golly&bossy

Francova kuća/Franco’s house
Kad se ide prima Hoyo de Manzanares na vrh jednega brda stoji jedna zlokobna crna kuća. To je bila Francova kuća za odmor. Danas je napuštena i napola uništena, ali i dalje čini strahu.

Guernica

Napokon smo je vidili. Veličanstvena je!


Hoyo de Manzanares
To je malo misto ( klik, klik) iznad Madrida, a za Nas je bitno zato što nas je tamo ugostila prekrasna Blanka u svom stanu s pogledom na rečeni bazen. Osim bazena još jedna prednost ovega malega mista je da je na visini od priko 1000 metri i ima lipe prohladne litnje noći što je savršeno nakon madridske žege (doć ćemo i do tega). Na slici je željeznička stanica u Hoyu. Hoyanci stvarno imaju stila, što je je.






Izgubljeno-nađeno/Lost&found
Izgubljeno nađeno
Mobitel - ostavili smo ga u hotelu, sjetili se nakon pet minuti i vratili po njega
Takujin - ostavili ga u butigi, sjetili se nakon pet minuti i još jedne butige, vratili se po njega i našli ga u netaknuten stanju
Min - ušli u autobus 612 umisto 611, shvatili di smo i kud ćemo zahvaljujući talijansken, rukama i nogama, došli na pravo misto uru vrimena kašnje



Kafena/brown
To je bi naš prvi dojam Španjolske kroz punistru od aviona – ogromna prostranstva kafene boje. Kako je do nas sedi jedan domaći pitali smo ga što je to. “Pokrajina Aragon” reka nan je, “ogromno suho i pusto područje, a usrid njega mislu učinit ništo kako Las Vegas.” “Aha” rekli smo i nastavili slikavat.





Klasična latinština/Latin languages

Prvo smo mislili “Ma što ovo znači, nunc je čini nan se ništa, ali onda ništa je piti ne znači ništa”. Onda smo konzultirali svemogući Google i otkrili da je Nunc est bibendum reka Horacije, a da to znači Vrime je za pit. Odlično ime za kafić, a i uvik nan je drago vidit da latinski ni skroz mrtav.





Književnost/Literature

Marketinške fore ali opet, drago nan je vidit da se za reklame koriste književne reference. Španjolske željeznice nas pozivaju da se uputimo s njima i oživimo Cervantesov duh. Ideja za Hrvatske željeznice: 500 godina rođenja Petra Zoranića -> turistički vlak za neke planine.






Kolonije
Vrlo je praktično imat kolonije. Prvo ih iskoristiš, a kad se osamostalu dobiješ jeftinu radnu snagu.
Koliko smo vidili, sve teške poslove Španjolskoj obavljaju domoroci, ali iz prekomorskih zemalja.

La Tauromaquia
Ne, nismo bili na koridu. To ćemo drugi put, usprkos zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama. Što ćemo, gledali smo na televiziji i stvarno nas je očaralo. Najbliže što smo se pribiližili koridi je ovi spomenik u Hoyu. Ovo crno je jedan veliki vapor koji simbolizira gozbu nakon koride. Naime, u Hoyu se slavi sv. Jakov, isto kako i u Čari. Onda bude velika fešta, korida, a ubijeni bik se svari i dili puku.





La Mancha

Vozili smo se i kroz La Manchu. Don Quijotea nismo kontrali.






Nastavak slijedi

Drahi Nashi,
Dojmovi od Madrida još se nisu slegli i uporno nan se kontubaju po glavi. Nikako ne možemo naš posjet ćapat ni za glavu ni za rep. A i kako bi mogli – 5 dana je ništa (a od tega smo dan i po proveli u Pripizdini, ali to je druga priča). Aristotel govori da priča mora imat početak, sredinu i kraj, a kako ne možemo odredit ni jedno od tega za opisat Madrid, odlučili smo se za enciklopedijski pristup. Od A do Ž.

Atocha
Tropski vrt usrid željezničke stanice! Što više reć?





Balkoni/balconies
U starem dilu Madrida umisto punistri kuće imaju balkone. A balkoni su nas odma podsjetili na Lorcu.

Oproštaj
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!







Evo i original. Ne znamo, nikako nan se čini da ova pjesma boje zvuči na našken nego na englesken, bliže originalu.

Despedida

Si muero,
dejad el balcón abierto.

El nińo come naranjas.
(Desde mi balcón lo veo).

El segador siega el trigo.
(Desde mi balcón lo siento).

ˇSi muero,
dejad el balcón abierto!

Bazen/Pool
U Španjolskoj je skroz normalno da kuća ili zgrada imaju bazen. Zgrade se grade u tzv. urbanizacijama (urbanización), kao malo naselje od desetak zgrada kojima pripada bazen, parkić, nekad i tenisko igralište i sl. Ovo je bazen zgrade di smo min obitavali. Zapravo su dva, ovi livo je plitki za dicu, a ovi desno je duboki. Ja gusta doć nakon cjelodnevnog batanja po gradu i skočit i osvježit se. Naravski, ni Prižba, ma može proć.





Ben&Jerry's
Mljac, vrhunski sladoledi u kojima smo uživali u Nigdjezemskoj došli su i u Španjolsku. To su onako masni i gusti i slasni američki sladoledi u kojima se u filmovima cure dave nakon prekida. Ali su stvarno samo takvi. Odma smo Mulata i Min mrknuli svaka svoga. A i super nan je tekst na reklami koji govori: Tvoja baka bi ti ga dala kad bi ga samo mogla izgovoriti. I Min bi volili jedan dan inkartat tako dobar tekst.







Cafe con leche
Kad smo u Nigdjezemskoj konobarili u hotelima posebno su nas ranom zorom nervirali Španjolci koji bi urlali na nas: kafe kon leče, kafe kon leče (kafa s mlikon ili bila kafa). Ništa molin, dobro jutro, engleski ni slučajno. Kako da cili svit mora razumit što je to kafe kon leče. Ali, Španjolcima dan mora počet s bilon kafon, a naš vodič je temu još doda i churrose. To je frigano slatko.
Ovo je naša kafe kon leče i churros.





Egipatski hram/Egyptian temple
Sigurno ćete promislit: ma di je ovo Daleke vrag odni? Ali, ne, nismo se teleportirali u Egipat. Ovo smo usrid Madrida!
Što je bilo: egipatska vlada poklonila je ovi hram Španjoskoj kao zahvalnost za pomoć pri gradnji Asuanske brane. Zapravo možemo bit zli i reć da ga je Španjolska kupila. Ali nema veze. Uglavnom, hram je super, a nalazi se na brežuljku u parku iz kojega puca prekrasan pogled na Madrid. Oni koji žele znati više neka kliknu (klik, klik, klik)





Engleski jezik/English language
Španjolci u principu slabo govoru engleski. Kako i Talijanci, to in je radi sinkronizacije u filmovima. Zapravo, svi dragi ljudi koje smo upoznal govorili su super engleski, ali oni od kojih bi očekivali (čuvari u Pradu, prodavači u butigi na aerodromu, recepcioner u hotelu i sl.) nisu se baš iskazali. Boguhvala na talijanskemu i rukama i nogama. Tako smo se uspili malo snać.



Nastavak slijedi

Draghi Nashi,
Jadno nan je bilo drago vidit Vas na Televiziji i to Nan je dokaz da Vas nismo poslali na Skule zaništa. Lipo ste izgledali, lipo ste bili obučeni, a i lipo ste govorili.
A dok je Vama lito vrime intenzivnih radova na polju kulture min i dalje neumorno jezdimo. Pripremamo izvještaj s dogodovštinama iz Madrida, a u međuvremenu ništo što Nan već duže vrime škrabje po glavi. Pisat ćemo o čejadima koji se bavu piz... monadama. Pitali smo se odakle im voja za to.
Sve je počelo kad smo priko Zoinega bloga MuseumEyes (klik) došli na blog od njezinega kolege Stratosa (klik) i pali na guzicu. Dobro, nismo pali jer smo sedili, ali ostali smo totalno oduševljeni.

Ergo, postoji cila industrija/subkultura/scena modnih lutaka koje su puno puno finija verzija Barbika. Da sad ne objašnjavamo sve možete pročitat na njegoven blogu. Ono što je nas najviše fasciniralo bilo je prvo savršenost modela, i razrađenost svakega detalja, a onda i Stratosova volja da on te lutke obuca, namišta i slikaje i to vrlo profesionalno.
Da ne duljimo pogledajte kako to izgleda:





Ovo je lutka iz serije lutaka Prohujalo s vihorom:

This is the doll from The Gone with the Wind series.

A ovako je to izgledalo u filmu:

This is how it looked in the film.

Onda smo upoznali novega kolegu Vibora. Vibor se također bavi piz... monadama – on slaže aute od lego kockica. Ne samo da ih složi, nego in ugradi motore, učini in haube i vrata što se otvaraju, stavi rezervnu gumu, i sve opet lipo slikaje.



Evo njegovih auti:





Ma kako mu se samo da, pitali smo se. I odlučili da su piz... monade i ljudi koji se nima bavu svakako tema za Golle&bosse. Samo nan je fali još jedan primjer da bi imali trijadu, trihotomiju, tezu, antitezu i sintezu, uglavnom, završenu cjelinu. Mislili smo koga bi mogli izdvojit. Možda kolegicu s Baushtele koja na timbildingu plete šal dok drugi bambaju, ili našu Cimericu koja je od podstave veste sašila navlake za kušine (sve će doć u taj!), ili pokojnega barbu Maneta koji je bi strastveni uzgajivač kaktusa i sakupljač maraka.
A onda smo se sjetili. Daleki, Min (Min i Vin) smo luđaci koji se bavu s piz... (monadama). Ovi blog je naš goblen, naš vrtal, naše lutke i lego kockice. Min pletemo riči – uostalom, tekst i tekstil imaju isti korijen. Naše pletivo, vez i makrame ne mogu se obisit na mir, ni stavit na komo, to nisu nego jedinice i nule u nekem serveru, ali nema veze. “I knjiga ova što držiš je u ruci, samo je dio mene koji spava”. Nakon napornega dana na Baušteli i Polju kulture ni lako još sedit za kompjuterom i pisat Golle&bosse. I isto kako Stratos i Vibor i Min imamo pasju voju, a sve na na slavu bložju!
Svaka Nan čast!
Vashi Luđaci




P.S. Već smo bili objavili ovi post i onda smo skužili da smo završili na Almost cool listi. Pasja voja se isplatila!

View Larger Map

Draghi Nashi,
Rekli smo van da smo pod zadnje Gospođica na Proputovanju na speedu. Nesmiljeno prelazimo kilometre i kontinente, pokoravamo rijeke i ovladavamo vrhovima (ovo hoće reć da smo bili i na Sljeme). Naše zadnje putovanje započelo je s ovim oglasom:
”vozilo je u prvorazrednom stanju mašina i karoserija.napravljen veliki servis dakle svi remeni filteri zupčasti remen.vozilo je kao iz salona.nepoderiv stroj max brzina 230km.japanski jaguar.na otvorenom troši 9 litara.djelova ima svagdje za kupiti ali njemu neodlazi ništa.mašine koje prelaze milion kilometara..ful max oprema.preljevajuća metalik tamnozelena boja.meni stoji i nevozim ga jel vozim kombi”

O čemu se radi. Naš drug Marko odluči je kupit ovo auto. Koje se nalazi u Aljmašu (je li može daje? Ne može.), a min smo mu se pridružili jer nan pozadina voli gledat put, a i nismo mogli odolit oglasu. Oduševili su nas izrazi: “nepoderiv stroj”, “japanski jaguar”, ”djelova ima svagdje za kupiti ali njemu neodlazi ništa.mašine koje prelaze milion kilometara” i posebno ”meni stoji i nevozim ga jel vozim kombi”. S obzirom da je i Naš posal na Baušteli pisat oglase zaključili smo da ovega čovika moramo upoznat i vidit tega kombija kojega on vozi.

Iz Sidneya smo se uputili rano, rano ujutro. Nad industrijskim pejzažom dizala se magla, a sve skupa nas je podsjetilo na Krležu koji je reka da Balkan počinje iza Esplanade.

We left Sidney very very early. The down was rising over the industrial landscape.

Došli smo u Osijek. Drug Marko je iša u mehaničara pregledavat auto, a min smo se uputili u šetnju Osijekom. Ovo je spomenik zadnjega rata. Ne razumimo ga baš, ali da je impresivan impresivan je. (Evo, u komentarima su nan ljubazno objasnili o čemu se radi, hvala in.)

After arriving in Osijek Marko went to do car business, and we went for a walk. This is the last war’s monument. We don’t quite get it but it sure is impressive.

Subotnja kava najviše prija na špici, a to je u Osijeku uz Dravu. Pijuckali smo kafu i guštali u grafitu na drugoj obali. Razmišljali smo o jadnon Renati i kako ona to smrdi. Nesritnica.

Osijek’s place for Saturday morning coffee is on the bank of Drava. We sipped our coffee and enjoyed the view on the graffiti on the other bank. “RENATA I LOVE YOU.YOU STINK FOREVER”. We were thinking about poor Renata and wandered about her stink. Poor girl.

Osijek je stvarno lipi. Pogledajte samo kako su mu tramvaji mali i slatki.

Osijek is realy cute. Look at its trams. Look how cute they are.

Ali još je puno i ratnih rana.

But there are still many war wounds.

Ali i iznenađenja. Nismo imali pojma da Osijek ima spomenik Picassu. Zakon.

But there are may surprises, too. We had no idea there is a statue of Picasso in Osijek.

Napomenuli bi da je bilo paklenski vruće. 35 stupnjeva, najmanje. Uputili smo se prima Tvrđi, ali kad smo vidili ovi Debeli hlad odustali smo od kulturnog naslijeđa u ime našega zdravlja.

It has to be mentioned that it was freaking hot that day. 35 degrees, at least. We went to see a baroque fortress but when we saw this shade we decided to quit the cultural heritage in behalf of our health.

U to je zva drug Marko da je auto gotovo i da gremo u Aljmaš da dovrši posal s čovikom. A do Aljmaša beskrajna ravnica.

By that time Marko finished the business with the car and we had to go to Aljmaš where the owner was. And on the way to Aljmaš there is nothing but the infinite plain.

A vlasnik auta je jedan od najživopisnijih likova kojega smo u životu upoznali. Dobro, to se moglo zaključit i po oglasu, ali ima još. On u Aljmašu ima konobu (!) Zeko (on se preziva Zec). Kad nema posla on i žena uskoče u rečeni kombi i krstare Evropom. Zadnje su bili u Monte Carlu. Dok je Marko i dalje raspravlja o autu mi smo ugodno čavrljali sa gospođom Zec. Koja ima 3 pasa, 3 maške, ribice u akvariju, papigice u krletci i 3 grlice. U životu je i odgojila jednu sovu i jednu rodu što su ispale iz gnijezda.

Ovo su grlice.

The owner of the car has a restaurant in Aljmaš. He also has 3 dogs, 3 cats, golden fishes in two aquariums, parrots and three turtle doves. Here they are.

Već odavna znamo da je sve kozmički povezano i vrti se kolo nas. Tako da di naša noga stupi to mora bit važno. A Konoba Zeko nalazi se u bivšem ljetnikovcu/kuriji grofova Adamović koji je zaštićeno kulturno dobro. Odma su nan zasjale okice i htili smo doznat više.
Gospođa Zec nan je onda ispričala kako je njen dida bi učitelj, a otac pravnik. Kako je ljetnikovac bi pun starega namještaja, s bibliotekom i klavirom. Iz kuće je bi veliki bor na kojem su se gnjezdile rode i voćnjak s 50 stabala kajsija. Sve je to u ratu uništeno i pokradeno. Oni su bili izbjegli, vratili se među gole mire, i sve izgradili ponovo.



Ovo je ulaz u Konobu Zeko. Ako ste tamo, da znate di da grete jist.

This is the entrance to the restaurant. Just in case if you are there – this is the place to eat.

A što jist u Almašu, na sto metri od Dunava nego riječnu ribu. Ovo nan je obid. Smuđ Orly i perket od smuđa. (Bili smo pravi turisti i slikavali sve po redu, uključujući i spizu.)

And once in Aljmaš, 100 m away from the Danube one has to eat fish.

Dok smo čekali jelo odlučili smo se rashladit u Dunavu. Ovo dole je aljmaški Plaž.

While we were waiting for our food we decided to refresh by taking a swim in Danube river.

Odavna smo čitali jednu Pavličićevu knjigu di glavni junak živi u Vukovaru i cilo lito pokušava preplivat Dunav. Pih, promislili smo, neš ti. Nama da se da min bi mogli do Lastova isplivat, a kamoli Dunav. Ali sad smo vidili u čemu je stvar. To je tako jako da je nas bilo strah maknut se 5 metri od kraja. Mislili smo da ko gremo daje da će nas odnit i da ćemo isplivat u Rumunskoj. Probali smo plivat svon snagon kontra kurenta i stali smo na mistu.
A druga stvar je što je mutno. Kad smo bili do kolina u rijeci nismo vidili dole stopala. Pitali smo se kako se riba snahodi u temu.

Ali stvarno je lipo tamo. Ovo priko je Srbija.

Still, it is very beautifull there. Across the river is Serbia.

Kućica u cvijeću u Aljmašu.

The cutest house in the world, right here in Aljmaš.


Onda smo se uputili doma, vidili ovo i okrenuli se uz škripu kočnica kako bi se vratili i uslikali. Zdrav papak naš je zadatak.

On our way back we saw this. A company for cow pedicure.

Zaključak – bilo nan je prva liga i jedva čekamo poć opet. I drago nan je što nan je ovi posjet Aljmašu izbrisa one slike koje smo dosad imali. One ratne. Sad kad promislimo na Aljmaš nećemo se sjetit ljudi kako bježe na šlepu nego vridne obitelji Zec, savršene hrane, ljubaznih ljudi i prvega kupanja u Dunavu.


Vashi.

P.S. O osebujnosti vlasnika restorana govori i donji plakat. A sad smo iskopali da Konoba Zeko ima i stranice na internetu. Obavezno posjetiti (klik) uz uključene zvučnike!


P.P.S. Nešto nan ne štima s komentarima zato se ovin puten zahvaljujemo svima što su komentirali. Hvala na dodatnim iinformacijama, svakako će nam poslužit kad opet odjezdimo na istok.
A na zahtjev čitatelja donosimo i sliku Auta, Zeca i Marka.

Slika govori: "Što da ti kažem, što da ti kažem, vidio si i sam, ovakvu mašinu za ove pare nećeš naći!"

Draghi Nashi,
Vidimo da ste zatrpani poslom na poljima kulture. Ali, sad Van je i sezona, ne govori se ljetina zato što se bere zimi, nego sad ubirete plodove svojega rada.
Isto se nadamo da će svi poćat ća dok Min dođemo i da ćete Nam se moć posvetit sa svim svojim resursima.

U međuvremenu Min smo Gospođica na Proputovanju na spidu. Neumorno jezdimo di stignemo i ne stignemo i tako smo bili i na rafting.
Odavno smo hotili poć na rafting i sad Nan se ispunila želja. Išli smo na Dobru (klik).

Tu smo raftali, od plavega do ljubičastega.

View Larger Map
This is where we went, from the blue to the purple mark.

Na početku raftinga dobije se oprema: veslo, kaciga, odijelo, prsluk i postoli. Kacige i nisu loše, sviđa nan se ova crvena boja.

First we get the equipment: neopren diving suit, paddle, life jacket, helmet, shoes.Helmets aren't that bad, we like this red colour.

Ali zato ovi postoli nikako ne odgovaraju standardima koje postavljaju Golly&bossy

But these shoes do not match Golly&bossy standards.

Dok smo čekali da nas autobusom odvedu na start raftinga upoznali smo se s nikin veselin Lumbardezima. Svugdi nas ima iz Starega Kraja.
U autobusu smo seli s jednin od njih. Kad tamo – maestro Ivo Lipanović koji nas je i pozva da za koji dan dođemo na Operu pod zvijezdama di on dirigira. (Bili smo i bilo nan je super). Naravski da se nismo s njin razgovarali kako buzdo nego lipo o maslinama. O temu kako se beru masline, kako su dobre nove metode berbe i prerade, kako su loše stare metode, kako nan je Mater dobila puno zlatnih medaja za uje, kako on uvik ostavi 15 dana za poć brat masline, kako Nas Naši zovu kad beru masline i kantaju Nan Maslina je neobrana...

Došli smo do starta uz hidroelektranu Gojak i tun smo morali čekat da iz hidroelektrane pustu vodu. Jer ovo je Dobra prin nego što pustu vodu. Rijeke je do kolina

We came to the starting point which is next to the hydroelectric power plant Gojak where we had to wait for the power plant to give us some water. This is Dobra before they let the water out. Just a knee deep river

Znak govori da raftamo na vlastitu odgovornost. A i neka je sajla kod mosta.

This says that safety remains your own responsibility during rafting.

Izgleda kako Hobitshire

Looks like Hobitshire

Odmah nakon 5 minuti raftinga dolazimo do ovega slapa. Prvo smo na suhem vježbali kako ga preživit, a onda smo i izašli iz čamca da bi ga dobro pogledali.

After 5 minutes of rafting we arrived to this waterfall. We’ve practiced on the solid ground how to survive it, and here we went out of the raft to examine it.

Pogledajte filmić.

Check this film.


Jeste primjetili čovika u rijeci? Ni mu ništa bilo, namjerno je skoči, slap ni tako opasan.



Nakon ure veslanja stali smo na ovu livadicu na kupanje i marendu. Skiper nan se ni ode ni da kupat bez kacige i prsluka. Sad kad se sjetimo ovih bidnih Slovenaca drago nan je da je skiper bi tako oprezan.

After an hour of rowing we stopped at this meadow for a swim and a snack. Our skiper didn’t let us swim without the helmet and the vest which was smart because the current is really strong.

Okolo su lepršali leptiri nestvarne plave boje.

Around us there were butterflies with an unreal blue colour.

Veseli raftari.

Here we are, cheerful rafters.

Ali zapravo, ova priča ima tužni kraj. Ne ni se nikomu ništa dogodilo, ali dogodit će se Dobri. Ovo je bi među zadnjima raftinzima na Dobri jer će se kanjon kroz koji smo prošli potopit kako bi se dobilo akumulacijsko jezero za hidroelektranu Lešće, a s tim će se zadovoljit 1% potrebe za strujom. Mnogi su govorili da je Dobra predobra za 1%(klik, klik), ali...



Vashi

Zaboravili smo reć da je mješavini okusa bitno doprinijelo i gravče na tavče, a da je kulminacija atmosfre bila kada je domaćin pusti Frenka Sinatru i stvar "I did it my way...". Mi smo se krivili i jili, zasuzi nam je i otac i dogodila se multigeneracijska simbioza. Svak je u sebi jauka radi svojih razloga, a Mi se često krivimo kad nam je jadno lipo. Kad nam je jadno grubo, obično ne možemo govorit. Cili stol, spiza, misec u teleskopu podsjetilo nas je na knjigu "Kao voda za čokoladu", a naš mali i mali od prijatejice prolivali su se s vodom iz gustrine i trčali za pasum i maškum. Podsjetili su nas na jedan prekultni cover za album Led Zeppelina ? di se mala dica igraju na nekoj nedefinarnoj površini. Poz...WASHI

Aloha, Klingoncy.

I daje svi pitaju, išću, gredu, govoru, škrabju, dišu i pušu, pitaju di je plaža, galerija, butiga, a nama kako da na faci piše da sve znamo i svi se na Nas oslanjaju. Ni to nama baš krivo, ali Nam stvarno digod doguli, pa okrepu potražimo na suncu u Pičeni i skakanjem u more što poslovično znači Očišćenje tj. Katarzu. Obožavamo cvrčat na suncu na ležaljci namacani s Gospinim ili orahovim uljem /home made, sami činimo/, gledat mjene mora, jist pamidoru i sir s fetum kruha, tikvice, mlade kumpire i sve čemu je sad stajun u nas po vrtlima. Niki dan smo donili iz Lumbarde orahe i stavili smo ih u uje s limunovim sokom da se čini na taraci. Taman će bit gotovo kad dojdete. Nadamo se da se nećemo isprolivat s ovom dragocjenom tečnošću kako lani na Prižbi, kad smo nesvjesno nahranili Bogove tj. napravili libaciju /tekuća žrtva/. Kako se bitne stvari u našemu životu vrtu kolo umjetnosti i kolo trpeze, ispričat ćemo Vam kako smo proveli vikend. Započet ćemo s kulturnim zbivanjima. Petak navečer vozili smo svoju uobičajenu Island tour kako bi participirali u otvorenju izložbe "Moreška" Edite Pecotić koja se održala u prostoru suvremene i medijske umjetnosti Siva zona u podrumu galerije "Maksimilijan Vanka" u Korčuli. Pogledali smo zanimljiv video uradak s dominantnim motivom Bule i gledali kako Korčula lebdi iznad vode. Sani je donila iz Žrnova srebrni oval sa slijedećim delicijama: pohana riba, kozji sir, kapare, masline i slane gere, a bilo je i kanape sendviča iz Korčule. Nas je najviše oduševi crtež nepoznatog autora na vratima /naravno, sivim/ Sive zone s motivom Miše Kovača s oćalima iz sedamdesetih i prigodnim stihovima. Snažnog grafizma i naglašenim karakternim crtama kultnog lika domaće pop kulture, ovaj rad na Nas je ostavio trajan i dubok dojam te se utkao u našu memoriju kao jak iskorak u masi nebitnih, bezveznih i nedorečenih crteža koji anonimno i beznačajno pokušavaju obilježit teritorij kako urbanog tkiva tako i industrijskih zona na otoku. Svaka čast nepoznatom umjetniku! U subotu smo otvorili izložbu Denisa Berkovića u galeriji 3VOLTA u Lumbardi, družili se s prijateljima i kolegama, jili pogače i degustirali bilo vino. U katalogu izložbe zapisali smo slijedeće "...umjetnikov likovni opus trajno je obilježilo pripadanje grupi Anonimni kolektiv koja je svojim akcijama i performaceima ostavila dubok trag na kulturni i umjetnički život Vele Luke sredinom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća...". Izložba je prodajna. U nediju nismo bili za ništa jer smo bili potpuno intelektualno iscrpljeni, pa smo se doma sunčali na taraci i duhovno pirpremali za večeru s obitelji i prijateljima koja je slijedila u sedam uri navečer na jednoj prekultnoj taraci s pogledom na otok Ošjak kroz borove i mediteransko bilje. Naši prijatelji povjesničari umjetnosti Nas i našu famiju i zajedničke prijateje iz prijateljskog Žrnova ugostili su kao Bogove. Odmah smo snimili da ispod dubokega pijata ne stoji jedan plitki pijat nego dva i da su s bande tri reda peruni i noži i znali smo da slijedi rimska gozba. Rekli smo u sebi "Stoliću, prostri se" i jedva čekali popit lemončelo za aperitiv kako bi se mogli prepustit gurmanskim užicima. Moramo napomenut da su žrnovski prijatelji donili teleskop, pa smo gledali Jupiter, Saturn i Misec i doznali da je na Jupiteru oluja već 300 godišć, da ne može stat i da sama sebe hrani. Ludilo! Onda je došla juha od povrća i mesa s knedlama, onda je doša pladanj s punjenim gljivama, mesom i tikvicama i salata od kukumari s vrhnjem, onda je došlo kultno jelo osobuko /teleća koljenica u pikantnom umaku/ s crnom rižom i mješanom salatom. Na stolu je bi hren, kapare, masline, martini, lemončelo, crno i bilo vino, voda...onda su došla pileća krilca u kajenu i medu i onda je došlo petšest vrsti sira s bilim grožđem i na kraju sladoled od kave, kava, pipun i kolač od čokolade. U jednemu momentu smo se digli i išli poršetat do kapele sv. Nikole da malo predahnemo. Na putu smo se sjetili da je poždrlost smrtni grih, ali i da ako jiš umjereno da možeš jist koliko hoćeš. Vaši.

BUDIMPEŠTA - BUDAPEST

Draghi Nashi,
Bliži se kraj našega jezda i našega putopisa, ali zapravo još Van imamo toliko puno tega za reć i pokazat. Jer smo Min na povratku iz Soluna svratili i u Budimpeštu.

Ma di vas je to vrag odni, sigurno se pitate, što niste mogli doć ravno doma? To je i nama palo napamet kad smo ujutro sletili u Budimpeštu. Jer, što je bilo... Presjedali smo u Budimpešti tako i tako, i kad smo u drugi misec kupovali kartu promislili smo da kad smo već ujutro u Budimpešti da što bi letili odma sljedećin avionon kad možemo lipo doć ujutro i poćat popodne, a u međuvremenu projezdit po gradu. Bili smo jedanput u Budimpešti ma samo na jedan dan i jadno nan se svidila pa nan se ovo učinila odlična prilika da upotpunimo znanje. Ma tadar nismo znali da min noć prin puta nećemo spat.
A svi koji nas poznaju znaju da min ako ne spimo svojih 7-8 uri nismo pravi.
Bili bi min zaspali, ali valo nan se uputit put aerodroma u 3 i po ujutro. Do ure u noći smo se još s Zoi i njezinima vrtili po kući i taman smo rekli “A hoćemo sad malo zaspat do 3 i po?“ rekla je Zoi “A što ćemo sad zaspat kad se ionako brzo moraš dignut.” I sad?
U avionu smo zaspali još ni bi ni uzleti, ali let je tako brzo proša. Dobro, sletili smo u Budimpeštu ujutro u 6, ostili stvari na garderobi i tako grintavi uputili se u grad.
E sad, u Mađarskon se ništa, ali ništa ne otvara prin 9. Ni kafići. Butige radu ili od 9 do 5 ili od 10 do 6. Pa neka nan kogo štogo reče na Dalmatince. I tako smo došli u ti grad kolo 7 i po i morali smo čekat da se štogo otvori da možemo popit kafu. Mogli smo stat na stanici od metroa, ali metro je stvarno odvratan, a tako i pripadajući kafići. Min nenaspani + jet-leg (ne zaboravimo da je Grčka u drugon vremenskon zoni) nismo bili u stanju podnosit grube, šporke i greze stvari.
Ništa, put pod noge, aparat u jednu ruku, vodič u drugu i gazi, gazi do kafe.

Nakon užurbanoga, zbijenoga, mediteranskega Soluna s pasima po cesti monumentalna Budimpešta koja se kasno budila umivena, očešjana i uglancana bila je potpuni kontrast.

After bustling, Mediterranean Thessaloniki with street dogs monumental Budapest that was waking up late and all dressed up was total contrast.

Ovo je čuvena slastičarnica Gerbeaud di činu čuvene žarbo kocke i doboš tortu. Bili bi seli popodne ali sve je bilo puno turista, pa nan se ni dalo. Jer Min nismo turist, min smo Povjesničar umjetnosti.

This is the famous Gerbeaud pastry shop where they make famosu gerbeaud and dobos cake. We wanted to have a coffee there in the afternoon but it was filled with turists so we didn’t feel like it. Because, we’re not a tourist, we are an Art Historian.

Zaboravili smo tko, što, zašto, kako, kad itd od ove skulpture, ali nismo je slikali bezveze. Sad gledajte

We forgot this sculpture’s when, who, why, how etc. but we must have taken the photo for a reason.

U prven planu Viseći most, u drugen Kraljevska palača.

Royal palace seen from the Chain bridge.

A na mostu samo min i đogeri ranoranioci.

Just us and joggers crossing the bridge in this early hour.

Legenda govori da kad su otvarali most da je jedan mali reka da ovi lavovi nemaju jezik, a kipar se od srama baci u Dunav. Naravno da to ni istina. Lavovi imaju jezik, samo se ne vidi.

The legend says that when the bridge was about to open a boy noticed that the lions are do not have tounges, and that the sculptor was so ashamed he threw himself into Danube. Of course, that is not true. The lions have tounges, you just can’t see them.

Podsjetnik na personalnu uniju.

A reminder Hungary and Croatia were joined in the personal union for many centuries – the coats of arms of Croatia (checkers), Dalmatia (three lion heads) etc.

Uh, ko će učinit ove skale?

Uff, these stairs look mean.

Ergo, min smo na brigu, na Budi. Pešta je iza nas, a isprid nas nešto što nan izgleda kako budimpeštanski Pantovčak/Meje/Beverly Hills

So, we’re on a hill, on Buda side. Behind us is Pest, and in front of us something that could be Budapest Beverly Hills.

Ostaci kraljevske kapele. Ovako izgleda prilično jadno, ali...

The remains of the royal chapel. This doesn’t look particularly nice, but...

... iz drugog kuta, drugi pogled

... there is another point of view
Fontana priča priču kad je kralj Matijaš iša u lov i kontra divojku Ilonku.

The funtain tells a story about king Matthias who while hunting met beautiful girl Ilonka.

(Evo kako je rano, nikoga nema samo kolege bauštelci ništo popravljaju.) Desno Kraljevska palača, livo Pešta, a na konju princ Eugen Savojski

Royal palace to the right, Pesta on the left, and Prince Eugene of Savoy on the horse.

Pogled. Željezni most, Dunav, Pešta.

The view: Chain bridge, Danube, Pest.

Došli smo na Ribarsku tvrđavu i već nan je bilo lagano dosadilo slikavat. Ko hoće vidit kako to izgleda neka sgugla. Ali kad smo vidili ovi putokaz uputili smo se kako hipnotizirani u smjeru strelice.

We came to the Fisherman fortress, and we were already tired of taking photos and sightseeing. But when we saw this sign we followed it like hypnotised.

Muzej marcipana je toliko poseban da zaslužuje i posebnu priču. Ovo je samo foršpan – omiljena carica Sissi. Od marcipana.

Marzipan museum is so special it deserves a special story. This is just a preview – beloved empress Sissi. Made of marzipan.

Ovo nan se sviđa. Što na ploči za ulicu piše i koji su brojevi u temu dilu ulice.

This we like – the street sign shows also what numbers are in that part of the street.

Budimpešta je stvarno šesna. I zato nam ni bila jasna ova pregruba zgrada. Kako?

Budapest is really nice city and that is why we don’t understand this ugly ugly building. How?

Zgrada je još ružnija s druge strane.

It is even uglier from the other side.

Ne, nismo u Istanbulu. Ali Turci su u Budimpešti bili dovoljno dugo da izgrade kupelji, a Mađari su bili dovoljno pametni da ih ne batu. Ovo su kupelji Király, a izgradi ih je Mehmedpaša Sokolović. To nan je susid.

No, we’re not in Istanbul. But Turks were in Budapest long enough to build baths, and Hungarians were smart enough to continue using them. These are the Király baths built by pasha Mustapha Sokoli.

Nasmijani budimpeštanski tramvaj. Ili ima brke?

Smiling Budapest tram. Or it has moustaches?

Andersen je napisa Malu sirenu, a Nikola Zrinski Adrianskoga mora Sirenu (Adriai tengernek Syrenaia). Vidite da Nas niste slali na skule za k***c).

Too complicated to explaing who this is but he is important both for Hungarian and Croatian literature and history.

Zapadni kolodvor radila je ista firma koja je gradila i Eiffelov toranj

The same company that built the Eiffel tower builds West station.

Godile bi joj dvi ruke piture.

The West station would enjoy some pampering with paint.

Detalj.

A detail.

Bazilika sv. Stjepana je ogromna i monumentalna kako i sve što Mađari nagradu. Ovo je samo slika da se vide razmjeri zgrade.

St. Stephen’s basilica is as huge and monumental as anything that Hungarians build. This is just a photo to see the proportions of the building.

Jednu stvar koju nismo uspili slikat, a koja nas je oduševila jesu Mađari. Koji su stvarno izuzetno lipi narod. Nisu sjevernjaci, nisu južnjaci, nisu izmišani nego su jednostavno zgodni. Dobro, još ih malo ubija moda sandali na bičve, ali to in opraštamo jer su bili u Istočnen bloku. Ručali smo s jednom curom koju znamo priko Bauštele i to samo priko mejlova (duga priča), a ona je iz Vojvodine, e ona nan je rekla da Mađari imaju jednu grubu manu. Da puno kukaju. Valjda zato imaju tako veliku stopu samoubojstava.

Uglavnon, već je bilo popodne i uputili smo se prima aerodromu. Padala nan je glava u metrou, ali sami smo sebe držali budnima jer kako bi to bilo da zaspimo u metrou. Isto tako i u autobusu za aerodrom. U avionu smo opet zaspali prin nego je uzleti, ali uspili smo slikat ovu jednu sliku.

Ni nas strah letit, ali kad smo već gore volimo bit u čemugo velikemu, a ne gledat ove propele sa strane.

We don’t have fear of flying but when we are up there we prefer to be in something large instead of looking at these propelers.

Vasha Gospođica na Proputovanju
Yours Daleky, travelling

P.S. Frižider na aerodromu u Budimpešti. Kupujmo hrvatsko

Aloha, Klingoncy.

Nadamo se da se ne jidite što smo zapostavili sve naše kanale komunikacije, ali kad Vam sve objasnimo, razumit ćete Nas. Nama su došli SVI koji su mogli doć i zapačali su svaki centimentar našega fizičkog i mentalnog prostora. Kad konačno najdemo malo slobodnega vrimena, tumbamo se u more i ne mislimo na ništa nego samo ponavljamo u sebi mantru: POĆAĆE, POĆAĆE, POĆAĆE....nahrupila je svojta iz Splita, barba iz Austalije, turisti napadaju sa svih kontinenata, na mostu u Pičeni ima japanaca, mulati, poljaka i belgijanaca. Svi pitaju, govoru, išću, štrapju, govoru na mote, a nama je već dosta. Najgore od svega je što je tek Prvi u misecu i još je punih 45 dan aktivnog inkama. Na poslu smo rasšetvoreni. Otvaramo izložbe, gremo na razne sastanke, pričamo strancima o kulturnim dosezima izolirane otočke zajednice i trudimo se bit otočki ambasador dobre voje. Non-stop jezdimo na relaciji Luka-Lumbarda i mislimo da smo najmobilnija osoba na otoku. Naravno, žešći su od nas kamiondžije i dostavljači po butigama, ali njih ne računamo. Slušamo jedean kulerski cd u autu s dominantnom stvari Face la Mer...i to nas uvik lipo rashladi. Stojte dobro. Vaši na +40.