gospon profesor
srijeda, 14.01.2009.
Zimski ugođaj
"Mraz dolazi iz Kremlja", govorilo se nekad. Hm, izgleda da ta izreka i opet postaje aktualna... I dok večeras s mačkom u krilu u nekom sjetnom raspoloženju sjedim pored još uvijek vrućeg radijatora, a vani sipi ledena kišica, sjetio sam se jedne Krležine pjesme, rekao bih, baš prikladne za ovo i ovakvo doba.
STRIC-VUJC
Stric-vujc, stric-vujc.
Idu babe sa zornice,
veter ščiple nos i lice,
muž bu dobil zanoftice,
zakaj nema rukavice?
Sanjinec lešči,
iskri se i blišče.
Zajec mamu išče,
sneg škriple i blešči.
Stric-vujc, stric-vujc.
Zaružil je tujc
na čarna vrata hižna,
starinska alamižna:
vu ime Baltazara,
vu ime čarnega cara,
egiptovskeg Gašpara,
udelite krajcara!
Badnjak za pečjum,
Vuzem na drvocepu.
Kuhamo sarmu, klobase
i kiselu repu.
Stric-vujc, šic-mic,
kraj pisane pečenke i devenic.
Ali biti gol, kak goli bažolek,
pod jaslicam, kadi su oslek i volek
jedina peč, kak marhenjska sapa,
i biti bos kak bosa capa,
a nemat niš neg bogečkog ščapa,
gledat na nebu mlaji serp,
kak gnjili canjek zamotanjek
od osmujenih cunj i kerp,
i biti kakti samec pes
bez domovine, bez penez,
a na te laje saki pes,
pandur za petom, Herodes,
biti fačuk i smujin sin,
tega je preklel sam Gospodin!
Temu je sam Belzebub i stri i vujc,
stric-vujc.
