ups,aj didit agejn

Glupa sam što ne idem kod doktora.
Imam fakat ozbiljnu bolest, a ja se zajebavam tu ko da sam zdrava ko dren! Zadnji put sam bila prije malo više od pola godine i bilo je sve ok..
Sada me opako primilo! Već mi i plikovi po licu izbijaju, manta mi se po cijeli dan, užasno se osjećam, ne mogu ni opisati kako mi je… a bojim se sada kod doktora otići. Mislim, ne bojim se otići, to je ništa.. već se bojim šta će mi reći!
A moram, u ponedjeljak riješim zdravstvenu, u utorak sam kod doktorice i u srijedu idem vaditi krv. Ako prije ne završim na hitnoj. Što bi se lako moglo desiti. Joj, fakat sam glupa. I neobzirna i neodgovorna.
U krevet liježem misleći da se ujutro neću ustati iz kreveta, da ću umrijeti u snu… i tako po par sati dok me umor ne svlada. Užas… Osjećam kako iznutra propadam…
Sad sam malo prije bila na cugi s curama, uzela sam rum – Colu, i koma sam… Jedna čaša pa da me tako pukne?!? Nisam to ja… To je bolest.
Fuck!!
Šta da radim??
Jebote život kad je ovakav…
Zašto nisam kao i svi drugi?
Dal je ovo kazna za nešto?
A što? Nisam ništa skrivila…
Šest sam godina provela u bolnici na pretragama, vađenjima krvi, liječenjima, dobivala dijagnoze krive i prave… A zašto??
Ajde da znam otkud mi to.. ali pojavilo se nenadano i iznebuha i dan danas ne znam zašto..
Jebemu sve…
Znam da je život samo jedan i da ga se mora čuvati, ali trenutno ne znam…
Ma idem…

Dignula je pogled.
Uhvatila je njegov.
Trenutak prije nego ga je maknuo s njenog lica.
Smiješak samozadovoljstva na njenom licu. Jedva primjetan, ali ipak uočljiv.

Gledala ga je.
Sad je on digao pogled.
I ulovio njen tren prije nego je maknula svoj pogled s njegovog lica.
Smiješak samozadovoljstva ne njegovom licu. Jedva primjetan, ali ipak uočljiv.

Gleda kroz staklo autobusa.
Krajem oka primjećuje da ju gleda.
Okrene glavu.
On pogleda kroz prozor.

Gleda kroz staklo autobusa.
Krajem oka primjećuje da ga gleda.
Okrene glavu.
Ona pogleda kroz prozor.

Ona gleda njega.
On gleda njene ruke sklopljene u krilu.

On gleda nju.
Ona gleda torbu koju drži na nogama.

On svako malo provjerava mobitel u džepu.
Ona se svako malo nečemu osmjehuje.

On pomakne nogu.
Koljenom dotakne njeno.
Tijelom joj prođu trnci.

Ona se pomakne.
Koljenom dotakne njegovo.
Kroz traperice osjeća toplinu njene noge.

Bus stane.
Oboje silaze na toj stanici.
Svaki odlazi na svoju stranu

Radila sam u četvrtak i petak jedan užasno zatupljujuć i zamoran posao misleći cijelo vrijeme kako to nije nešto što bih mogla raditi cijeli život. Došlo mi je stvarno žao tih žena u tom skladištu koje svaki dan rade jednu te istu stvar… Užas! Vrhunac tjedan im je valjda bio gozba za rođendan jednog kolege. Da se razumijemo, nikoga ja ne omalovažavam nego samo kažem kako to nije moje poimanje života.
Jedva sam čekala kraj smjene i izlazak iz tog zagušljivog i prašnjavog skladišta na zrak, koliko god bio zagađen ispusnim plinovima automobila, ali je ipak zrak!
Mislila sam da ću biti umorna u petak navečer, nakon osam sati stajanja i još tri sata vježbi na faksu, ali sam tek na kraju dana bila u elementu. Još sam dobila poziv od jednog slatkog lika za neku tribinu, ali nisam otišla… budem ovaj petak. Uglavnom, trči ovdje, trči ondje… izmorila sam se do kraja i zaspala čim sam dotakla jastuk.
Plan za vikend je bio odmor. Gledanje televizije, čitanje knjige i to… Ali nekako sam završila na proslavi frendičinog rođendana u Gjuri i zabavila se kako nisam već neko duže vrijeme! Jest da nije bilo zgodnih dečkiju nešto previše, ali sam se naplesala za petero ljudi i to u cipelama u kojim inače padam s nogu… he he he I naušnice sam si kupila za prigodu, a inače ih baš i ne nosim…
Pao je i dogovor da sljedeći vikend idemo na narodnjake, najvjerojatnije u Lake. Ludilo brale!
Samo par sati sna i krenula sam dalje, ručak za bakin rođendan u nedjelju. Ne bi to bilo toliko naporno da nije bilo sve te dječurlije oko mene na koju smo trebali paziti. Sve što sam pojela za ručak sam istrošila trčeći za njima u parku! Eto savršene dijete – NABAVITE DJECU!!
Čak sam se i klackala… ali ono pravo, s veseljem djeteta! Predivno! Jedva sam se maknula odande… sunce piči u lice, djeca vrište okolo a ja se lomim od smijeha dok sam malo u zraku, malo na zemlji!!
Sve u svemu, zabavan vikend…
Idem popiti ovu kavu do kraja i bježim van!

Hej…na svježe mlijeko miriše dan,
Ptice pjevaju na sav glas,
Jutro njiše vjetar, dodirni mi koljena to bi baš voljela.
Hej…plavo nebo juri u stan,
Žuti leptir mazi moj vrat,
Jutro njiše vjetar, dodirni mi koljena to bi baš voljela.

Treba mi nešto, neki poticaj, nešto što će me natjerati da se pokrenem, da se dignem i rasturim u svemu čega se primim! Sada se osjećam beskorisno, tupo…
Kao da stojim na rubu i svakom sam sekundom, svakom minutom, svakim dahom sve bliže padu, ali nikako da padnem, da dotaknem dno. Neka me nit drži na samoj granici iz nekog razloga, a ja nikako da saznam taj razlog.
I to frustrira. Ali stvarno frustrira.
Neću reći da nemam više volje za životom, da se želim ubiti jer nisam taj tip. Previše se bojim da bi to napravila, a s druge sam strane prevelika kukavica da takvo što učinim. Ako i kažem tako nešto, kažem to samo zato što želim pozornost drugih ljudi.
Jednostavno… ne znam…
Pokušavam tražiti ljepotu u svemu što radim, pokušavam raditi stvari s voljom, entuzijazmom… ali ne ide.
Kako dani prolaze, sve brže i brže, to mi je sve jasnije da nema toga nečega ili nekoga, to Nešto što očekujem, što mi treba…čini mi se da će ta nit koja me drži uskoro puknuti. I da ću završiti na dnu koje polako nazirem.
Osjećam se kao da sam na rubu živčanog slom.
Što je zapravo paradoks jer ne znam kakav je to osjećaj…
Dal se to može uopće osjetiti prije nego se dogodi?
Ili jednostavno dođe..
Užasavam se toga. Imam jedan slučaj živčanog sloma u široj familiji i ne bih htjela da se meni takvo što dogodi.
Uglavnom, dok čekam da ta nit pukne, uhvati me želja za pisanjem stihova…


Suze ove noći
Plešu ples na mome licu
Slikajući slani trag
Na putu prema dole
Dok srce puca po šavovima
A duša se slama
Pod teretom misli i želja
Očajnički tražeći
Spas od ove tame
Koja me polako obavija
I odvaja od svijeta
Kojeg znam i volim
Vodeći me daleko
U beskraj…
U zaborav…

I krenulo je opet!
Ne znam zašto me na početku svakog semestra ulovi ta velika entuzijastičnost koja konstantno oslabi već u prvih par dana…
Za sada me još drži… kuc, kuc kuc o drvo da ne ureknem!
Uglavnom…
Neki dan sam saznala da bi se u Zagrebu trebao u slijedeću srijedu održati folk koncert.
Prva pomisao je bila:''U jbte, cajke u centru?!?''
Druga pomisao: '' Baš bi mogla i ići….''
Da, volim poslušati narodnjake.
Prije ih nisam mogla smisliti jer mi se gadilo što svi to slušaju.
Pogotovo kad bi se neki lik znao provozati u nabrijanom autu iz kojeg trešte one teške cajke!
No polako sam se navukla na to…
Ne onaj tip teških cajki, nego pop folk.
Dal sam zato manje vrijedna? Naravno da ne!
Jesam li zbog toga jugonostalgičar? Ni slučajno.
Danas ujutro pročitam u novinama da se zbog prijetnji izvođačima, a i općenito visokog rizika tog koncerta cijela stvar premješta u Ljubljanu.
Ne sviđa mi se to.
Ne prebacivanje koncerta nego te prijetnje.
Zašto bi tko kome solio pamet zbog izbora glazbe koju će slušati?
Ako već svi pljuju po ljudima koji slušaju narodnjake, mogli bi se skupiti ljudi prije nekog heavy metal koncerta u Zgbu i pretući te ljude! (Da se razumijemo, navodim samo primjer)
Znam da je zbog rata cijela stvar zajebana i, ajde, u neku ruku razumijem to.
Kažem u neku ruku jer sam bila mala kad je rat bio u najvećem zamahu i nisam nikoga izgubila u tom ratu tako da ni ne mogu imati neki odnos prema svemu tome. Jest da mi je tata bio branitelj i danas boluje od PTSP-a, ali nije nikada pokušavao objasniti mi nešto o svemu tome. Dobro, to je više do njegovog ne znanja iskazivanja ljubavi na bilo koji drugi način osim parama kad ih ima i deranjem na mene i ostale kad smo nešto krivo napravili. To je druga priča.
No, ono što hoću reći je to da u Hrvatskoj narodnjake slušaju ljudi mlađi od 25 godina koji također nemaju neki odnos prema ratu. Oni koji su nekog izgubili ne slušaju to, bar mislim.
Ali nitko ne sluša narodnjake zato što obožava Srbe ili ima ideju neke nove Velike Srbije, nego zato što im se sviđa taj tip muzike. Niti pjevači dolaze zbog bilo kojeg drugog razloga u Hrvatsku osim onoga da svojoj guzici osiguraju dobru budućnost.
I zašto bi sada neki manijaci koji nemaju pametnijeg posla u životu dolazili na koncert i tukli ljude koji su se samo došli zabaviti??!
Mislim, what's the point?
Tko voli nek izvoli, tko ne, ne mora dolaziti!
Ne znam…jednostavno mi se gadi sve to… i ljudi i društvo i cijeli ovaj sistem u kojem jesmo…nemam više riječi kojim bi opisala svoje gađenje prema svemu tome.
Idem, možda ima kaj zanimljivo na TV-u.