Vjerojatno ste čuli za ove majmune, no sigurno mnogi od vas ne znaju da oni žive samo na Borneu i Sumatri, te da su čovjekovi vrlo bliski rođaci. Smeđe-narančaste ili gotovo crne boje, ove su životinje prilično plašljive, a pri susretu u divljini treba samo polako krenuti u suprotnom smjeru od njih, jer znaju biti agresivni, pogotovo ženka s malim.

Nekad su ovi majmuni naseljavali gotovo cijeli otok, no danas je njihova budućnost prilično crna. Iako ih još uvijek ima u divljini, njihov broj je alarmantno mali, a i činjenica da njihovo stanište iz dana u dan nestaje, ne ostavlja puno nade za njih.

Ipak, pojedinci pokušavaju spasiti orangutane pa je tako još prije kojih 40-ak godina osnovano utočište za napuštene i ozlijeđene orangutane, koji su puštani nazad u prirodu. Kako je šuma polako nestajala, utočište danas predstavlja jedan komadić šume u kojem orangutani nalaze svoj posljednji spas. Kako je šuma oko utočišta prilčno mala te često ne nudi dovoljne količine hrane za orangutane, dva puta dnevno ih se dodatno hrani, te se uz malo sreće može vidjeti i njih 10-ak odjedanput. Naravno, orangutani nisu jedine životinje koje uživaju pogodnost zaštićene šume. Tu su i brojni drugi majmuni (makaki), mnoge ptice poput kljunorožaca, ili jedinstvene leteće vjeverice koje se polako bude u sumrak, sa zvukom cikada i „bacaju“ u bespuća krošnji.

Nakon uživanja u podvodnim susretima s morskim kornjačama, morskih psima, te milijunima riba, uputili smo se u Sepilok, već spomenuto utočište vidjeti orangutane. Nakon kratke šetnje šumom, imali smo sreće pa smo ukupno vidjeli pet jedinki, od toga i jednog mladog, koji iako izgleda kao malo veća beba, već ima 6 godina. Osim orangutana, družili smo se sa skupinom makakia, koji su nemilice skakali oko nas. No nažim iznenađenjima ovdje nije bio kraj- uz samu stazu, na međusobnoj udaljenosti od kojih 50-ak metara, sklupčale su se dvije velike zelene zmije otrovnice, vjerojatno probavljajući svoj nedavni obrok, na granju tik do staze.

Navečer smo se zaputili tražiti leteće vjeverice, i na našu veliku radost, vidjeli smo čak tri. Jedna od njih se dosta muvala oko nas pa nas je počastila prizorom leta čak nekoliko puta, dok su ostale skočile jednom i nestale u šumi... Iako smo pokušavali ovjekovječiti vjevericu u letu, to nam nije previše išlo od ruke. Da je to vrlo težak zadatak, potvrđuje i činjenica da lokalac kojeg smo zatekli u rezervatu pokušava snimiti let vjeverica već dvije godine. Let ja naime, vrlo kratak (nekoliko sekundi), a osim toga, ni svjetlosni uvjeti nisu najbolji jer je gotovo potpuno mrak...