gluvarenje u rupi

četvrtak, 07.12.2006.

Nešto od mene ili kako god.....

... Jutros sam podcrtala sve ono što se činilo
razumljivim
na platnu nerazumljive stvarnosti...

...Prestala sam biti ona koja je znala
kamo će odletjeti sutra
...sada sam samo tišina koja mijenja proljeće u jesen

...Brzinom pregaženih godina
jesen je nečujno ponijela tvoje hladne ruke.
Na kraju grada
miris proljeća podsjeća me na tragove tvojih koraka

Opet se osjećam slobodnom
Napokon proljeće miriše na buđenje
tamne misli su nestale daleko ispod
mostova...
Opet mogu prolaziti kroz ogledala
i plesati s vilenjacima
Zbogom dimnjačari - otkrila sam stvarnu sebe

" gnjevan se ratnik
stalno sukobljavao
sa svojim plemenom "

Plašim se njezina duha

Četvrt sata nakon
suncem oslobođenog ljeta
rukama si beskućniku svijeta
prodao siluetu moga bića.

Istočno od mojih tužnih usana
nestali su tvoji tromi koraci
muzikom prošlosti,
zvukom kamenih podruma
protkani tišinom mojih glasnih sloboda.

Stotine malih bogova
sada opet mogu plesati svoje
vulgarne pantomime i smijati
se oko izgubljenog duha.

Pospremi svoje haljine
i jednostavno izmisli ključeve
otvori zamišljene vrata
i izmoli još jedan odlazak u strah.

Možda si se uplašio moga
lutajućeg duha, mojih nevinih ruku,
mojih beskonačnih igara na sreću.

Naoštri svoja pera i razlij crnu
tintu.
Pronađi me na papiru neuništive
hladnoće.

POST SCRIPTUM

Sve su moje sumnje samo tišina bile, ustajalost
kao razgovori mrtvi. Trijumfalna praskozorja,
trijumfalni porazi. Izgubljena mora.

U umornoj mreži vječnosti snivala je noć
Nad okruglim rijekama, kao usnuli zbor
vrištale su ruke moje.

Vojnici su tiho koračali a nepomično vrijeme
nastavljalo je put.

Sada rovovi nemira prekrivaju dane
Izbrisana svijetlost na licima mojim
I skrivena ostade samo ruševina ljeta
u gorkoj čeljusti
razbacanih zvijezda.

Vojnici su tiho koračali a nepomično vrijeme
nastavljalo je put.

Simetričnost ulica korake mi sputaje
poklonjene vjetru, prozaičnim pustinjama.

Sve su moje sumnje samo tišina bile
ustajalost kao razgovori mrtvi. ( čitajući Vesnu Parun)

18.01.2005

Opijaš me poroznim gutljajima klaustrofobičnoga
vina.
Prešutjet ću ti da te volim.
Već je kasno i čemu govoriti nešto što neće imati
značaja.
Grlim te onda kada si najsamiji, kada nemaš
majke,brata,mora,vina.
Siromašna je ljubav kojom si me hranio.
U kući punoj nesporazuma i neispitane samoće
ljubila sam tvoju kosu prepunu nekih lijevih,
sveprisutnih prstiju.
Sunce je udarilo o škure i promijenilo boju tvojih
krvoločnih očiju.

To je vrijeme iščitavanja utrnulih trenutaka.

Govorila sam ti kako moram otići negdje gdje
nikada nisam bila.
Ne znam zašto i kada ali jednostavno moram.
Ljeto i zima u Lubenicama.
Proljeće i jesen u Amsterdamu.
Dok ti držim uzdrhtalu ruku u svojoj i slušam
djelove tvojih nerazumljivih snova,
kako da ti kažem da volim.

Život izgleda tužno ako s crvenog kreveta promatramo
pčele u krletci.
Nešto poput Dalijevih slika i francuske komedije.
Pod mojim prozorom koru divljeg kestena gaze
dvojnici usput pristiglih prolaznika.
Nakon brodoloma, otoci ponekad i nisu tako
pusti.
Samo su ogoljeni, nenastanjeni, krijeposno osamljeni.

Na mojim rukama odmarao si svoje tijelo
kao odbjegli besramnik nakon krvoprolića.
Prešutjela sam da te volim
i zadržala u rukama pogled.

19.01.2005

Puštaš me da ti ljubim
zvučne komadiće izgovorenih riječi
iz tvojih raspucanih usana.
Ovih dana bura je lomila mostove.
Ti dolaziš.
A ni ljubiti te nisam htjela.
Počelo je nenamjerno, jedan pogled,
gotovo pa slučajno.
Neizvjesna situacija između osjećaja
i onoga što si moramo opraštati.
Folklorni plesovi na zidu novootkrivene
nastanjene
ništavosti.
Svijetlo se prelamalo kroz blijedožutu koru
usmrđene naranče
ustoličene u tvojim smrznutim rukama.

Griješ me, a hladno je.
Još samo da postaneš nepremostiv
i onda možeš u smiraju ozakonjeno zaspati.

Daljini pripadaju raspucana usta koja mi
dozvoljavaš da ljubim uvijek u suprotnom smijeru.
Na raskrižjima bura je samovoljno okrenula more.
A hladno je..... a ognjišta nema.

23.04.2005

Na današnji dan Židovi su
izišli iz egipatskog ropstva.
A ja sam još u potrazi
za plodovima pliminih oseka.
Jesen je bahato pobjegla i
jedino što je ostavila bilo
je nebo tirkizno nakostriješene boje.
Sve se ruši samo od sebe,
ničim izazvano, kao mali stakleni
komadići na površini ostakljenog zvonca.

Ovaj grad se promijenio i svakodnevno
potkradao moje korake.
Pronašla ga je mala seljančica
koja se htjela svidjeti svima.
I to je jedina novost.
Ja sam postala kapljica
na licu uplakanog djeteta.
Neki bi me htjeli voljeti
ali im smetaju moje suze, moji
duboko ukorijenjeni korijeni.

Oštrina je ugrebena u boju moga glasa.

Sakrit ću se u sutone
i umrijeti za one koji
izazvaše slapove na mojim obrazima.

Oslobodiva sam
uzvodno od tirkizno nakostriješenog
Neba

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Moje su sjenke opet zamaglile Nebo
Svetinje je nestalo i koraci se gube
Uskoro će proljeće i ja mu se tako želim radovati
Neka se netko smiluje i probudi me

Riječi se raspadaju u trenutku
kada izgrađuju tišinu
Snaga se odsad mjeri putem slabosti
Sve se dogodilo slučajno
kao u snu kada želiš bježati a ne možeš

Samo zbog krivo postavljenog vremenena
Meni je najteže izgubiti samu sebe

ZABRANJUJEM

Zabranjujem sve ove tugom uzdrhtale vlati
Sa skica skidam sve ove okove vaše
nerazumljive ljubavi
Dosta je bilo svratišta i napola razlomljenih
isprika

Mojim rukama je hladno, proljeće je
opet preskočilo zvukove

Slikali smo ulice Izgubljenog grada
Gradili smo hramove od prijetećeg praha
I izgubili u koracima muziku

Harmonija se bezvoljno pretvarala
u jutra otkrivena kišom naših pogleda

Potopili smo horizonte i nastavili
plesati onako kako su bogovi
pokušavali svirati

Metriku smo poklanjali
nagluhim slijepcima
istočno od stidom prekrivenih zidova

Plantaže neizgovorenih riječi

Nedjeljama, dok si mi besramno
krao dio uzglavlja
ja sam potkradala tvoje usnule,
gotovo nametljive beskrajnosti.
Jutro je silazilo s tvoga čela
dok sam u šaku sakupljala tvoju kosu
i pokušavala otkotrljati skelet neutaživog svijetla.
Naizgled upriličen mir tvojih ruku, odjeven
u ždralove za nepregledna proročanstva.
Otančanim vlatima daha dodirnula sam tvoje
snove, razbacane po prostoru neutvrđenih odlazaka.
Pod lažnim strepnjama razbacivala sam se pogledima,

Tvoje tijelo nedužno okrenuto moru

Prokrijumčena mladost u jutarnjoj sjemenci
snivala je ravnodušno, naizgled izmišljeno,
u naručju krošnje prepune ograničenja.
Ogrezli o grijeh, ribari su trivijalno preselili priprosto sunce
iznad sobe okrenute samolosnim seobama.
Nehajno sam čitala šutnju i razgledavala sjene
umotane u ostatke prešućene nečujnosti.
Poljubac : neizmjerna vlastitost na licu neispitane
umješanosti.
Još jedan poljubac, nježan, obgrljen
u beskrajan plamen zazidanih korijenja.

Bez riječi zaboravljeno su koračale sumaglice.

...

Ustoličena vječnost
popunjavala je prazninu
između redaka namjerno
odabranih riječi.

Arenu su odavno ispraznili krvoločni
tirani zbog neumornog dresiranja
napamet ušutkanih ptica,

Zar zagrcah se u vlastita
milozvučja ?
Preuređene sjenke na dlanu izmišljenog lica
još jednom šutke
podsjećaju na prizvuk
porozne tišine
sklupčane mi među desnim srednjakom,
kažiprstom i palcem.

Zbog taktova tvojih neumorno razbacanih
koraka
(nalik na Schumannov "Karneval" )
prodavala sam porculanskim bogovima
cijeli jedan orkestar
kretnji i glasova.

Dirigentskom palicom sada upravlja
nepremostiva bespomoćnost vremene.

Na kraju kolosjeka
koracima slučajnika
odlazi tišinom zaštićen pijanist.

Neznajući (teško je bilo uhvatiti pogled
djevojke pristigle iz provincije)
ukrao si mi za proljeće haljinu.