Eto i to se dogodilo...pao je i prvi snijeg,sasvim nenadano mogu vam reći,uhvatio je ljude nepripremljene.A kad dođe snijeg,dolaze i prvi problemi u prometu.Vozači su nesigurni,ceste su sklisne,opasnost za pješake je velika.U zraku se osijeća predbožićno raspoloženje,Zgrade se već kite,a danas je i prva adventska nedjelja.Svake godine se ponavlja ista priča,na ekranima se vrte stare reklame sa Santa Clausom,a djeca se vesele.Još kad im i spomeneš da i sveti Nikola dolazi u posjetu začas,onda polude.A i bolje tako,da se vesele onome u šta još sada vjeruju,kasnije će to veselje malo i splasnuti.Kada vidimo da dječici današnjice uopće nije važan obiteljski okup,druženje i svećana atmosfera oko tog kršćanskog blagdana,već igračke koje će pronaći ispod bora,zaista se pitamo kamo je odlutao smisao Božića.Da li slavimo Isusa koji se rodio,ili igračke koje su se 'rodile' ispod bora.Ma ustvari,svatko od nas je nekoć bio takav,ne može se reći.Kroz godine se sve nataloži,shvati smisao,pa je i odmah pristup drugačiji,a priloženi poklon voljenim osobama,prikazan je tek kao simbol ljubavi i pažnje prema toj osobi.Tko može zanijekati da nije tako.I kako nam je dvanaesti mjesec već na vratima,polako se obaveze nagomilavaju.Testovi su sve češća stvar u školi,pritisak sve veći,a učenici 3 dana prije Božića trgaju glavu kako će napisati glavni test,neznam,iz matematike.Sve je to malčice pretjerano,bar bi za te dane u školi trebala vladati neusiljenost.Pa da se i učenici i profesori malo opuste.Od nadolazečih događaja najviše me zanima rasplet našeg školskog božićnog sajma.Ja kao član novinarske grupe,vršim finalne pripreme oko svojeg teksta za časopis,sa nadom da će dobro sjesti kod čitatelja.Godila bi mi recimo pokola pohvala profesora,a najviše voditeljice naše novinarske grupe.To bi bila kruna mojega rada,zasigurno bih bio više nego ponosan na sebe.Treba pričekati rasplet nailazećih 2-3 tjedna,pa ćemo vidjeti kako stojimo.A tekst koji trebam predat našoj simpatičnoj urednici lista,nadopunjen je sa par korisnih informacija koje će dobro doći.Na koncu želim reći da je jako neizvjesno tko će zaslužiti titulu 'LIČNOST TJEDNA' drugi tjedan,a velike šanse za to ima...neću reći,tajna je.Želim vam da uživate u finalu Davisova kupa,šta drugo.Velika šteta šta ne mogu biti uživo sudionik toga spektakla,a hts-u poručujem da uz ovakav pristup prema fanaticima tenisa,ne pridobivaju simpatije,prije svega zato što se oduvijek ide u susret oniha visokoga statusa,a malim običnim ljudima,takve su 'ekskurzije' nedostižne i pretjerano skupe.Srdačan pozdrav!

Sa žaljenjem gledamo,dragi moji čitatelji,na jučerašnji da,prije točno 14 godina,prisjećamo se pada Vukovara,svih onih 15000 poginulih i nestalih,svih onih koji su za domovinu život dali.Jer ipak je grad Vukovar,dokaz velikosrbske agresije počinjene nad Hrvatima,ali ujedno i grad na koji gledamo sa ponosom,vrijedan borbe i života.Sasvim slučajno,jučer,pod satom matematike koji vodi naša razrednica,u čitavom sjetnom raspoloženju,uputio sam razrednici sljedeće riječi:''kako vrijeme razrednice prolazi,već je 18.11.,još malo pa polugodište''.Razrednica je na trenutak zamišljeno stala,ojađena pogleda,da bi zatim započela govor koji je trajao gotovo čitavi sat.Nadam se da je tim satom prikupila simpatije i onih koji ju ne obožavaju,pokazala je svoju meku stranu srca,koja se svakodnevno prepoznaje,njenom tolerantnošću i brižnošću.Ali ovaj govor bio je nešto sasvim neočekivanog,pričala nam je,dakako,o teškim vremenima Vukovara,o mnoštvu izbjeglih učenika i razdoblju kada su naše učionice bile prepune Vukovaraca.Sa pozornošću sam pratio svaku riječ koju mi je razrednica uputila,i razredu dakako,vladala je savršena tišina.Njen drhtavi glas,zacakljene oči i emotivnost u govoru,davao je dojam žene koja je u tom razdoblju stekla najveća iskustva.U jednom trenutku,u njenim očima vidio sam suze,suze koje teku za svim žrtvama agresije.I zamalo da te suze za sobom nisu povukle niz ostalih,možete si zamisliti kako smo se tada osjećali(barem neki).A onda pogledam kako se za sudbinom Vukovara danas gleda,priča se o tome,dakako povodom godišnjica.Slično kao i primjerice Srebrenica.Sve se to u medijima aktualizira,a kroz godinu tome niti traga.Zato ovdje dolje,na mojem blogu,kroza cijelo vrijeme postojanja bloga,imate ispisanu sudbinu Srebrenice,uz koju vam preporučujem i knjigu sarajevskog novinara Emira Suljagića:Razglednica iz groba.Smatram da se povijesti treba sjećati i o njoj razmišljati,ali žrtve se nikada neće izdići iz svojih grobova.Sigurno ste isto tako primjetili zamjetan broj svijeća postavljenih po gradovima,školama,institucijama.Primjerice dok sam prekjučer čekao Zoku u predvorju njegove škole,njegov profesor neznalica iz engleskog zapitao je portirku sa čuđenjem za koga li su te svijeće.Bravo,gospodine obrazovani!I dok se neki pitaju čemu sve te svijeće,ja ću se sjećati riječi moje razrednice sa kojim je ostavila zapečatljiv dojam:''na današnji dan,18.11.....''

Noć koja se ne zaboravlja tako lako.Mogli bismo tako nazvati jučerašnju večer,uz moju družinu sastavljenu od jednog smetlara(iko),jedne rasčupane spodobe(aga) i dva alkoholičara(zoko i marek).Eto tako smo se konačno jučer rasporedili,svako po svojim zaslugama dobio je pripadajući naziv.Da nam saam početak večeri ne bude dosadan,pobrinule su se dvije stare pederčine(oprostite što moram tako reći),vidljivo u alkoholiziranom stanju.Primjetivši ih na tramvajskoj stanici,kada smo čekali,odlučio sam malo ih pratiti,jer moja vidovitost u zadnje vrijeme ne vara.I šta se zanimljivog događalo u tramvaju?hahaha,skoro da su tipovi zajašili jedan drugoga,neprekidno se smijali da je cijeli tranvaj krepavao od smijeha i uz riječi 'kurac','usta','jaja','pušiti'.hehe,ništa čudno,pa živimo u takvom društvu da je sasvim normalno vidjeti čovjeka u svojim šezdesetim,kako svojem kompanjonu doslovno 'drka' po spolnome udu i traži identičnu uslugu za uzvrat.Mislim da sam se zamalo srušio od smijeha,zaista sam pogodio vagon.Konačno su se i drugovi te večeri uvjerili u moju vidovitost,hehe,za ne vjerovati,ali sve šta predvidim,zaista se dogodi.I nije riječ tek o jednom događaju,već o njih par u nizu.Dakle ljudi,ako zaželite da vam otkrijem jedan detalj iz vaše bliske budućnosti,samo mi recite,na usluzi sam vam.Naravno,uz odgovarajuću svotu koju ćete priložiti za uslugu.Vrijeme u našem nezamjenjivom kafiću brzo je proticalo,zanimjlivosti se nizale,popraćene uz grohotan smijeh i par nanizanih rundi,pa ne čudi da je konačna cifra na računu premašila stotku.Hehehe,morat ćemo malo smanjit sa količinom zoko,kaj veliš,ne može si socijala kao mi priuštiti tolike izvadke za jednu večer.I konačno,večer se bližila kraju uz dobar stari kioskić,koji uvijek dobro posluži za pražnjenje mjehura.Ostat će nam u sjećanju kao izlaz iz neugodnosti.Vratit ćemo se mi i drugi put,na mjesto koje smo si označili,hehe....poput lokalnih pasa lutalica...pozdrav

Osjećaj za vrijeme sve više nam se gubi.Tko bi rekao da je jedanaesti mjesec već u tijeku.Postoji toliko stvari koji utjeću na protok našeg uobičajenog dana,tako su sitne,a toliko ubrzavaju naše dane.Za mene je jedna stvar koja mi dane čini užasno brzima,upravo chat sa dragim mi osobama.Ponekad razgovor sa njima može biti poticajan,ponekad vas obraduje i motivira,a kada za to vrijeme provedeno za kompjutorom možete nazvati neuzaludnim,zaista nije riječ o bilo kakvim osobama.Istaknuo bih sreću koju osjećam već par dana zbog jedne 'cyber osobe',nevjerojatno ali istinito,sreća je jučer navečer doživjela kulminaciju,obuzela me ta sreća nakon svjetlih vijesti koje mi je dotična osoba priložila.A one imaju svoju težinu.Siguran sam da se ta osoba pronašla tu.Tjedni munjevitom brzinom odlaze u prošlost ,pospremamo ih sa strane bez ikakvih poteškoća,pa kada pogledamo da je tek početak tjedna,već vidimo kraj.Nakon neprocjenjivo dugo vremena,jučer sam konačno zadrijemao na kojih sat vremena,zaklopio oči i jednostavno ne razmišljao o svakodnevnim poteškoćama,sasvim neopterećeno ležeći.Mislim čak da događaj takvog tipa,nisam iskusio već mjesecima,konačno je i to došlo.Šta se tiče svakodnevnih obaveza,i dalje se vežu jedna za drugom,sve ih je više,što se bliži dvanaesti mjesec.A moji ciljevi vezani uz internet,i dalje su aktualni.Preskočiti magičnu granicu 1000,po broju komentara,bit će teški zalogaj,ali ostvariv.Na trenutnom rankingu nalazim se nešto niže od 2000. mjesta,ali ne dvojim da će se to promijeniti.Što reći nakon što sve već znate,još jedna prohladna noć nam predstoji,ali uz tople misli i namjere,daleko od toga da nas opterećuje.Nadam se da nas čeka onaj viski,znaš već iko,šta si nam obečao da ćeš kupit ako se se ostvari ona nauma,nadam se da će uskoro i to bit realnost i sadašnjost.Za tvoje dobro.Živjeli drugovi i drugarice!

znate li osjećaj kada vam neka osoba,ne mora bit da vam je bliska,padne u nesvijest,sruši vam se pred očima.U takvim trenucima nikakvo prijašnje stečeno znanje nema svoju svrhu,ostajete paralizirani,zatečeni situacijom i nesvijesni da je svaka sekunda od presudne važnosti.Upravo meni se nešto sličnoga desilo prekjučer,na sreću,dobro sam reagirao,dečka okrenuo iz kritičnog položaja u bočni.Dogodilo se to pod satom tjelesnog odgoja,na sreću!Zašto na sreću?Zato jer bi bila upitna sprema bilo kojeg profesora da se to dogodilo pod nekim drugim satom.Naš profesor iz tjelesnog,začuđujuće je ostao priseban,smiren i kuražan.Par sekundi kasnije kada smo moj školski drug i ja brzinom munje odjurili u tajništvo po potrebnu pomoć,dečko se već uzdigao,kao da nije ništa bilo.Teški su to trenuci,ljudi Božji,ne znate kako reagirati,kamo krenuti,uspaničite se i spasa nema.Ali i to se događa u životu,svi smo bogatiji za jedno novo iskustvo i drugi put će reakcije biti mnogo brže,naravno nadamo se da do drugoga puta nikada neće doći.Taj događaj je opet obnovio moja razmišljanja kako naš bijedan život može poprimiti oznaku 'off',u svakom trenutku života jer je sve nepredvidivo.Što vrijeme odmiče,sve je opasnije.Znate pak,da ako dođe do situacije koja bi mogla ugroziti tuđi život,razmišljanja su nam vrlo često usmjerena prema smrti,postajemo svijesni propusta i nekad nam je žao za prijašnje načinjeno zlo prema toj osobi.U centru pažnje nam je samo život te osobe.Nešto slično sam također doživio kada je moj otac pao sa visine od 5 metara,na škarpi iza kuće,zajedno sa 500kg teškom ogradom.Moglo se svašta desiti,i vjerujte,nije mi bilo lako čuti taj potres iza kuće.Sav loš odnos sa svojim ocem sam u tom trenutku zaboravio,sve psovke požalio i bilo mi je samo važno da je on dobro.Na sreću,dobro je prošao sa par dubokih posjekotina.KAJANJE-to je ta riječ koju nosimo u glavi kada zaista dođe do neke za život riskantne situacije.Najteže je kada zaista dođe do smrti,šta onda?Eh,da.Odnosi se više ne mogu popraviti ili normalizirati i osjećamo grižnju savjesti.˝Bože zašto sam bio takav˝-spasa više nema![B][/B]