Božić je rođendan Isusa Krista.Uz Uskrs to je glavni
krščanski blagdan.Božić kao ime za taj blagdan ima
osobitu ljepotu,čar i osobitu povijest.
Pruža poruku o Bogu,a isto tako poruku o čovjeku.
Blagdan Božića,slavi se jedan dan,ali je blagdanovanje
prošireno na pripravu i produženo svetkovanje.....
To je Božić,o kojem smo mi učili na satu vjeronauka,
a što je za nas današnji Božić??Možda pretjerano
kičenje grada,kuća..možda samo dan na koji se
pretjerano konzumira piće,a i hrana..
Danas se Božić ne dočekuje kod kuće,sa svojim
najmilijima.Odlazi se u razne kafiće,restorane..
Taj dan trebao bi biti poseban,trebali bi ga dočekati
u miru..ali ni to danas nije moguće.Umjesto da se ide
na polnoćku,ljudi ostaju kod kuće pred svojim tv-ekranima
te taj dan dočekaju na posve običan način.Djeca uz
dopuštenje roditelja,koriste razne petarde uz koje nastradaju
i ostave na sebi ožiljke koje nose cjeli život....
Nekad bi bilo lijepo,da se vrijeme vrati te da se posjetimo kako
je nekad bilo..kada je Božić bio poseban dan..kada se znala
cjela obitelj skupiti,te kititi bor,a djeca bi sa nestrpljenjem čekala
da se pokloni pojave ispod bora.Lijepo je bilo kada bi i snijeg pao..
Sada nema ni njega na Božić......
Naš dragi Mario je sprječen,i nije vam na vrijeme mogao napisati post pa
je mene zamolio da učinim to umjesto njega.Marek,hvala ti na tome..
Sada nam dolazi NOVA GODINA,i nije važno gdje budete na taj dan
glavno je da skupite oko sebe osobe koje volite,do kojih vam je stalo.
Posebna osoba u mom životu,neće biti uz mene ali kao i svi vi,i
ja dajem najiskrenije obećenje
da će baš ta osoba biti uz mene..u mojim mislima,i naravno u mom srcu.
Svi vi koji posjećujete blog našeg Mareka,lijepo se provedite za
NOVU GODINU.Želim vam svima svu sreću svijeta
i da vam 2006.godina bude ispunjena srećom,ljubavi..i naravno
onim najvažnijem ZDRAVLJEM...Ove iskrene čestitke,dolaze ravno iz
srca Maria,i njegove Jelene..

znate,ponekad se stvari čine čudnima,pa čak i moje vlastito ponašanje nadmašuje ponekad norme,prema dolje ili gore,svejedno.jučerašnji dan je bio standardno naporan.s vremenom se naviknete na to,i postane vam svakidašnja pojava na koju se uopće ne obazirete nego idete svojim putevima.jer konkurencija je oduvijek vrebala i uvijek će vrebati dok god postoji nešto što je vrijedno borbe i truda.jeste li kad učinili stvari,koje za sebe nikada ne biste rekli da ste sposobni učiniti?jesu li ikada vaši vlastiti pokreti nadmašili um?kako ste se osjećali nakon toga?jeli to osječaj olakšanja,ili pak razočarenje zbog učinjenog?želim da mi pišete,otkrivate proživljena iskustva i pridodate pokoju riječ!neznam,meni je oduvijek,kod pitanja trenutne odluke,mozak bio snažniji od bilo kakvog nepromišljenog pokreta.ponekad to požalim,jer je upravo to potrebno,da bi se dobili rezultati.ali može biti i kobno,ako nekoga duboko povrijedi ili dotuče.ponosan sam s jedne strane što znam kontrolirat vlastitim tijelom i što posjedujem idealnu viziju u svjesti koje se pridržavam,koju ne želim iznevjeriti,pa bilo to za dobro druge osobe ili za vlastito.a znamo da iskušenja vrebaju svuda naokolo,samo čekaju da postanemo žrtve vlastite nepromišljenosti.mnogo je ljudi koji postaju žrtve toga,koji oholo koriste trenutak,a rijetki su dragi ljudi oni,koji do kraja ostaju vjerni samome sebi,svojim stavovima i razmišljanjima.to su osobe snažnog karaktera i ogromnog autoriteta(barem u mojim očima).osobno,težim tome da postanem jedan od takvih ljudi.vjerujem da sam na pravome putu ka tome,ako ne već i na samome kraju.za sebe mogu tvrditi da se nastojim razviti tako,da niti jedan postupak ne požalim.zaista,teško bi bilo izdvojiti stvari u zadnje 2,3 godine koje bih požalio jer sam ih učinio,a kada bi ih izdvajao,ticale bi se problema unutar obitelji,ništa više.a da se osvrnem malo na postavljeno pitanje,dali ste ikada iznenadili samoga sebe u nečemu?baš jučer bijaše čudan,sjetan dan.večer sam proveo za kompjutorom i povremeno ležeći na krevetu i promatrajući zid.na zidu obješen sam imao jedan kalendar,auto kluba sa ne baš atraktivnim djevojkama.u djeliću sekunde upitah se :''što to beskorisno smeće radi na mojem zidu''.u tom času,zgrabio sam škare,skinuo kalendar sa zida i rasjecko ga na komadićke.ostao sam ugodno iznenađen reakcijom i naglom konkretizacijom naume,jer sam na taj papir gledao sa gađenjem imajući u potsvjesti da nije vrijedan mene,i da mnogo ljepše stvari zavrijeđuju moju pažnju.eeeh,prijatelji moji,kada bih barem bio tako konkretan i izravan kada je posrijedi jedna djevojka,hehe,u tom slučaju sramežljivost nadvladava sve ostalo.ugodan vikend!

Oči čitave javnosti posljednjih dana,uprte su u generala Gotovinu,njegovom uhićenju i putu ka Haagu.Dnevni tabloidi prepuni su 'šokantnih' saznanja i izjava.Dok dnevni tisak ima gomilu materijala,novinari pregršt posta a čelnici poznatih novina zadovoljno trljaju rukama,po cijeloj hrvatskoj održavaju se masovna okupljanja i protestiranja protiv hrvatske vlade.Zabrinjavajuć je jedan detalj koji i meni pogađa.Naime svjesni smo ustaškog znakovlja i veličanja kod izrazito mladih osoba,pa čak i osnovnoškolaca,a najveći problem pretstavlja to šta ta djeca niti ne znaju što drže u rukama i što takoreć prikazuju.A najgore od svega je što se to pojavljuje u Zadru,mojem drugome domu,mjestu koje je bilo u velikoj opasnosti.Kada vidim te momke kako ponosno mašu ustaškim transparentima,za trenutak se posramim grada Zadra,a kao što je naš predsjednik Mesić rekao,ta djeca ne znaju što bi bilo sa Zadrom da Pavelićevoj okrutnoj vladavini nije došao kraj.A kao šlag na kraju,naš obrazovni sustav orijentiran je prvenstveno prema tome da mlade pouči o nekome nebitnome prahistorijskome vladaru,a naprotiv povijest domovine da se zanemaruje,dok djeca iz škola izlaze nepoučena.Zaista u ovakva vremena,kada se javnosti interesantne stvari dogode,mediji nastoje napuniti vlastitu blagajnu.Piše se o svemu i svačemu,izlaze posebna izdanja,samo kako bi se privukla masa.Sjećam se dana 10. prosinca 1999.godine.Uvjeren sam da ni onda nije bilo ništa drugačije.Bilo je to obično nedjeljno jutro ako se ne varam kada je objavljena smrt našega prvoga predsjednika,dr.Franje Tuđmana.U tim trenucima,neki su ostali zatečeni i bespomoćni,drugi su pak znali da do smrti treba doći,kad tak,a halabuka u medijima nije bila ništa manja od ove koja se stvara i danas.Toga dana,pred očima još mi stoji slika nervoznih prodavaća novina po prometnicama,koja su silom nastojala prodati što veći broj specijalnih izdanja novina.aktualiziralo se u tim mućnim danima,svo životno razdoblje vođe našega naroda.Nedugo nakon smrti pak,kada su časnici svojim puškama odašiljali posljednje pozdrave preminulome 'stvoritelju',kada su zrakom lutali vojni zrakoplovi,odavajući počast,e baš taj trenutak bijaše koban za jednog of mojih susjeda,srčanog bolesnika koji je paralelno sa polaganjem Franje Tuđmana u grob,doživio srčani udar kojim se riješio svog zemaljskog života.I dok godine otkako smo pokopali Franju,protiću,tako se na njega sve više i zaboravlja,kao da njegovi činovi nisu bili toliko vrijedni i presudni za našu suverenu republiku Hrvatsku.Tako danas ujutro,svoj pogled sam uperio prema osmrtnicama smještenim na stražnjim stranama večernjega lista i primjetih nešto zbog čega sam preispitao samoga sebe,pomislio na riječi roditelja i rekao si:'tako je!'Pomalo čudno djeluje,zar ne?-vidjeti tek polovicu jednog uobičajenog lista papira,ispunjenu sa sjećanjima za Franju,zamislite-osoba na koju se svi osvrću kao stvoritelja i kamen temeljac naše domovine,ličnost koje se 'veliki domoljubi' prisjećaju sa strahopoštovanjem i ponosom.je li moguće da je takav idol vrijedan pola lista.Jedine dvije strane koje su naciji dale do znanja da im je stalo,su HDZ i nezavisna lista Borisa Mikšića.Gdje li su svi silni prijatelji,rodbina i domoljubi koji se toliko diče stvoriteljem naše domovine.Narušavaju dostojanstvo velike Hrvatine a to pokazuju mizernim odnosom prema njegovoj smrti.Smatrate li zanemarivanje godišnjice dr.Franje Tuđmana sramotnim činom?Pretstavlja li objava jednom običnog sjećanja u tisku,toliki problem?Ili pak sumnjate u djela i ideologiju Tuđmanovu?Procjenite sami!Srdačan pozdrav

Ostajem bez teksta.sada već jučerašnji dan,ostat će nam u pamćenju kao dan kada su naši tenisači u ruke podigli pehar nazvan po starome davisu,pehar koji su dizale velike teniske nacije,među koje od sada spadamo i mi.naši su momci čitavome svijetu pokazali da se na njih može gledati kao na vladare svjetskoga tenisa,jer to sada i jesu!koliko je truda i mukotrpnog znoja uloženo u putu da se dostigle uspjeh kakav su oni upravo postigli,koliko odricanja i strljenja je potrebno tim izuzetnim sportašima,dok ne dođe taj čas,kruna njihove natjecateljske karijere,san svih snova i božanstvena moć nadohvat ruke.kada kalvariji na koncu dođe kraj,svi smo svijesni da se muka isplatila,jer su ciljevi dostignuti.Želim uzraziti iskrene čestitke na pothvatu koji krasi našu davis cup reprezentaciju,želji i radu koji je stajao ispred svega i finalnoj realizaciji njihovih i naših snova.zato želim pozvati sve ljubitelje tenisa,sve domoljube i znalce sporta,da se danas,u 12:30 upute prema jelačićevom trgu u zagrebu na veličanstveni doček naše zlatne ekipe,u koju ne spadaju samo sportaši,već tu su osobe zaslužne za fizičku i psihičku pripremljenost naših momaka,kako bi eventualno u 3 dana uspjeli pružiti partije i u 5 setova,i pri tome ne podjeći pritisku koji se stvara u motiviranim glavama ivana ljubičića i marija ančića.Svaka pohvala ujedno ide i stručnome stožeru naše reprezentacije,koja je uvijek bila sa strane,spremna pomoći u svakome trenutku kada je intervencija bilo koje vrste potrebna.znamo već da naš magični duo pripada elitnome društvu svijeta tenisa,međutim dodatnu slavu i reputaciju stekli su ovim trofejem,kao kraljevi ekipnoga sporta.znamo svi koji je bio glavni cilj našega gorana.bila je to kruna u wimbledonu i davis cupu.sada se napokon,ostvarila i ona druga želja,tako da posjeduje obje krune.na sve provokacije koje govore da je goran upao u reprezentaciju na staru slavu i kako se nema šta petljati u uspjehe našeg udarnog dvojca,odmahujem rukom.znamo vrlo dobro kako je goran gradio uspjeh davis cup reprezentacije iz godine u godinu,kako je dao sve za hrvatski tenis kada je to bilo potrebno,a sada kako i sam kaže,nalazi se u punome naletu,prepun snage,spreman uskočiti u igru u svakome trenu.jer na kraju krajeva jedan od razoga zašto je tu je i taj jer igra fantastično.po vlastitoj procjeni čak i 4 puta bolje nego li na oproštajnom turniru u londonu gdje je dosegao 3.kolo.ujedno je i veliki udio goranov u uzburkanoj atmosferi koja vlada u našem taboru,energija koju zrači i proširuje na ostale članove jednostavno ih čini staloženima i ležernima.a šta se tiče jednog 21-godišnjeg marija ančića koji je danas u rukama imao sudbonosni,odlučujući bod kojim hrvatska piše povijest,mogu reći da je doživio kulminaciju svoje karijere već sa 21-godinom.iskustvo koje nosi iz 5. i presudnog meča,čine ga zrelim za velike pothvate u budućnosti.Možda malo čudno zvući kada kažem da sam se nadao i potajno priželjkivao ivanov poraz.upravo zato da bi mario dobi priliku da se iskaže i potvrdi svoju neupitnu kvalitetu.da na stranu odbaci sve izgubljene mečeve i da svima dokaže da može ostati pribran u najpotrebnijem trenutku i onako 'in medias res' sačuvati mirnu glavu i rutinirano privesti meč kraju,svojim znanjem i stilom.dokazao je da može i to mu je bio neka vrst testa zrelosti,i uspješno ga je položio,protiv objektivno mnogo lošijeg protivnika.na koncu se pitamo,kakav li je to osjećaj naći se u ovako elitnome društvu osvajača davisova cupa.zasigurno djeluje impozantno i pulsirajuće,nalazimo se na vrhu piramide gdje je vrh zlatna loptica do koje se dolazi svladavanjev svih ostalih prepreka koje piramida sadrži.a naši momci mogu ponosno reći:'uspjeli smo!!'.i svaka im čast na tome.izrazio bih zadovoljstvo što sam barem nekoliko puta imao čast susresti se sa ivanom ljubičićem,po jednom sa marijem ančićem,goranom ivaniševićem,nikijem pilićem,patrickom mcnroeom,mardyiem fishom,jamesom blakeom i da ne nabrajam dalje..sve su to zvučna imena ovoga elitnoga sporta,imena koja su prošla kroz sve zamke koje u sebi nosi profesionalno bavljenje bijelim sportom,zamke koje se savladavaju učenjem na pogreškama,radom,ustrajnošću i lucidnošću.i na koncu dolazi zamjerka prema hts-u.i ja kao veliki ljubitelj,fanatik kraljevskog sporta,zaželio sam se naći uživo na mjestu događaja kako bih vatreno bodrio izabranu vrstu.ali kao po običaju,takav privilegij imaju samo oni visokoga društvenog položaja ili pak oni kojima je prava sitnica izdvojiti minimalno 7000kn po osobi za 3 dana davisova cupa.istina,ne događa se to svakodnevno,ali cigfra je daleko previsoka bila.ispada naime tako,da mi mali ljudi ali veliki obožavatelji tenisa nemamo teoretske šanse da se dokopama takve manifestacije,dok nadmoćni nam ljudi,bezopterećeno raspolažu ogromnom svotom novca te su u mogućnosti priuštiti sebi i obitelji komotan pogled na igralište.mogući su naravno i pokoji nedostaci u informiranosti,pa ne ćudi ako ne znamo tko je naš a tko suprotni igrač.glavno da se nas vidi!prvenstveno mislim da gospodu s naše elitne scene,izuzet naravno gradonačelnika grada zagreba milana bandića,koji čak ima zasluge za održavanje atp turnira u zagrebu,krajem idućeg mjeseca.želio bih još jednom čestitati cijelome teamu hrvatske davis cup reprezentacije,svim akterima.hvala vam što ste nam uljepšali ovo predbožićno razdoblje.čestitke na vrhunskome rezultatu!!!
P.S.oprostite na zanemarivanju pravopisnih normi,hvala!