ups,aj didit agejn

A JA KAO OPSJEDNUTA,
DNEVNO BAR MILIJON PUTA
KROZ MOJE MISLI PROĐEŠ
ŠTO TE NEMA, ŠTO NE DOĐEŠ… (Neda Ukraden, Opsjednuta)

Još ne mogu pojmiti da je već gotov peti mjesec i da mi rokovi počinju za koja dva tjedna! A stolica se i dalje hladi..knjige skupljaju prašinu.. čekam rezultate popravnog kolokvija. Ako sam uspjela izvući pet bodova iz teorije, prošla sam. A ako ne, gubim potpis. Da sam malo više posvećena fakultetu, to si ne bi nikada dopustila. Ovako me baš i ne dira to što postoji velika mogućnost da ne prođem na ovom kolokviju.. I to još zato što sam kao korijen iz 4 računala kao +/- 4!!! Eto, to je moja brzopletost i neprovjeravanje rezultata…

Isto tako ne znam zašto i dalje mislim na S.-a!!! Ništa nije bilo među nama, ali ja ga od jedanaestog mjeseca ne mogu izbaciti iz glave!
A ako mi se i svidi koji drugi dečko, uredno je svaki zauzet…

Idem gledat Nip'/Tuck.

Adio!

Uopće pojma nisam imala da se danas, tj jučer održava Eurosong. Nisam do sada čula ni jednu jedinu pjesmu, a kamoli našeg Dadu i Dragonfly! Zato mi je bilo čudno kad sam kući došla i vidjela da Srbija čvrsto drži prvo mjesto. Da je neka druga zemlja bila prva, ne bih čekala kraj, ali pošto su nam to ''mili, dobri, krasni'' susjedi, ostala sam uz TV jer sam htjela čuti pjesmu. I sasvim mi se sviđa. Je laganica, malo me vuče na Joksimovića, ali je pjesma skroz ok. Kažem, nisam gledala natjecanje uopće, nisam čula ostale pjesme, ne znam jeli većina pjevala na svom jeziku ili na engleskom, ali mislim da je Srbima išlo u prilog to što su ostali vjerni originalu pjesme. Samo kad se naslov prevede na engleski, već glupo zvuči, a kako ne bi da idu cijelu pjesmu prevoditi. Hrvatska svake godine ima to glasovanje za ili protiv izvođenja pjesme pobjednice na engleskom, što se meni osobno uopće ne sviđa jer mislim da bi svaka zemlja trebala pjevati pjesmu u izvornom obliku. Jest da se na engleskom svi bolje međusobno razumiju, ali nije pjesma sastavljena samo od riječi. Ako nema ritma i melodije mogu riječi biti savršene, ali ništa to neće značiti.

Bar meni. A ja sa glazbom imam samo te veze da ju slušam, tako da… he he he

Sada to znači da će Eurosong slijedeće godine biti u Beogradu…Hm, ako mi se sve lijepo složi, mogla bih se ja i zaputiti tamo dogodine. Nikad se ne zna…

Molitva, kao žar na mojim usnama…

Profesorica hrvatskog jezika čitave je četiri godine srednje škole pričala o prolaznosti života.
Svako književno djelo koje smo obradili, bilo lektira bilo nešto iz knjige, ona je okrenula na problem prolaznosti života. Nema veze što je problem teksta bio nešto sasvim deseto. Ona je uporno tupila o tome. Smijali smo se. Svi u razredu. Kao, gle staru profu kaj priča bezveze! Ali izuzev toga, bila je ok.
No ta prolaznost života…
Kako čovjek ide stariji tako počinje kontat neke stvari, drugačije gledati na sve oko sebe…shvatiš da, nažalost, uvijek ima većeg problema od onoga koji te trenutno muči, iako možda ne izgleda tako.
Isto tako postane jasno da je život kratak i da je samo jedan i da ga se mora proživjeti kako treba u mladosti da ne bi u starim danima bili nadrkani i isfrustrirani bakice i dedeki kojima jedini cilj tada zagorčati mlađima od sebe ostatak života.
Sve se više bojim da ću postati jedna od takvih ljudi…
Jednostavno nema volje za pokrenuti se i početi raditi ono što volim. Sunce ujutro izlazi, navečer zalazi, dani idu brzo jedan za drugim, a godine još brže. A ja stalno na istom mjestu. Još mi problem predstavlja i to što zapravo ni sama ne znam što želim od svog života. Izgledam si kao dijete koje svako malo mijenja mišljenje i još misli da mama i tata mogu srediti svaki problem koji naiđe.
I nema veze što ja to znam i govorim si da moram nešto raditi, da moram ploču okrenuti i promijeniti neke stvari u svom životu. Ne znam gdje bi počela. Ne znam kako.
Nedostatak samopouzdanja tomu nikako ne ide u koristi. A ni skoro nikakva potpora roditelja.
Jbga… Svakome treba netko tko će vjerovati, ali ono iskreno vjerovati u ono što radiš ili ono što namjeravaš napraviti od sebe, od života…
Hm..
Bit će bolje.
Gibam.

Zdravo.
Nisam pisala stvarno dugo. Nisam imala volje ni snage, a da budem iskrena ni neke posebne želje bacati na ekran ono što mi se mota po glavi.
Tu i tamo sam znala pročitati blogove, ali nije mi se ostavljao komentar. Ispravit ću to u sljedećih par dana.
Sa zdravljem sam koliko toliko ok. Sve je pod kontrolom, zapravo ono na kraju trećeg mjeseca nije ni bilo toliko strašno koliko se meni činilo, ali sam se prepala…
Malo sam po Forumu švrljala pa sam naišla na dosta djevojaka koje imaju isti problem kao i ja.
Sistemski lupus eritematozus.
Da, puno vam govori samo ime, jelda? Najjednostavnije bi to objasnila ovako: autoimuna bolest u kojoj krvne stanice napadaju i razaraju same sebe. Nije vidljivo izvana već samo po nalazima krvi. Zato i nisam do svoje trinaeste znala da bolujem od te bolesti…
I tako…
Inače se ništa posebno nije dešavalo.
Silim se svakodnevno da mi fakultet postane prioritet. Manje-više uspješno. Ali, da se malo pohvalim, uspjela sam proći kolokvij iz predmeta na kojem sam prošle godine svaki puta išla na popravni. Jeej!
Postala sam totalni freak što se tiče Prison Breaka! I to tek na kraju prve sezone pa sad kupujem one DVD-e kaj izlaze jednom tjedno… Počela sam pratiti zbog Roberta Kneppera iliti T-Baga. Fizički je jako nalik mojoj skoro-pa-bivšoj tihoj patnji. I tako, jedna epizoda, druga epizoda i ja se navukla na seriju…
Omiljeni lik? Pa T-Bag, naravno!
…..
ništa pametno nemam za kazat pa ću dalje tipkat za koji dan
pozdrav