ups,aj didit agejn

Čitam danas u novinama članak o anoreksičarkama..našli su desetak blogova cura koje propagiraju anoreksičnost kao stil življenja. Ništa novo, jel?
A prije par dana, lutajući po blogosferi naiđoh na dva, tri takva bloga. Gledam blogove u njihovim linkovima…otvaram svaki, znatiželje radi… Svaki od njih započinje riječima:''Kako sam odvratna, cijeli dan sam uspjela ništa ne jesti, a onda sam se navečer prežderala. Koja sam ja svinja!! Mrzim se!''
Čitam dalje i skontam da imaju taj neki… kult? Ne znam kako bi ga drugačije nazvala… leptirice se zovu. Mislim, drago mi kaj se našle cure tako…sve si međusobno pomažu, podupiru se, ali u koju svrhu?!? Što brže crknuti od neuhranjenosti?!? Daju si savjete..kako smuljati okolinu i ništa ne jesti…
Meni mrak na oči pao!!
Scrollam dole na komentare… većina komentara je tipa ''jeste vi bolesne? Kaj je vama? Curo jesi ti normalna? Daj se uozbilji, na metar šezdeset kilaža od 48 kilograma je premalo..'' dok su drugi od grupe leptirica ''bravo koka! Ponosim se tobom. Samo tako dalje! Bit ćemo zadovoljne! Hrana nam ne treba..''
Znam da je anoreksija bolest, i kad te primi teško je izvući se iz tog pakla. Mislim da su te cure ipak duboko u sebi svjesne da je loše to što rade, ali jednostavno ne mogu protiv sebe. Osobno ne znam ni jednu osobu koja boluje od anoreksije, na svu sreću, i nadam se da ni neću. Taško je to, koliko osobama koje pate od anoreksije, toliko i osobama koje su povezane s anoreksičnom osobom. Zato.
Gledam sebe.
Imam višak kilograma. Od kad znam za sebe voljela sam papati. U velikim količinama. Bilo je užasno dok sam bila klinka. Uvijek veća od ostalih, sporija, tromija… koma. I bilo je grozno do negdje sredine srednjoškolskog obrazovanja. Kako sam odrastala tako mi je postajalo jasnije da me ne određuje u potpunosti i kao osobu to kako izgledam, već moj stav prema životu. Kako se ja postavim prema sebi tako ću izgledati i u tuđim očima. Zbog nekih drugih stvari, ali prvenstveno zbog svog zdravlja, prije dvije godine krenula sam na dijetu. Ne onakvu neku rigoroznu u kojoj izgubiš deset kilograma u roku deset dana, nikako. Izbacila sam kruh, tjesteninu, krumpir, slastice (dobro, sladač i kockica čokolade koji put je ostala..) te prehranu bazirala na svježem voću i povrću, bijelom mesu, ribi i puno, puno tekućine! Uglavnom voda i zeleni čaj do kojih četiri, pet litara dnevno. Nisam išla u teretanu, nisam trčala po nasipu… ujutro i navečer sam odvojila po petnaestak minuta za razgibavanje i istezanje. Već nakon mjesec dana počela sam primjećivati rezultate! Bila sam jako zadovoljna. U tri mjeseca sam skinula deset kilograma. Kasnije još šest, sedam. Kada sad znam sresti osobe koje nisam dugo vidjela, čude se i govore kako super izgledam. Nije to ni do toga da sam izgubila te kile već i do toga da sam sad zadovoljnija sobom, slobodnija i nisam više toliko opterećena izgledom. Sve se to primijeti na osobi.
Nedavno sam opet počela paziti što i kada jedem, tako da ću na more još kojih desetak kg lakša. Ne, neću preći u anoreksičarke. Niti postati bulimičarka. Jednostavno nisam to ja. Wish me luck!
Eto, toliko od mene!
Puse šaljem svima