Treba mi nešto, neki poticaj, nešto što će me natjerati da se pokrenem, da se dignem i rasturim u svemu čega se primim! Sada se osjećam beskorisno, tupo…
Kao da stojim na rubu i svakom sam sekundom, svakom minutom, svakim dahom sve bliže padu, ali nikako da padnem, da dotaknem dno. Neka me nit drži na samoj granici iz nekog razloga, a ja nikako da saznam taj razlog.
I to frustrira. Ali stvarno frustrira.
Neću reći da nemam više volje za životom, da se želim ubiti jer nisam taj tip. Previše se bojim da bi to napravila, a s druge sam strane prevelika kukavica da takvo što učinim. Ako i kažem tako nešto, kažem to samo zato što želim pozornost drugih ljudi.
Jednostavno… ne znam…
Pokušavam tražiti ljepotu u svemu što radim, pokušavam raditi stvari s voljom, entuzijazmom… ali ne ide.
Kako dani prolaze, sve brže i brže, to mi je sve jasnije da nema toga nečega ili nekoga, to Nešto što očekujem, što mi treba…čini mi se da će ta nit koja me drži uskoro puknuti. I da ću završiti na dnu koje polako nazirem.
Osjećam se kao da sam na rubu živčanog slom.
Što je zapravo paradoks jer ne znam kakav je to osjećaj…
Dal se to može uopće osjetiti prije nego se dogodi?
Ili jednostavno dođe..
Užasavam se toga. Imam jedan slučaj živčanog sloma u široj familiji i ne bih htjela da se meni takvo što dogodi.
Uglavnom, dok čekam da ta nit pukne, uhvati me želja za pisanjem stihova…
Suze ove noći
Plešu ples na mome licu
Slikajući slani trag
Na putu prema dole
Dok srce puca po šavovima
A duša se slama
Pod teretom misli i želja
Očajnički tražeći
Spas od ove tame
Koja me polako obavija
I odvaja od svijeta
Kojeg znam i volim
Vodeći me daleko
U beskraj…
U zaborav…
Post je objavljen 07.03.2007. u 00:08 sati.