DJELIĆ ŠVEDSKE ili mrtvo slovo na monitoru
subota , 20.08.2016.
(Beyond the clouds)
Vratila sam se, ima već nekoliko dana.
Vratila sam se, prije nego sam mislila da budem.
Zanimljivost života i pregršt mogućnosti koje pruža.
Nakon 6 tjedana lutanja, odlučili smo pristati u Zagrebu prije nego se ponovo otisnemo, ali ovaj put na hrvatsku obalu: uz auto i šator, hrpa entuzijazma i more. :)
Kako opisati naših 6 tjedana života u Skandinaviji?
Teško, ali valja pokušati.
Kada razmišljam o Švedskoj, prvo što mi na pamet padne jest uređenost.
I zaista, mislim da ta riječ najbolje opisuje ovu prekrasnu zemlju.
(Eskilstuna)
Ulice su besprijekorno uredne.
Kuće su divno posložene, a fasada je, čak i na "socijalnim zgradama", gotovo pa savršena. Svaka zgrada ima i svoj uredno pokošeni vrt s roštiljem koji je na raspolaganju svim stanarima.
(Parkić i fontana, u vlasništvu stanara, Uppsala)
Vozite li se pokretnim stepenicama u podzemnoj željeznici, od vas se očekuje da stanete uz desni rub i tako lijevi dio ostavite slobodnim za prolaz onima koji su u žurbi. Ukoliko to ne učinite, navući ćete na sebe bijes i/ili negodovanje.
Prije ulaska u autobus, ljudi automatski formiraju pravilan red.
(Metro, Stockholm, Pride week)
Sva sredstva prijevoza točna su u minutu, a ukoliko ni najmanja sitnica nije po "PS-u", nemojte misliti da ćete se izvući.
Tamošnji ljudi jako cijene red, rad, disciplinu, pristojnost i predvidljivost.
Čudno je to osobi poput mene. Bilo je jako teško, gotovo nemoguće, objasniti Šveđanima s kojima smo dolazili u doticaj da nemamo nikakve egzaktne planove, da nastojimo biti spontani i da ne znamo gdje će nas put navesti, a još manje kada. Usudila bih se reći kako im u svemu tome, mrvicu, ali samo mrvicu, nedostaje kreativnosti i spontanosti. Kreativnost i spontanost ono su što život čini životom, a ne učmalom rutinom koju odradiš dovoljan broj puta prije smrti.
(Iz nekog me razloga ovo asociralo na kreativnost i spontanost. :) Let u sumrak, nebo iznad Stockholma.)
U zemlji je baš sve je informatizirano, uređeno i na razini. Busevi, benzinske postaje, čak i javni WC-i.
Javni prijevoz savršeno funkcionira, a biciklističke staze su sjajne, a ponegdje čak i šire od same ceste. Tamo svi voze bicikle (Osobito u Uppsali!).
Većina trgovina, muzeja i drugih inih institucija u Stockholmu radi do 18h. Grad počinje živjeti vrlo, vrlo rano ujutro, u vrijeme dok se ja još prevrćem u krevetu i borim sa zmajevima koji mi dolaze u snove. To je znalo biti nezgodno nama koji ponekad doručkujemo oko 14 h, tako da smo svoje strogo turističke obilaske jasno planirali i uredno navijali budilicu koja će nam zagarantirati dizanje na vrijeme.
(Vasa muzej koji skriva brod iz 17. stoljeća)
Švedska je zemlja je u kojoj se cijeni ljudsko biće, sa svim svojim potrebama, osobinama i specifičnostima.
Jednostavno nema onih briga koja te more na hrvatskom tlu. Nema neprestane borbe za egzistenciju. Primarne potrebe tamo to uistinu i jesu i kao takve su zadovoljene (gotovo) svima.
Drugim riječima, želiš li raditi, živjet ćeš dostojanstveno. S minimalnom plaćom (koja iznosi cca 11000 kn), bez problema ćeš podmiriti troškove hrane i stanovanja, uzdržavati djecu, a ostat će ti i za hobije, izlaske, pa čak i pokoje putovanje (turistički aranžmani prokleto su jeftini, a avionske karte prema Londonu ili Palma de Mallorci kreću se od 100- tinjak kn, na dalje). Ipak, porezi su jako visoki i luksuz tamo to uistinu i jest. Želiš li jesti po restoranima, pušiti i piti alkoholna pića, to ćeš i platiti.
Zanimljivo je da su dućani s cugom u vlasništvu države koja, zbog ljubavi Šveđana prema alkoholu, zarađuje ogromne svote love.
Ako mene pitate, taj dućan je kao neki vraški skupi raj za ljubitelje alkoholnih pića. Isprobali smo nevjerojatan broj pivi iz cijeloga svijeta i pili španjolska, talijanska pa čak i afrička vina.
Ako ti ni to nije dovoljno, naručiš bilo koju drugu cugu i oni su je dužni nabaviti za tebe bez ikakvih doplata.
(System Bolaget, dio djela s pivama)
Usprkos vrtoglavo visokim cijenama, imaš osjećaj da svi jedu u restoranima i to uglavnom američku i azijatsku hranu. Svoje tradicionalne mesne okruglice u hotelima serviraju i za doručak. Ipak, nije se teško prehraniti ako si vegeterijanac. Svijest o važnosti biljne prehrane raste pa tako velik broj restorana nudi upravo takve menije, a i okorjeli mesojedi odriču se svoje omiljene namirnice barem nekoliko dana u tjednu.
(Indijac nam je pripremio fantastičnu hranu :))
Vjerovali ili ne, u Švedskoj nije normalno krasti, a ni korupcija nije nešto što se preveć cijeni. Naše priče o hrvatskim političarima u zatvoru nailazile su na nevjerojatno zgražanje švedskih i francuskih državljana. To, ekšli, nije nešto što je normalno i uobičajeno :).
Kada smo kod krađa, nije zgorega spomenuti da vlasnica farme na kojoj smo živjeli, voće i povrće "prodaje" na kiosku preko puta šume. I ne, kiosk nema zaposlenika. Dođeš, uzmeš količinu koja ti je potrebna, pogledaš cijenu, ostaviš novac. I ne, ljudi ne varaju. I ne, farmeri nisu u manjku. I ne, ljudi im ne kradu utržak. I da, to je sasvim normalno.
Pitam se.. Kako u tim uvjetima i ne bi bilo?
Nadalje, sobarice, redari ili čistači najčešće su imigranti, odnosno osobe drugih nacionalnosti i rasa koji su u ovu državu došli trbuhom za kruhom. Za Šveđane su rezervirani oni, "malo bolji" poslovi.
Ipak, usprkos činjenici da Švedska jest socijalna država koja brine za one potrebite, u zemlji ima i prosjaka.
Zapravo, ima ih puno, osobito u Stockholmu... Ispred dućana, muzeja, restorana, na trgovima... Posvuda su. Sjede, u ruci drže platičnu čašicu i mole za koju krunu. Oni malo "aktivniji" skupljaju limenke pa stalno oblijeću oko tebe dok ispijaš svoje pivo na glavoj gradskoj plaži, u nadi da ćeš im donirati svoju.
(Sandy beach ilitiga pozdrav Hrvatskoj)
U pamćenje mi se urezala jedna prosjakinja. Prolazilo je vrijeme, a ispred dućana u neposrednoj blizini stana u kojem smo boravili, sjedila je prekrasna djevojka u 20-im godinama. Od jutra do sutra, bila je tamo. Sjedila je ona... I sjedila, na hrpi nekakvog veša prekrivenog vrećama za smeće.
"Damn, zašto ne nađe posao?" Kupnja mi se, nekako, svaki put smučila.
Sjedi tamo, gotovo nitko ju ni ne primjećuje. Nema hobija. Nema prijatelja. Nema osjećaja da je u bilo čemu dobra. Ne bavi se fizičkom aktivnošću. Ne trebaš diplomirati psihologiju kako bi zaključio da su njezine šanse za sreću u takvim okolnostima vrlo male. Dođe ti tako da ju protreseš, pitaš zašto to radi sa svojim životom i vrisneš kako njeni neiskorišteni potencijali vape za ispunjenjem. Dođe ti da ju empatički saslušaš i provjeriš njezinu perspektivu. Dođe ti da nađeš posao umjesto nje. Dođe ti da ju samo zagrliš. Umjesto toga, blago joj se osmjehneš, prođeš u svojoj nemoći. Da joj se i obratiš, ne bi te razumjela jer ne govori ni jedan od tebi poznatih jezika. Priznajem, nekad sam samo izbjegavala njezin pogled jer me ta tuga u njenim očima jela.
Da, bilo mi je jako teško prolaziti pokraj tih prosjaka. Pa ipak, građani Stockholma kao da ih ne primjećuju. Na njih su, jednostavno, otupili.
Čini mi se kako su otupili na mnogo toga, a ponajviše na stvari koje se ne uklapaju u njihove principe reda i normalnosti. Usred bijeloga dana, usred jedne od glavnih gradskih ulica, ugledali smo čovjeka koji je ležao s glavom prislonjenom na betonu, dok su ljudi oko njega jednostavno prolazili. Čim smo ga ugledali, dotrčali smo i obratili mu se. Nismo bili sigurni da li je živ ili mrtav. Ipak, podigao je glavu kada je začuo naš glas i na lošem engleskom počeo nam pričati u kakvim se problemima nalazi. Nakon kratkog razgovora, ustao je s ceste i nastavio svojim putem, a prije toga je konstatirao kako mu je bilo dovoljno da ga netko primjeti i pokaže da brine.
Je li moguće da nitko nije brinuo?
Svjedočila sam brojnim sličnim situacijama i u granicama lijepe naše, a ta pojava ima i svoje ime u psihologiji, pa ipak, čini mi se kako su takve stvari tamo izraženije i kako se na neznance i njihovo odstupanje od normale i ne gleda baš previše blagonaklono.
Šveđane vidim kao pristojne. Rezervirane. Pomalo umjetne i hladne.
Neće ti biti dozvoljeno pogladiti psa osobe koje ne poznaješ, niti je uobičajeno stupati u razgovor s nepoznatima. Držiš se svoje zone ugode, poznatih ljudi, a nove ljude upoznaješ na svom radnom mjestu ili preko prijatelja. U tim se uvjetima lako osjetiti osamljeno i otuđeno. Teško je naći nekog svog i "kupiti ulaznicu" za neko društvo. Imali smo sreće što smo svoje ulaznice imali unaprijed, pa smo imali prilike družiti se s prijateljima i rođacima naših prijatelja i rođaka i na taj način dobiti pravi uvid u kulturu i život ljudi, ali da nismo, teško da bi nekoga upoznali u klubu, na ulici ili u javnom prijevozu.
(Tako lijep, tako elegantan- Stockholm)
Izuzetno me se dojmila činjenica da Šveđani stvarno znaju uživati. U tako hladnoj zemlji, naučiš biti zahvalan na svakom sunčanom danu. Cijele obitelji večeraju vani, društva tinejdžera roštiljaju posvuda, skupina djevojaka napravila je piknik na glavnoj gradskoj plaži, mladi par sunča se u obližnjem parku...
Sve je prepuno mladih ljudi i mladih obitelji, a čini mi se da je i stopa nataliteta zadovoljavajuća. :)
(Fika, swedish style)
Dojmio me se i njihov jezik koji zvuči kao pjesma. Nikada ne znaš kada će, što i kako naglasiti. Neki Šveđani u otporu su prema onima koji ne pričaju savršeno i čiji naglasci nisu tako savšeni kao njihovi. Ne izgovorš li nešto 100% pravilno (A kako drugačije?), neće te razumjeti (ili će se samo praviti da te nisu razumjeli).
Dojmilo me se i to što u zemlji vladaju neopisiva tolerancija, sloboda i ponos. Najbolji primjer za to jest odnos Šveđana prema LGBT zajednici. Imali smo čast boraviti u Stockholmu za vrijeme tjedna pride-a, koji je završio velikom i, prije svega, izuzetno zanimljivom povorkom ponosa.
Zastave duginih boja bile su izvješene na bankama, hotelima, restoranima, parkovima, na ulici... S njima su mahali i djeca i starci. U povorci su sudjelovali ljudi svih mogućih rasa i nacionalnosti, a njezin sastavni dio bili su i vatrogasci, policajci, sportski klubovi, liječnici. Kamioni oblijepljeni reklamama različitih brendova prevozili su neke od sudionika povorke, koji su na njima partijali i izvodili različite preformanse. Pojavili su se i transparenti koji nisu povezani s LGBT zajednicom, poput "Refugees welcome!" Povorku su podržavali i gledali ljudi svih dobnih skupina, a moglo bi se reći da je tolerncija IN, obzirom da su čak i veliki fast food lanci i kafići kavu posluživali u čašama ukrašenim duginim bojama. Nas su obuzimali velika sreća i ponos. Bilo je neopisivo divno biti dijelom nečeg tako velikog i značajnog.
Ipak, najviše me se dojmila priroda. Jednostavno je... Divna. Ravnice i zeleni pašnjaci, nevjerojatan broj jezera, nešto stijena i puno šuma karakteristični su za centralni dio zemlje koji smo obišli. Čak su i gradovi koji smo posjetili prepuni parkova, šetnica, plaža, tj. oaza koji pružaju mir i odmak od užurbane svakodnevice.
(Ljepote nacionalnog parka Tyresto.)
Mislim da će mi to i najviše nedostajati. To i slaganje prefine salate sa prefinim sastojcima u supermarketu (Zakaj mi to nemamo????!).
Sigurno je, Šveđani imaju svašta. Ipak, Šveđani nemaju naše more. Nemaju naše plaže. Nemaju naše vrijeme. Nemaju našu spontanost. Nemaju našu otvorenost. Nemaju naš duh.
Da se odselim tamo, sigurna sam kako bi mi upravo to nevjerojatno nedostajalo.
(Šarmantni Nykoping ugostio nas je posljednji.)
Enjoy your life & Carpe diem!
Ana
Oznake: Švedska, Skandinavija, život, putopis
komentiraj (9) * ispiši * #
Kruške i šljive kao Švedska i prihvaćanje
subota , 09.07.2016.
(Up north)
Onoga trenutka kada se odvojite od hrvatskog tla, više nema skrivanja.
Nema laganja i nema zavaravanja.
Samo istinsko bivanje u nesavršenosti vlastitog bića.
Izlazak iz poznate zone, iz zone ugode, uvijek u sebi ima elemente borbe protiv egzistencijalnog straha, koji nam je urođen svima. Kada se nađete u nečemu potpuno nepoznatom, suočavate se sa samim sobom, odnosno sa svime što nosite u sebi. Postajete svjesni svega što vas čini, ali i svega čega vam manjka. Preko 1000 kilometara od doma, kao da više nemate gdje pobjeći. Odletjeli ste. Tu ste gdje jeste. Tko zna kada kreće idući let za povratak kući. U tom trenutku nema nazad. Nema ekspresnog lijeka i skrivanja u kućice i ljušture.
(Skavsta airport)
Po dolasku u Skavstu, glavom mi se motalo sto pitanja. Preplašeno dijete u meni brinulo se hoće li moći ispuniti (svoja) očekivanja, hoće li sve biti u redu, kako će se nositi s izazovima...
Čini mi se kako je jedan od najvećih životnih zadataka upravo nadići vlastiti strah.
Onog trenutka kada uspiješ poraziti tog svog „unutarnjeg neprijatelja“, kao da se više nemaš protiv čega boriti.
Kada nadiđeš vlastiti strah, prestaješ oklijevati, pokušavaš, ne bježiš od neuspjeha, a na probleme gledaš kao na izazove s kojima se znaš uspješno nositi. To je kao da poraziš boksačkog prvaka. Nakon toga, više ništa nije isto. Borba s drugim boksačima više te ne užasava. Nakon što si pobijedio najboljeg od najboljeg, manje vješti ne predstavljaju ti problem. Postaješ svjestan vlastite snage, jasno ti je da imaš kapaciteta pobijediti. Osim toga, kada znaš da si ranije nadišao majstora, to ti daje određenu dozu sigurnosti.
Pa dobro... Kako onda pobijediti strah? Kako se boriti? Kakve mu udarce zadati?
Nikako i nikakve. Nemojte udariti ranije spomenutog boksača, uđite u ring samo kako biste ga zagrlili i odali mu priznanje. Paradoksalno, tek u trenutku u kojem odustanete od borbe i dozvolite strahu da postoji, vi trijumfirate, a on se povlači. Upravo je borba protiv njega ono što mu daje prividnu snagu i važnost. Borba protiv njega je ta koja osigurava njegov opstanak, dok prihvaćanje, dopuštanje i suradnja djeluju kao lijek.
(By the lake)
Pokušajte se suočiti s njim. Pogledajte mu u lice. Možda se iznenadite i shvatite kako i nije tako strašan kakvim se čini. Možda vam postane i smiješno koliko dugo je nešto tako beznačajno kontroliralo vaš život i sprječavalo vas da radite stvari koje biste uistinu željeli. Kada ga napokon vidite takvog kakav jest, probajte ga bolje razumjeti, zapitajte se koje su to misli i uvjerenja koja ga čine mogućim. Neka vam postane jasno kako on nije tu samo kako bi vam zagorčao život. Nastao je s razlogom i vjerojatno je usvojen u najranijoj dobi.
Važno je postati svjestan kako strah nije vaš suparnik, netko koga trebate poraziti ili netko kome trebate nauditi. On je sastavni dio vas. Dokaz je vaše ljudskosti koja u sebi nedvojbeno ima elemente ranjivosti. A ako je kao takav sastavni dio svakog ljudskog bića, zašto se onda boriti protiv sebe? Sjećate li se scene u kojoj se glavni akter filma „Klub boraca“ bjesomučno udara samoga sebe? Mislim da savršeno ilustrira nas kada se borimo protiv vlastitoga straha.
Drugi put kada vas obuzme strah, nemojte biti kritični. Umjesto toga, prihvatite ga i ponudite čajem. Možete mu i reći neka vas udari najjače što može jer znate da ga možete preživjeti. Vidjet ćete, preplašiti će se vaše snage i otići. To će i vama, zasigurno, povećati vjeru u samoga sebe. Kada ga jednom „pobijedite“, lakše ćete vjerovati da je „pobjeda“ moguća i drugi puta kada se pojavi. Više vas neće paralizirati, pozdraviti ćete ga i bit će vam savršeno jasno kako djelovati.
Nakon toga... Sve je drugačije. I nebo prestaje biti granica.
(Sky is not a limit)
Švedska.
Zemlja u kojoj ljeti gotovo da i nema mraka.
Zemlja u kojoj su pekarnice prava rijetkost.
Zemlja u koja postoji nevjerojatan broj jezera.
(Mälaren)
Zemlja plavokosih, zemlja stranaca.
Svi su ovdje i više nego pristojni prema nama. Nema tu one balkanske bahatosti i gledanja s visoka.
Stranac ili njihov, svejedno im je.
Ipak, nema ni one topline, srdačnosti i zainteresiranosti našeg čovjeka. Međuljudskim odnosima vlada umjerenost, čak i hladnoća. U moru kulturnih i rezerviranih Šveđana, nije bilo teško prepoznati sarajliju sa švedskom adresom, našeg čovjeka. Ugledao je našu random vrećicu s hrvatskim natpisima u koju smo natrpali sve što nam nije stalo u mali Ryanair approved kofer, osmjehnuo se i pitao :“Odakle ste?“ Bilo je lijepo tako daleko od kuće čuti svoj materinji jezik. Naravno da nam nije naplatio vožnju autobusom te nam na taj način uštedio nešto kruna. Nakon tog susreta, nastavili smo dalje.
(Tipična kuća, negdje na putu od Nykopinga prema Eskilstuni)
Kada se sve zbroji i oduzme, putovali smo dva dana. Čak smo i prespavali u papreno skupom hotelu na aerodromu. Sve to... Kako bismo stigli u prekrasnu vuko*ebinu. Dočekala su nas tri člana obitelji (četvrti je privremeno odsutan), druge dvije (divne) volonterke iz Francuske i jedna mala, preslatka čivava.
Naradih se kao konj u polju ovih dana.
(The field by the road)
Sjećam se ono kada smo kao klinci razgovarali:
„Kaj radiš?“
„Čupam, sadim pa gledam kako raste.“
E, to. Predivno. Sa šeširom na glavi, rukavicama na rukama, u potpuno blatnim tenisicama, hodaš po polju usred Švedskog ničega i tražiš viši smisao (vlastitog) života. Ti, ptica strašilo, sunce i nepregledne linije povrća.
Ipak...
Ništa nije ispalo onako kako sam očekivala.
Ljudi nisu presuper. Radim kao konj i stvari teku svakako, samo ne glatko. Već treći dan boravka imala sam nezgodnu pa sad sa sjebanom nogom sjedim usred divljine, u toplini švedske kolibe.
(Naš plejsić)
Čini se kako je ispalo i puno bolje nego sam očekivala. Dobila sam važnu lekciju. Možda je na moj 6. dan boravka još uvijek (pre)rano išta zaključivati, ali vjerujem kako me ovo iskustvo uči upravo odbacivanju vlastitih očekivanja i tom nevjerojatno važnom prihvaćanju, o kojem cijelo vrijeme i laprdam. Kada imaš svijest o tome da se sve događa s razlogom, prestaješ sumnjati, ljutiti se, propitivati. Preostaje ti samo prihvatiti datosti i tražiti u njima neki veći smisao, koji postoji, samo u tom trenutku najčešće nije dovoljno jasan.
I možda ja nisam genijalac i taj moj zaključak nije revolucionaran, već je u skladu sa mislima mudrijih, pa ipak, u mom svijetu neprestanih očekivanja i borbi, radi veliku razliku.
(Accept me for who I am)
Oznake: strah, pobijediti strah, Putovanja, nova iskustva, Švedska
komentiraj (2) * ispiši * #