ups,aj didit agejn

Voli me…
Ne voli me..
Voli me…
Ne voli me…
Voli me…
Ne voli me…
Latice tratinčice padaju po crvenom tepihu stvarajući na njemu bijele mrlje oko njenih nogu.
Vrata se odjednom otvore i hladan vjetar uđe u sobu.
Otpuše sve latice koje su pale na pod i počne se igrati njenom kosom.
Blijedo lice je počelo crvenjeti od hladnoće vjetra.
Ustane i krene prema vratima.
Bosim stopalima je ostavljala tragove na mekom bijelom snijegu.
Tragove su pratile tamno crvene kapi koje su kapale s njenih ruku…
Hodala je i hodala.
Praznih misli.
Bez cilja.
Bez nade.
Daleko.
Prema svjetlu.
Začula je pjev ptica.
Osjetila miris jabuka s cimetom.
Toplinu sunca na svojoj koži…
I tada izgubi svijest.

Vrijeme radnje: subota, 20.01.2007., 19 i 30
Mjesto radnje: kazalište Gavella, Frankopanska, Zagreb
Predmet radnje: Ribarske svađe
Glume: mnogi poznati i nepoznati (ne da mi se nabrajati)
Ocjena: fenomenalno! Svakako pogledati.


***Hm…za svaku sam predstavu do sada rekla da je zakon. Jel to znači da dobro biram predstave ili da naši ljudi znaju napraviti dobru predstavu?***
Pa naravno, ja dobro odabirem… he he he


Nda…
Imam pitanje.
U toj predstavi, među inima, glumi i Matija Prskalo.
Dal se te glumice prije sjetite po ulozi Stele u Zabranjenoj ljubavi ili po ulozi u Kako je počeo rat na mom otoku?
Znate onu rečenicu: ''Aleksa, vrati se doma, skuvala san ti paštašutu!'' e, to…
Ja ju pamtim po tome…

No?? Tipkajte!

p.s. ne javljam se do subote. Tada mi je rođendan! Jeeej! Napokon imam 20!

Marchelo:
I noćas gledam u zvezde
pitam se, šta je sudbina, drhtaj u grudima
zemlja večito žedna za suzama
i bol što obuzima i noćas cekamo Godota na stepeništu metroa
ja sanjam sivo a sanjao bih život

O Bože, čije to grehove
skupo plaćamo, čije dugove vraćamo
svi uzaludni ratovi, kišni dani bez duge
mladi životi na koje su
čekale neke nove pruge
više ne gledaj svoj dom anđele
umrećeš od tuge

Zbog lažnog rodoljublja
vršnjaci su ginuli a nisu ni krivi
o Bože, ja priznajem, ja sam pička
ja volim da živim a slike mašu sa zidova
iako kažu da vreme leti

Molim se suncu da nas se ponovo seti
i kunem se Bogom
vala nema tog ideala
vrednog mog jedinog života

Svi veliki filozofi-utopisti hvala
al' mene ne teši ta spika
o patriotizmu dogme i lažne nauke

Ja znam da mrtvi plaču
jer srcem čujem jauke
jecaju i kunu, pitaju zašto
jel bilo vredno, jel bilo vredno

Reci to majci što je izgubila jedino čedo
a mi i dalje živimo bedno i u očaju
suze za raju u starom kraju
celom svetu, nek znaju

Nek znaju da se ovde pucalo
i plakalo iz istog očaja
bek znaju da ni dan danas ne znamo
ni razloga ni značaja

Rokao sam mikrofon u Tuzlu
primili su me kao brata
pa svima je dosta rata
mržnja nije naša, već nam je data

O tata, reci zar danas treba da mrzim
Hrvata ili Muslimana
pa sve nas muči ista rana
iz starih dana

Ljudi su ljudi, bez obzira sa ovog
ili onog meridijana
iste nas stvari plaše
oprosti nam grehove naše

Ref. 2x
Oče naš ja nisam taj što zna
al' nadam se da bar ti znaš
otkud toliki bol, suze i strah
pepeo pepelu i prah opet postaće prah
al' niko neće znati što je na brata pucao brat

Edo:
E, Marchelo
jadno je naše i povodljivo stanovništvo
čovek kad ništa nema
najlakše mu prodat zajedništvo
opet je uplakan cijeli Balkan
imamo velike nacije sa malo mozga
tvrde očeve i vođe oni su nam k'o droga

Cijelo vrijeme biramo loše sisteme
dragi moji ljudi
pa vrijeme je da se krene
neću vise metke da ispucavam
za sumnjive pretke
neću cijeli život da živim početke
mamu vam jebem, đe god da krenem
u Evropu, ljevo, desno, napred
iza treba mi viza

I naša je glupost strah i neodlučnost
većinska želja da smo u mentalitetu sela
taman dobro krenemo
pa u mržnju skrenemo
nemamo strpljenja za nove pa onda venemo

Zaboravili smo kako se smijat
ti mišići na licu nam
se jednostavno ne miču
hej, evo ga kad estradu vidim
i opet nestane, kad se sjetim đe zivim


Ref. 2x
Oče naš ja nisam taj što zna
al' nadam se da bar ti znaš
otkud toliki bol, suze i strah
pepeo pepelu i prah opet postaće prah
al' niko neće znati što je na brata pucao brat...



pjesma je prejebena...

Eto, konektiram se na net i prvi blog koji sam otvorila bio je Black Coma… odabrala me za štafetu! Jupiii! He he he

Pa da nabrojim pet stvarčica koje ne znate o meni:

1.spavam s plišanim Gorilom… ali, ne od malena već od prije kojih pet godina…

2.savršeno dobro radim rižoto s plodovima mora i s piletinom! Za prste polizat!! He he he

3.padam na likove s naglaskom! Najviše me pali srpski naglasak.. (znam, a kaj da radim??) zbog onog Ogija sam gledala Ljubav u zaleđu…. Mmmm… a kad sam već kod naglasaka, nakon nekog vremena druženja sa ljudima koji nisu iz Zgba i imaju naglasak, ja nesvjesno poberem način govora…

4.frendica me navukla na kombinaciju sladoleda i pomfrita! Ali samo kornet i krumpirići iz McDonaldsa. Probajte, super je!!

Heh, još jedna stvar… kaj da još napišem….??

5.volim čitati. Sve dijelove Gričke vještice sam pročitala po jedno pet puta do svoje trinaeste godine.

Eto. To bi bilo to. A sad bi zamolila ovih pet ljudi da nastave štafetu :

Lenny (nadam se da čitaš..)
Hilton Fan (kaj god napišeš dobro je, jer i tako ništ ne znam o tebi!)
Arachidus
Uvijek svoja
Dark Angel

Puse šaljem

Čitam danas u novinama članak o anoreksičarkama..našli su desetak blogova cura koje propagiraju anoreksičnost kao stil življenja. Ništa novo, jel?
A prije par dana, lutajući po blogosferi naiđoh na dva, tri takva bloga. Gledam blogove u njihovim linkovima…otvaram svaki, znatiželje radi… Svaki od njih započinje riječima:''Kako sam odvratna, cijeli dan sam uspjela ništa ne jesti, a onda sam se navečer prežderala. Koja sam ja svinja!! Mrzim se!''
Čitam dalje i skontam da imaju taj neki… kult? Ne znam kako bi ga drugačije nazvala… leptirice se zovu. Mislim, drago mi kaj se našle cure tako…sve si međusobno pomažu, podupiru se, ali u koju svrhu?!? Što brže crknuti od neuhranjenosti?!? Daju si savjete..kako smuljati okolinu i ništa ne jesti…
Meni mrak na oči pao!!
Scrollam dole na komentare… većina komentara je tipa ''jeste vi bolesne? Kaj je vama? Curo jesi ti normalna? Daj se uozbilji, na metar šezdeset kilaža od 48 kilograma je premalo..'' dok su drugi od grupe leptirica ''bravo koka! Ponosim se tobom. Samo tako dalje! Bit ćemo zadovoljne! Hrana nam ne treba..''
Znam da je anoreksija bolest, i kad te primi teško je izvući se iz tog pakla. Mislim da su te cure ipak duboko u sebi svjesne da je loše to što rade, ali jednostavno ne mogu protiv sebe. Osobno ne znam ni jednu osobu koja boluje od anoreksije, na svu sreću, i nadam se da ni neću. Taško je to, koliko osobama koje pate od anoreksije, toliko i osobama koje su povezane s anoreksičnom osobom. Zato.
Gledam sebe.
Imam višak kilograma. Od kad znam za sebe voljela sam papati. U velikim količinama. Bilo je užasno dok sam bila klinka. Uvijek veća od ostalih, sporija, tromija… koma. I bilo je grozno do negdje sredine srednjoškolskog obrazovanja. Kako sam odrastala tako mi je postajalo jasnije da me ne određuje u potpunosti i kao osobu to kako izgledam, već moj stav prema životu. Kako se ja postavim prema sebi tako ću izgledati i u tuđim očima. Zbog nekih drugih stvari, ali prvenstveno zbog svog zdravlja, prije dvije godine krenula sam na dijetu. Ne onakvu neku rigoroznu u kojoj izgubiš deset kilograma u roku deset dana, nikako. Izbacila sam kruh, tjesteninu, krumpir, slastice (dobro, sladač i kockica čokolade koji put je ostala..) te prehranu bazirala na svježem voću i povrću, bijelom mesu, ribi i puno, puno tekućine! Uglavnom voda i zeleni čaj do kojih četiri, pet litara dnevno. Nisam išla u teretanu, nisam trčala po nasipu… ujutro i navečer sam odvojila po petnaestak minuta za razgibavanje i istezanje. Već nakon mjesec dana počela sam primjećivati rezultate! Bila sam jako zadovoljna. U tri mjeseca sam skinula deset kilograma. Kasnije još šest, sedam. Kada sad znam sresti osobe koje nisam dugo vidjela, čude se i govore kako super izgledam. Nije to ni do toga da sam izgubila te kile već i do toga da sam sad zadovoljnija sobom, slobodnija i nisam više toliko opterećena izgledom. Sve se to primijeti na osobi.
Nedavno sam opet počela paziti što i kada jedem, tako da ću na more još kojih desetak kg lakša. Ne, neću preći u anoreksičarke. Niti postati bulimičarka. Jednostavno nisam to ja. Wish me luck!
Eto, toliko od mene!
Puse šaljem svima

Heh…
prošlo je sad par dana…
…malo sam se smirila… recimo…
ali o čemu se radi?
…u petak sam otišla na kavu u taj kafić gdje radi taj dečko o kojem sam pisala…
…nisam baš očekivala da ću ga vidjet s tom jednom malom…
…ni izraz njegovog lica dok ju je gledao…
…niti poljubac koji joj je dao malo potom…
…stvarno nisam.
Ali, šta ću?
Loše stvari se uvijek dese kad ih najmanje očekujemo, zar ne?
Heh, da...loše stvari…za mene je loše...za njih dvoje je to dobra stvar…
Kaže mi M. da je bolje da sam to sad saznala nego kasnije… a to sam joj i rekla jednom..prije kojih mjesec dana u mailu…''ići ću tamo dok god ga ne vidim s nekom ženskom…tek tada ću znati na čemu sam..'' e, ali nisam se baš nadala da će se to i desiti. Jbga.. mislim, da sam tu scenu vidjela tih dana kad sam bacila te riječi na papir…sad bi mi bilo malo lakše…
Ma nek im je sretno!
Bed mi je…naravno… kome ne bi bilo?
I smeta me to kaj sad moram učiti za glupi kolokvij…još malo više od 12 sati imam… a samo mi je njegovo lice na pameti… joooj… htjela bih da postoji tipka ''delete'' koju bih mogla stisnuti i izbrisati taj petak… ali nema je… petak će biti tu...još neko vrijeme… nadam se ne predugo… valjda će ga netko uspjeti izbrisati tokom ove godine…
nekako se nadam da će mi ovo biti jedna od boljih godina u mom skoro - pa -dvadesetogodišnjem životu… rođendan se bliži punom parom!
jest da se po početku godine baš ne bi moglo to reći… ali ako gledam po onoj staroj ''kako dočekaš novu, takva će biti cijelu godinu'', onda sam na konju!
Nda… dosta od mene
Odjava

SMS – Da li znaš?

Pišem ti riječi koje nikad neću reći pred tobom
Priznati da sve što vrijedi odnijela si sa sobom
Ovo je tvoja pjesma znaj, sjedi i uživaj

Znam ima drugi, al' ne ide mi moram priznati
Teška se paučina na dnu mog srca uhvati
I strasan bezdan vreba tamo gdje si nekad bila ti!

Znaš li da te oči traže
Da još uvijek sebe lažem
Da će biti kao nekada

Znaš li da mi srce stane
Kad mislim na one dane
Kad smo bili jedno ti i ja
Da li znaš...

Neću da tražim nikoga i da mi bude kao ti
Jer ljubav nije pahulja da se na dlanu istopi
Ti samo novu sačekaš, a ja neću baš!

Svi što me tješe zvuče k'o da me u laž utjeruju
A ja ih pustim da i sami vide da pretjeruju
Da vrijeme liječi rane samo još budale vjeruju

Znaš li da te oči traže
Da još uvijek sebe lažem
Da će biti kao nekada
Da li znaš...

Znaš li da mi srce stane
Kad mislim na one dane
Kad smo bili jedno ti i ja
Da li znaš...

Skoro sam si stan zapalila…
Ja i moje igranje vatrom…
Nikako da naučim..
Kad se jednom opečeš, ne diraj više!
Ne ide..
Kako god okreneš…
Opeći ću se ja još puno puta.. fuck!
Idem počistiti zgarište na stolu…
Do pisanja

On je kreten, a ja sam totalna glupača. kraj priče. fuck!

Nadam se da ste svi došli k sebi nakon burnog dočeka. Mene je držalo do jučer… hi hi hi
Bilo je veselo. Ekipa od petnaestak ljudi, puno muzike i pića i jako malo svjetla u kući… Naravno, ja opalila po alkoholu čim sam došla tako da sam nakon par minuta već bila dosta pripita… krenula sa Jeger Colom, onda malo Juice-votke, bambus, pa opet sve ispočetka da bi se na kraju vratila na bambus… e, da i šampanjac u ponoć..par čaša..a inače ga ne volim uopće! I tak.. plesalo se, slikalo se, čestitalo se..dva puta – jednom 5 minuta prije Nove i onda u 00:00… sve u svemu, zanimljivo! Eto, tako ukratko kako sam ja dočekala 2007.
Sad bi trebala početi učiti. U ponedjeljak imam kolokvij. Jedino pozitivno kod tog kolokvija je to što ga imam u 15:00, a ne kao do sada u cik zore dok još ni za sebe ne znam, a kamoli da znam šta da pišem po papirima! tc tc tc
Kažem, trebala bih učiti…a ne da mi se… ma budem, samo da mi cijela familija legne u krevete pa ću uzeti svoje papire, šalicu kafe i sa slušalicama na ušima uživati u društvu nizova, redova, limesa i derivacija… Wish me luck!
Neku večer sam napokon pogledala Sjećanja jedne gejše. Svidio mi se film. S obzirom na to da sam ga gledala u tri ujutro jer nisam mogla spavati… čudan je to život bio tada… djevojčice su već sa šest, sedam godina kretale u školu za gejše. Prije sam mislila da su gejše bile tipa kurtizana, ali ne, one su morale znanjem konkurirati muškarcu, a svojim ga vještinama zadiviti…bile su pojam u ondašnje vrijeme… imale su predivna kimona i, bar po meni, savršeni način šminkanja…posebno mi se sviđa bijeli puder ili šta već kojeg su mazale po vratu na posebno određene načine za pojedine prilike… a kad sam kasnije pogledala bonus i saznala da je cijeli film snimljen u Kaliforniji ostala sa paf! U 12 tjedana ekipa je izgradila cijelo selo u kojem se odvijao film… to je posao!
Nda.. eto, upravo sam čula da je Jelušićka druga.. bravo imenjakinjo!! You go girl!! He he he
Idem si kafu kuhati…
Pozdrav