći sat ima kontrolnu iz kemije pa je u laganoj panici i po podlaktici ispisuje formule. Da, da, sad ćemo mi časkom izdvojiti misli s općeljudskim značenjem, na brzinu ćemo protumačiti jedan od najkompleksnijih likova u cjelokupnoj književnosti, brzo ćemo objasniti što znači kad Hamlet Ofeliju tjera u samostan i krhkost naziva ženom. Sve to, i još više, objasnit ćemo u dva školska sata i učenici će obogaćeni dubokim uvidima pisati nadahnute referate o blijedom danskom kraljeviću… Tako to valjda izgleda u glavama onih mandarina s fakulteta i iz ministarstva koji su zaključili da je idealno doba za upoznavanje s Hamletom 2. razred srednje škole. Moje višedesetljetno iskustvo pokazuje da bi ipak o tome bilo primjerenije razgovarati – premda već pomalo i u to sumnjam – tijekom 4. razreda, a ni tada ne samo dva sata i, žalosno ali istinito, ne sa svim učenicima. No, kako ne živimo u idealnom svijetu – o čemu rječito svjedoči i Shakespeare – kao što napomenuh, zadovoljan sam već i ako učenik zna suvislo prepričati radnju. Netko – tko ne radi u školi – će to nazvati spuštanjem kriterija, a netko – tko stoji ispred današnje mladeži – će reći „gladi bradu, stari moj!“.
Na kraju vas ostavljam s besmrtnim monologom da se i sami na trenutak osvrnete na vlastitu egzistenciju i procijenite gdje ste u odnosu na izluđenog princa.
„Bit ili ne bit – to je pitanje!
Je l’ dičnije za ljudski um sve praćke
I strjelice silovite sudbine
Podnosit il zgrabit oružje,
Oduprijet se i moru jada kraj
Učinit? Umrijet – usnut, ništa više!
I usnuvši dokončat srca bol
I prirodnih još tisuć’ potresa.
Što baština su tijelu – to je kraj,
Da živo ga poželiš! Umrijeti
– I usnut – usnut – pa i snivat možda!
Da, to je smetnja sva. Jer snovi, što
U smrtnom tome snu nas mogu snaći
Zemaljske ako muke stresemo,
Da – to je što nam ruku ustavlja
I to je razlog što je nevolja
Dugovječna. Jer tko bi inače
Podnosit htio svijeta bičeve
I poruge i silu tlačitelja
I rug i podsmijeh ljudi oholih
I bol što kini ljubav prezrenu
I tromost pravde, naprasitost vlasti
I krivdu što je tiha zasluga
Od nevrijednika trpi – kada može
I samim šilom račun svoj da smiri?
I tko bi tovar nosio u znoju
I stenjao pod teretom života
Kad ne bi volju mutio nam strah
Od nečeg poslije smrti, neka zemlja
Neotkrivena, kojoj ni jedan
Sa granica se putnik ne vraća,
Te volimo podnosit sva ta zla
No pobjeći u nepoznata.Tako
Razmišljanje nas čini kukavcima,
Te srčanosti boja prirodna
Izblijedi sva od pustog mozganja,
A važne i goleme zamisli
Iz tijeka svoga zato izlaze
I gube ime djela.“
