Moje čudesno francusko- katalonsko iskustvo :)
ponedjeljak , 10.04.2017.Bila je rana zora kada smo krenuli na put.
Pomalo umorni, potpuno nesvjesni ljepote svega što nas očekuje i čarolije iskustva koje nam se tek sprema, pozdravili smo Zadar. Tamni oblaci i, još uvijek, hladno more, u kontrastu s prekrasnim ljubičastim cvijećem, nagovještali su početak jednog zanimljivog, gorko-slatkog putovanja.
(Tako divan, tako naš- Zadar)
Trenutke uz prvu jutarnju kavu podijelili smo s nekoliko zanimljivih ljudi, koje je put vodio prema istoj točci na karti: u Marseille, mediteransku luku koja je, osim po svojoj nevjerojatnoj ljepoti i kulturnoj baštini, poznata po relativno visokoj stopi kriminaliteta. Nekad je ovaj grad predstavljao središte djelovanja francuske mafije, a danas tamošnjim čuvarima pravde glavobolju zadaju drugačiji tipovi počinitelja koji su, uglavnom, zainteresirani za kaznena djela imovinske prirode. Strah od kriminaliteta među tamošnjim stanovništvom, prema nekim statistikama na koje sam naišla, je visok, a na riječi hvale o ovom gradu nećete naići i ako malo pretražite internet, koji vrvi informacijama kako je ovo mjesto "izuzetno opasno", osobito za strance. Naravno da su stvari prenapuhane. Dodala bih, i naravno da sami kreiramo svoju stvarnost pa tako i sve one i ono što ćemo privući u svoj život. Iz Marseille-a sam došla živa, zdrava, sretna, a jedina dlaka koja mi fali na glavi je ona koju sam si nehotice sama iščupala jutros, kada sam se češljala. Ipak, skupine imigranata koje u noćne sate oblijetaju Vieux Port i, pušeći svoje jointove, nadziru ulaz u metro u srcu grada, nisu nešto što bi povećalo tvoj osjećaj osobne sigurnosti i želju da bezbrižno skakućeš gradom, noseći sa sobom neku imovinu koja bi te mogla učiniti zanimljivijim od nekog drugog, slučajnog prolaznika. Osim toga, velik broj zgrada išaran je "grafitima", koji više nalikuju vandalizmu nego umjetnosti. Pošteđene nisu ni crkve, kao ni građevine vrijedne kulturne baštine.
Tipičan stanovnik ovog grada jednostavno ne postoji. Marseille je svijet u malom. Ovaj najranije naseljeni francuski grad, kroz povijest su doseljavali stanovnici svih francuskih kolonija, a svojedobno je bio i glavna točka prihvata imigranata koje je, u potrazi za boljim životom, put naveo u Francusku. Velik broj njih u njemu je i ostao. Tako ovdje danas žive ljudi svih rasa, nacionalnosti i religija i grad je svojevrstan "melting pot" , u kojem se stapaju kulture europskog, azijskog i afričkog kontinenta. Iako je grad prepun imigranata, njegovi stanovnici jednostavno ne znaju prvi svjetski jezik i nekako te pogledaju "ispod oka" kada, u želji da se uspiješ sporazumjeti s njima, upotrijebiš pokoju englesku riječ. Ne čudi, obzirom da sam od ranije upoznata s činjenicom kako Francuzi sinkroniziraju više-manje sve televizijske sadržaje te učenje drugih jezika, većini, ne kotira visoko na listi prioriteta.
Kultura pijenja kave ne postoji. Kavu možeš brzinski srknuti u jednoj od brojnih pekara ili u nekom od fast food lanaca. Kada smo u moru restorana napokon ugledali bar koji je u sebi sadržavao riječ "coffe", nevjerojatno smo se obradovali i u njega ušli gotovo instantno, optimistično očekujući kako ćemo napokon moći popiti taj, drag nam, napitak. Oduševljenje je splasnulo kada su nam rukama i nogama objasnili da je jedina kava koju imaju više nalik crnoj vodici nego pravoj kavi. Mlijeka, nažalost, nisu imali, a svoj kofeinski napitak dobili smo u plastičnoj čašici. Ipak, zanimljiviji susret, onaj "treće vrste", imali smo s jednom vlasnicom restorana azijatskog porijekla, koja nas je istjerala iz svog praznog lokala kada je shvatila da u 10:00h ujutro nismo zainteresirani za kušanje njezinih wokova i da želimo "samo" popiti kavu. Zapravo, nije nas istjerala, nego nam je za ispijanje iste, izrazito uznemirena i neljubazna, dala limit od duge 3 minute, nakon čega smo mi zahvalno skupili prnje i pobjegli iz tog mjesta koje je prštalo "pozitivnom" energijom.
(Svjetla točka grada, predivna katedrala)
Prvi susret s gradom i njegovom podzemnom željeznicom upriličili su nam vojnici koji sa svojim nevjerojatno velikim puškama, defiliraju St. Charles-om. Isti odobravaju švercanje u metrou pa smo tako svjedočili i situaciji u kojoj je starija gospođa s malim djetetom, nakon što je ugledala vojnikovo kimanje glave, jednostavno preskočila zaštitnu ogradu i preko nje prebacila dijete. Vojnici šeću i oko predivne crkve Notre dame de la Garde koja je, postoji bojazan, moguća privlačna meta za neki od eventualnih terorističkih napada, od kojih Francuska strahuje.
Ulice su bile izuzeno prljave, prepune smeća, a prava sreća bila je ne ugaziti u jednu od psećih kakica na koju naiđeš na svakih nekoliko metara. Postavili smo neprovjerenu tezu da su u vrijeme našeg posjeta čistači jednostavno štrajkali. To je jedini logičan razlog koji bi mogao opravdati takvu prljavštinu i količinu otpada na ulicama.
Još dojmova?
Muškarac i žena, fizički se obračunavaju u tramvaju.
Ljudi, koji ostavljaju smeće posvuda.
Zaposlenici autobusnog kolodvora koji ti jednostavno ne znaju znati dati informaciju koju bi, obzirom na funkciju koju obavljaju, trebali znati.
Je li Marseille grad kojim ne vlada red ili je samo naša vibracija bila niska pa smo doživjeli ono što je bilo u skladu s istom? Možda odgovor na pitanje dobijem kada ponovno posjetim ovaj grad, uvjerena kako ću mu se ipak ponovno vratiti. Nemojte ga prerano otpisati! Bez obzira na sve navedeno, mislim kako je Marseille grad koji je uistinu vrijedan posjeta.
Arhitektura je jednostavno predivna. Kamene kućice s plavim prozorima i veličanstvenim balkonima, ostaci su nekih prijašnjih vremena koji vraćaju duh "tipičnog" mediteranskog grada, a veličanstvena Notre Dame de la Garde i gradske zidine podsjećaju te da se nalaziš u mjestu koje ima dugu povijest. Bilo da šećeš jednim od gradskih parkova, upijaš sunce na pješčanoj blaži, šećeš duuugom šetnicom uz more ili vježbaš usredotočenost na sadašnji trenutak sjedeći na jednoj od prekrasnih stijena, promatrajući more i velik broj otočića koji su načičkani oko obale, u tebi se bude nevjerojatna zahvalnost i divljenje prema ovom gradu i svemu onome što ti on može pružiti.
Već samo pogled prema Vieux portu, brojnim brodićima koji ga krase i Notre dame de la Garde, koja se elegantno smješi s brdašca i djeluje kao kruna tom prizoru, divna su slika koja se jednostavno ureže u pamćenje i koja je, sama po sebi, ako mene pitate, dovoljan razlog za posjet ovom zanimljivom gradu.
(Prizor koji nema cijenu)
Osim toga, njihovi preukusni kroasani stvarno opravdavaju svoje francusko porijeklo i još jedna su od stvari koja nas se uistinu dojmila. :)
Nakon Marseille-a, planirali smo nastaviti prema Kataloniji, točnije gradu Gironi i mjestašcu Figueresu koji skriva muzej zanimljivog Salvadora Dalia. Večer toga dana planirali smo provesti u Lloret de Maru, biseru Coste brave, u kojem smo već platili smještaj. Vozač bla-bla cara s kojim smo dogovorili prijevoz toga jutra nam je, dok smo iščekivali njegov dolazak, priopćio kako u grad stiže za otprilike 12 sati. Po ko zna koji put u životu, naši planovi su se morali reorganizirati, a očekivanja su nam se rasplinula kao baloni od sapunice. Vlak je otišao i jedina alternativa bio nam je autobus koji u 13 sati polazio za Gironu, gdje je trebao stići u 22 sata navečer. Naš izlet je propao i odlučili smo se za navedeni autobus, kao jedinu mogućnost da se domognemo Coste brave. Zanimljivo je kako sam paralelno prolazila kroz neke osobne procese i nosila se s jednim od izazovnijih životnih razdoblja. Preplavljena emocijama, sjela sam u taj autobus, truckala se 9 sati i bila primorana suočiti se sama sa sobom. U takvoj situaciji, nema prilike za bijeg. Nema spasitelja, nema instant rješenja. Preostaje ti samo biti onom "najlošijom" verzijom sebe i prigrliti se u toj nevolji. Ipak, proživjela sam i preživjela i po ko zna koji put si dokazala da je nemoguće samo riječ koju su izmislili oni koji nemaju hrabrosti pokušati. "Voljela bih vidjeti i francuske gradove o kojima nitko nikada ne priča. Svi znaju samo za Pariz, Marseille i Bordeaux", rekla sam dan prije. "Pazi što želiš jer bi ti se moglo i ostvariti", rekli su drugi, mnogo dana prije toga. Autobus je vozio i kroz francusku unutrašnjost, a ja sam, zahvaljujući 9-satnoj vožnji vidjela gradove i gradiće koje nisam planirala još upoznati. :)
Iscrpljeni, ipak smo se domogli španjolske granice. Nakon takvog dana, osjećali smo se kao židovi po dolasku u obećanu zemlju. Kao putnici koji dolaze doma... Bilo je već poprilično kasno kada smo stigli u Gironu pa nismo stigli istražiti taj ljepuškasti gradić. Presjeli smo i nastavili put za našu krajnju destinaciju toga dana: Lloret de mar. I tamo su nas dočekale razno- razne komplikacije. Nismo se dali smesti. Ipak, jedva smo dočekali grozno neudoban krevet koji smo dobili, a na kojem smo tada bili zahvalniji nego ikada. Kada iz tebe izađe sva ta negativa, ne postoji više ništa što bi ti moglo zasmetati, a na sve što ti je dato počneš gledati kao dar, ne tražeći mu mane i nedostatke.
Lloret de mar sve je ono što ste čuli o njemu i puno više od toga.
Dva dana provedena tamo bila su mi kao lijek, odmor za dušu i tijelo.
Prekrasne pješčane plaže, kristalno čisto i čarobno more, borova šuma i uređene šetnice opijali su nas svojom ljepotom i vratili nas sadašnjem trenutku.Takvi prizori i trenutci pomažu ti da po ko zna koji put, osvijestiš smisao i čaroliju života. Ovdje smo da bismo učili, spoznavali, divili se... Ovdje smo da bismo živjeli, u svakom smislu te riječi. U Lloret de maru ponovno sam, nakon nekog vremena, susrela onu istinsku sebe. Uživala sam cijelim svojim bićem, nevjerojatno zahvalna na mogućnosti da spoznam i doživim tako nešto.
(Ljepote Lloret de Mara)
Lloret je mali gradić i omiljeno odredište turistima, osobito klincima na maturalnom putovanju, kojih nije manjkalo ni za vrijeme našeg posjeta. Proljeće je idealno vrijeme za posjet ovoj destinaciji, koju ljeti posjećuje izuzetno velik broj ljudi. Gužva, čini mi se, umanjuje čaroliju ovog grada i mir koji je on u stanju pružiti. Osim prirodom i prekrasnim plažama, oduševio me svojim pitoresknim uličicama i više nego susretljivim domaćinima.
(Ljepote Lloret de Mara 2)
U pamćenje mi se urezao tzv. park Nade ili "Parque de la Esperanza", koji na najljepši mogući način demonstrira odnos lokalaca prema životinjama. Ovaj park dom je velikom broju napuštenih mačaka. Mace ovdje imaju svoje zdjelice za hranu i vodu, a u živici kraj parka lokalci su im napravili i mala skloništa s ležajevima, u kojima mace mogu odmarati. Na nekoliko mjesta u parku, turisti su zamoljeni za ljubav i poštovanje prema ovim divnim životinjama koje se mogu i udomiti, ali uz prethodno obavještavanje ljudi koji se o njima brinu. "Mi patimo ako mačka jednostavno nestane, javite nam ako ste ju uzeli", naglašeno je na jednom od plakata.
U Lloretu postoji posebna akcija usmjerena ka suzbijanju droge s kojom je grad, poznat i kao turistička party destinacija, zaključujem, imao problema. Na glavnoj autobusnoj stanici patroliraju policajci s psom koji ih upozorava na eventualne sumnjivce koji nešto pokušavaju prokrijumčariti.
Nije zgorega spomenuti ni kako sam ovdje pojela najfiniji sladoled na svijetu :).
Nakon uživanja u Lloretu, krećemo prema Barceloni.
Katalonija i njezini stanovnici luckasti su i nekonvencionalni. Odaje to već ulazak u njihove vlakove u kojima smo se
vozili "naopačke". Nismo uočili kako je navedeno ikog iznenadilo ili smetalo. Nije to kao u zagrebačkom zetu. Sjedim, prije puta, u busu i ljubazno ponudim svoje mjesto starijoj gospođi, a ona mi, ozlojeđena mojom ponudom odvrati kako ne želi takvo užasno mjesto i kako se ne može voziti okrenuta s druge strane.
Vožnja Costa Bravom posebno je iskustvo. Željeznica prolazi kraj te, divne, kilometarske pješčane obale, a tebi preostaje samo kroz prozor znatiželjno promatrati te divne prizore koji se, kao u snu, smjenjuju pred tvojim očima.
I onda, napokon, Barcelona.
Moja Barcelona!
Jedva sam ju dočekala.
Grad mojih snova.
Grad kreacije, mašte, umjetnosti.
Grad kojim energija teče, a ljudi jednostavno žive.
Već trećeg dana boravka, odlučila sam kako će mi jednog dana postati domom.
(Pogled na taj divan grad s jednog od gradskih vidikovaca)
Barcelona je grad koji nije lako opisati, ali se u njega vrlo lako jako zaljubiti.
Zna to velik broj ljudi pa Barcelona vrvi turistima.
Znaju to i imigranti koji su ovdje izgradili svoj dom pa, svjesni mogućnosti za zaradu, na ulicama prodaju svašta.
Ulični prodavači jako dobro poznaju potrebe gostiju ovog veličanstvenog grada pa tako, ovisno o vremenskoj prognozi, nude hladne bočice vode ili pak kišobrane. Kupiti se mogu i različiti tepisi, suveniri, nakit ili pokoja limenka pive, koju će ti vrlo rado ponuditi kada te ugledaju kako oko dva ujutro šećeš gotičkom četvrti.
Samo zamisli i oni će to ostvariti!
Grad stvarno dobro zarađuje od turista i naplaćuje ulaznice (relativno visoke cijene nama, budget traveler-ima) za sva mjesta od posebnog interesa ili kulturne baštine.
Na velikom broju prozora i balkona vise katalonske zastave, kao znak otpora prema trenutnoj, španjolskoj vlasti. Većina stanovnika želi promjene i odcijepljenje od Španjolske. Službeni jezici su Španjolski i Katalonski, a većina stanovnika koristi upravo potonji.
Kultura pijenja kave, na moju veliku radost, postoji. Upravo u Barceloni popila sam svoju najbolju kavu!
(Dobila sam srce :))
Ipak, svi kafići nude i popularne tapase, odnosno razno razne male zalogajčiće koji vas jednostavno oduševljavaju svojom maštovitošću i okusom!
(Tapasi, Barcelona style)
Jednu večer, nakon 10- satnog lutanja gradom, na moje veliko oduševljenje, proveli smo u jednom latino baru. Savršena glazba, još bolji tapasi i kokteli, stariji par koji pleše salsu.... Srce mi je bilo puno, a nisam izbjegla ni suze radosnice. Šta ćeš, nježna sam dušica i ponosim se time!
Lokalci su izuzetno susretljivi. Rado su odgovarali na naša pitanja, a kada smo jednom prilikom upitali jednog starijeg gospodina kako doći do određenog odredišta, u želji da nam pomogne, mobilizirala se cijela skupina od petero ljudi. Uz moje osnovno znanje španjolskog jezika i, obostrano veliku motivaciju, nije nam se bilo teško sporazumjeti.
Ljudi jednostavno obožavaju provoditi vrijeme na otvorenom. Djeca veselo trčkaraju, roditelji sjede na klupicama i razgovaraju, a manje i veće skupine ljudi, druže se u Ciutadella parku, u luci, na plaži ili oko Arc de Triumpha.
(Arc de Triumph, jedno od omiljenih okupljališta u gradu)
U ovom gradu, naprosto svatko fura neki svoj film. Jedni skejtaju, drugi slikaju, treći sviraju meni omiljeni flamenco, četvrti plešu, peti izvode čuda s balonima od sapunice, šesti se voze na romobilima, sedmi sviraju trube...
Ovdje gotovo svi voze nevjerojatno popularne skutere i motore ili bicikle, a čak i u vrijeme "rush hour-a", na cestama nije bilo zastoja. Mi smo, doduše, iako smješteni dosta izvan centra grada, kao glavno "prijevozno sredstvo" koristili svoj ford tabanus, a to je ujedno i najbolji način za iskusiti grad. U Barceloni se treba opustiti, zaboraviti sve planove i karte i dopustiti ulicama da te dovedu do svega što trebaš vidjeti i iskusiti. Treba naprosto dopustiti ovom mjestu da se pokaže u svom najljepšem ruhu...
(Dame i skitnice, studenti i poslovni ljudi, ovdje jednostavno svi voze motore)
Grad je prepun palmi i uređenih šetnica koje oduzimaju dah...
Gaudijeve građevine, na čelu s čudima u Park Guellu, koja su bile moj primarni motiv za posjet ovom gradu, jednostavno oduševljavaju.
Neka Gaudijeva remek- djela:
(park Guell 1)
(park Guell 2)
(Sagrada familia)
Bilo da sjediš i promatraš predivnu Sagradu familiu ili guštaš u hladu park Guella, slušajući jazz glazbenika kako izvodi svoj preformans, ne možeš se ne zaljubiti...
U umjetnost.
U grad.
U putovanja.
U sebe.
U život. I sve ono što ti pruža...
Sa svojim velikim brojem dućana i dućanćića, restorana, kafića, tapas barova, klubova i divnih parkova koji djeluju kao utočišta i oaze mira, Barcelona je prekrasan spoj pokreta i odmora, živosti i mira.
(Jedna od mnogih oaza mira; Barca u sumrak)
Pušenje trave ovdje je dozvoljeno i to u okviru privatnih, kanabis klubova u koje se, kako bi ti njihove usluge bile dostupne, ipak treba učlaniti. Različite vrste trave mogu se konzumirati u samim prostorima klubova ili se mogu uzeti za van. Pušenje kanabisa na javnim mjestima nije dozvoljeno i navedeno je kažnjivo, a zabranjeno je i oglašavanje ovih klubova. Bez obzira na to, neki od njih ovu zabranu krše pa tako pojedinci hodaju La Ramblom ili užim, gotičkim centrom grada i o navedenom obavještavaju prolaznike.
Valja naglasiti i kako je većina prodavaonica zatvorena u popodnevnim satima jer građani Barcelone, zbog sieste (popodnevnog odmora), rade dvokratno.
(Evo što vas može dočekati, ako dođete u vrijeme sieste)
Posjet tržnicama posebno je iskustvo, prepuno živosti i boja.
La Rambla je glavna ulica u gradu, uvijek živa, gužvovita, načičkana štandovima i terasama ugostiteljskih objekata, na kojima turisti uglavnom konzumiraju popularne tapase, preukusnu paellu ili, moju omiljenu, Sangriu koju vam serviraju u čašama od pola litre. Nakon popijene čaše, još je lakše osjetiti se opijenim gradom, njegovim mirisima, okusima i bojama...
(Boje Barcelone; zgrada parlamenta, odmah uz Ciutadella park)
Ipak, ako mene pitate, najljepše od Barcelone upravo su ona mjesta gdje se kreću lokalci, mjesta za koja turisti uglavnom ne znaju i u koja ne zalaze.Takva mjesta i takve trenutke nismo fotografirali već smo ih, totalno mindful, odlučili pokloniti samo jedno drugom.
(Fotke plaže kao šećer na kraju i odgovor na pitanje zašto je ovdje tako lako biti mindful)
Sa zadovoljstvom sam s vama podijelila barem komadiće proživljenog na ovom, i više nego zanimljivom, putovanju.
A vi, još uvijek razmišljate da li da se otisnete negdje ili ne?
Nemojte razmišljati predugo! :)
Putovanja te naprosto tjeraju da napustiš poznat teren, iskoračiš iz zone ugode i otvoriš se novim iskustvima.
Navode te da se suočiš s neočekivanim, vratiš samome sebi i po tko zna koji put uvjeriš da, u datom trenutku, imaš kapaciteta riješiti sve što te u životu zadesi. Putovanja te vraćaju sadašnjem trenutku, a tvoja svjesnost, mogućnost divljenja i zahvalnost ekspandiraju... Osim toga, savršen su alat za povećavanje znanja i iskustava, odbacivanja predrasuda i očekivanja, učenje prihvaćanja, jačanje tolerancije i, kao takva, savršena prilika za osobni rast i razvoj, koji je, ako mene pitate, jedan od ključnih razloga našeg boravka na ovom divnom planetu.
(Prirodne ljepote, Barca u proljeće)
Hvala na čitanju, uz napomenu kako su sve postavljene fotografije slikane mobitelom.
Neke najvažnije i najljepše destinacije nisam ni fotografirala mobitelom, već su zabilježene profesionalnim fotoaparatom.Te zanimljivije, umjetničke fotografije, koje bolje reprezentiraju čaroliju opisanih mjesta bit će dostupne na stranici 500px.
Želim vam ugodnu večer,
Ana
Oznake: barcelona, Katalonija, Marseille, putopis
komentiraj (16) * ispiši * #
DJELIĆ ŠVEDSKE ili mrtvo slovo na monitoru
subota , 20.08.2016.
(Beyond the clouds)
Vratila sam se, ima već nekoliko dana.
Vratila sam se, prije nego sam mislila da budem.
Zanimljivost života i pregršt mogućnosti koje pruža.
Nakon 6 tjedana lutanja, odlučili smo pristati u Zagrebu prije nego se ponovo otisnemo, ali ovaj put na hrvatsku obalu: uz auto i šator, hrpa entuzijazma i more. :)
Kako opisati naših 6 tjedana života u Skandinaviji?
Teško, ali valja pokušati.
Kada razmišljam o Švedskoj, prvo što mi na pamet padne jest uređenost.
I zaista, mislim da ta riječ najbolje opisuje ovu prekrasnu zemlju.
(Eskilstuna)
Ulice su besprijekorno uredne.
Kuće su divno posložene, a fasada je, čak i na "socijalnim zgradama", gotovo pa savršena. Svaka zgrada ima i svoj uredno pokošeni vrt s roštiljem koji je na raspolaganju svim stanarima.
(Parkić i fontana, u vlasništvu stanara, Uppsala)
Vozite li se pokretnim stepenicama u podzemnoj željeznici, od vas se očekuje da stanete uz desni rub i tako lijevi dio ostavite slobodnim za prolaz onima koji su u žurbi. Ukoliko to ne učinite, navući ćete na sebe bijes i/ili negodovanje.
Prije ulaska u autobus, ljudi automatski formiraju pravilan red.
(Metro, Stockholm, Pride week)
Sva sredstva prijevoza točna su u minutu, a ukoliko ni najmanja sitnica nije po "PS-u", nemojte misliti da ćete se izvući.
Tamošnji ljudi jako cijene red, rad, disciplinu, pristojnost i predvidljivost.
Čudno je to osobi poput mene. Bilo je jako teško, gotovo nemoguće, objasniti Šveđanima s kojima smo dolazili u doticaj da nemamo nikakve egzaktne planove, da nastojimo biti spontani i da ne znamo gdje će nas put navesti, a još manje kada. Usudila bih se reći kako im u svemu tome, mrvicu, ali samo mrvicu, nedostaje kreativnosti i spontanosti. Kreativnost i spontanost ono su što život čini životom, a ne učmalom rutinom koju odradiš dovoljan broj puta prije smrti.
(Iz nekog me razloga ovo asociralo na kreativnost i spontanost. :) Let u sumrak, nebo iznad Stockholma.)
U zemlji je baš sve je informatizirano, uređeno i na razini. Busevi, benzinske postaje, čak i javni WC-i.
Javni prijevoz savršeno funkcionira, a biciklističke staze su sjajne, a ponegdje čak i šire od same ceste. Tamo svi voze bicikle (Osobito u Uppsali!).
Većina trgovina, muzeja i drugih inih institucija u Stockholmu radi do 18h. Grad počinje živjeti vrlo, vrlo rano ujutro, u vrijeme dok se ja još prevrćem u krevetu i borim sa zmajevima koji mi dolaze u snove. To je znalo biti nezgodno nama koji ponekad doručkujemo oko 14 h, tako da smo svoje strogo turističke obilaske jasno planirali i uredno navijali budilicu koja će nam zagarantirati dizanje na vrijeme.
(Vasa muzej koji skriva brod iz 17. stoljeća)
Švedska je zemlja je u kojoj se cijeni ljudsko biće, sa svim svojim potrebama, osobinama i specifičnostima.
Jednostavno nema onih briga koja te more na hrvatskom tlu. Nema neprestane borbe za egzistenciju. Primarne potrebe tamo to uistinu i jesu i kao takve su zadovoljene (gotovo) svima.
Drugim riječima, želiš li raditi, živjet ćeš dostojanstveno. S minimalnom plaćom (koja iznosi cca 11000 kn), bez problema ćeš podmiriti troškove hrane i stanovanja, uzdržavati djecu, a ostat će ti i za hobije, izlaske, pa čak i pokoje putovanje (turistički aranžmani prokleto su jeftini, a avionske karte prema Londonu ili Palma de Mallorci kreću se od 100- tinjak kn, na dalje). Ipak, porezi su jako visoki i luksuz tamo to uistinu i jest. Želiš li jesti po restoranima, pušiti i piti alkoholna pića, to ćeš i platiti.
Zanimljivo je da su dućani s cugom u vlasništvu države koja, zbog ljubavi Šveđana prema alkoholu, zarađuje ogromne svote love.
Ako mene pitate, taj dućan je kao neki vraški skupi raj za ljubitelje alkoholnih pića. Isprobali smo nevjerojatan broj pivi iz cijeloga svijeta i pili španjolska, talijanska pa čak i afrička vina.
Ako ti ni to nije dovoljno, naručiš bilo koju drugu cugu i oni su je dužni nabaviti za tebe bez ikakvih doplata.
(System Bolaget, dio djela s pivama)
Usprkos vrtoglavo visokim cijenama, imaš osjećaj da svi jedu u restoranima i to uglavnom američku i azijatsku hranu. Svoje tradicionalne mesne okruglice u hotelima serviraju i za doručak. Ipak, nije se teško prehraniti ako si vegeterijanac. Svijest o važnosti biljne prehrane raste pa tako velik broj restorana nudi upravo takve menije, a i okorjeli mesojedi odriču se svoje omiljene namirnice barem nekoliko dana u tjednu.
(Indijac nam je pripremio fantastičnu hranu :))
Vjerovali ili ne, u Švedskoj nije normalno krasti, a ni korupcija nije nešto što se preveć cijeni. Naše priče o hrvatskim političarima u zatvoru nailazile su na nevjerojatno zgražanje švedskih i francuskih državljana. To, ekšli, nije nešto što je normalno i uobičajeno :).
Kada smo kod krađa, nije zgorega spomenuti da vlasnica farme na kojoj smo živjeli, voće i povrće "prodaje" na kiosku preko puta šume. I ne, kiosk nema zaposlenika. Dođeš, uzmeš količinu koja ti je potrebna, pogledaš cijenu, ostaviš novac. I ne, ljudi ne varaju. I ne, farmeri nisu u manjku. I ne, ljudi im ne kradu utržak. I da, to je sasvim normalno.
Pitam se.. Kako u tim uvjetima i ne bi bilo?
Nadalje, sobarice, redari ili čistači najčešće su imigranti, odnosno osobe drugih nacionalnosti i rasa koji su u ovu državu došli trbuhom za kruhom. Za Šveđane su rezervirani oni, "malo bolji" poslovi.
Ipak, usprkos činjenici da Švedska jest socijalna država koja brine za one potrebite, u zemlji ima i prosjaka.
Zapravo, ima ih puno, osobito u Stockholmu... Ispred dućana, muzeja, restorana, na trgovima... Posvuda su. Sjede, u ruci drže platičnu čašicu i mole za koju krunu. Oni malo "aktivniji" skupljaju limenke pa stalno oblijeću oko tebe dok ispijaš svoje pivo na glavoj gradskoj plaži, u nadi da ćeš im donirati svoju.
(Sandy beach ilitiga pozdrav Hrvatskoj)
U pamćenje mi se urezala jedna prosjakinja. Prolazilo je vrijeme, a ispred dućana u neposrednoj blizini stana u kojem smo boravili, sjedila je prekrasna djevojka u 20-im godinama. Od jutra do sutra, bila je tamo. Sjedila je ona... I sjedila, na hrpi nekakvog veša prekrivenog vrećama za smeće.
"Damn, zašto ne nađe posao?" Kupnja mi se, nekako, svaki put smučila.
Sjedi tamo, gotovo nitko ju ni ne primjećuje. Nema hobija. Nema prijatelja. Nema osjećaja da je u bilo čemu dobra. Ne bavi se fizičkom aktivnošću. Ne trebaš diplomirati psihologiju kako bi zaključio da su njezine šanse za sreću u takvim okolnostima vrlo male. Dođe ti tako da ju protreseš, pitaš zašto to radi sa svojim životom i vrisneš kako njeni neiskorišteni potencijali vape za ispunjenjem. Dođe ti da ju empatički saslušaš i provjeriš njezinu perspektivu. Dođe ti da nađeš posao umjesto nje. Dođe ti da ju samo zagrliš. Umjesto toga, blago joj se osmjehneš, prođeš u svojoj nemoći. Da joj se i obratiš, ne bi te razumjela jer ne govori ni jedan od tebi poznatih jezika. Priznajem, nekad sam samo izbjegavala njezin pogled jer me ta tuga u njenim očima jela.
Da, bilo mi je jako teško prolaziti pokraj tih prosjaka. Pa ipak, građani Stockholma kao da ih ne primjećuju. Na njih su, jednostavno, otupili.
Čini mi se kako su otupili na mnogo toga, a ponajviše na stvari koje se ne uklapaju u njihove principe reda i normalnosti. Usred bijeloga dana, usred jedne od glavnih gradskih ulica, ugledali smo čovjeka koji je ležao s glavom prislonjenom na betonu, dok su ljudi oko njega jednostavno prolazili. Čim smo ga ugledali, dotrčali smo i obratili mu se. Nismo bili sigurni da li je živ ili mrtav. Ipak, podigao je glavu kada je začuo naš glas i na lošem engleskom počeo nam pričati u kakvim se problemima nalazi. Nakon kratkog razgovora, ustao je s ceste i nastavio svojim putem, a prije toga je konstatirao kako mu je bilo dovoljno da ga netko primjeti i pokaže da brine.
Je li moguće da nitko nije brinuo?
Svjedočila sam brojnim sličnim situacijama i u granicama lijepe naše, a ta pojava ima i svoje ime u psihologiji, pa ipak, čini mi se kako su takve stvari tamo izraženije i kako se na neznance i njihovo odstupanje od normale i ne gleda baš previše blagonaklono.
Šveđane vidim kao pristojne. Rezervirane. Pomalo umjetne i hladne.
Neće ti biti dozvoljeno pogladiti psa osobe koje ne poznaješ, niti je uobičajeno stupati u razgovor s nepoznatima. Držiš se svoje zone ugode, poznatih ljudi, a nove ljude upoznaješ na svom radnom mjestu ili preko prijatelja. U tim se uvjetima lako osjetiti osamljeno i otuđeno. Teško je naći nekog svog i "kupiti ulaznicu" za neko društvo. Imali smo sreće što smo svoje ulaznice imali unaprijed, pa smo imali prilike družiti se s prijateljima i rođacima naših prijatelja i rođaka i na taj način dobiti pravi uvid u kulturu i život ljudi, ali da nismo, teško da bi nekoga upoznali u klubu, na ulici ili u javnom prijevozu.
(Tako lijep, tako elegantan- Stockholm)
Izuzetno me se dojmila činjenica da Šveđani stvarno znaju uživati. U tako hladnoj zemlji, naučiš biti zahvalan na svakom sunčanom danu. Cijele obitelji večeraju vani, društva tinejdžera roštiljaju posvuda, skupina djevojaka napravila je piknik na glavnoj gradskoj plaži, mladi par sunča se u obližnjem parku...
Sve je prepuno mladih ljudi i mladih obitelji, a čini mi se da je i stopa nataliteta zadovoljavajuća. :)
(Fika, swedish style)
Dojmio me se i njihov jezik koji zvuči kao pjesma. Nikada ne znaš kada će, što i kako naglasiti. Neki Šveđani u otporu su prema onima koji ne pričaju savršeno i čiji naglasci nisu tako savšeni kao njihovi. Ne izgovorš li nešto 100% pravilno (A kako drugačije?), neće te razumjeti (ili će se samo praviti da te nisu razumjeli).
Dojmilo me se i to što u zemlji vladaju neopisiva tolerancija, sloboda i ponos. Najbolji primjer za to jest odnos Šveđana prema LGBT zajednici. Imali smo čast boraviti u Stockholmu za vrijeme tjedna pride-a, koji je završio velikom i, prije svega, izuzetno zanimljivom povorkom ponosa.
Zastave duginih boja bile su izvješene na bankama, hotelima, restoranima, parkovima, na ulici... S njima su mahali i djeca i starci. U povorci su sudjelovali ljudi svih mogućih rasa i nacionalnosti, a njezin sastavni dio bili su i vatrogasci, policajci, sportski klubovi, liječnici. Kamioni oblijepljeni reklamama različitih brendova prevozili su neke od sudionika povorke, koji su na njima partijali i izvodili različite preformanse. Pojavili su se i transparenti koji nisu povezani s LGBT zajednicom, poput "Refugees welcome!" Povorku su podržavali i gledali ljudi svih dobnih skupina, a moglo bi se reći da je tolerncija IN, obzirom da su čak i veliki fast food lanci i kafići kavu posluživali u čašama ukrašenim duginim bojama. Nas su obuzimali velika sreća i ponos. Bilo je neopisivo divno biti dijelom nečeg tako velikog i značajnog.
Ipak, najviše me se dojmila priroda. Jednostavno je... Divna. Ravnice i zeleni pašnjaci, nevjerojatan broj jezera, nešto stijena i puno šuma karakteristični su za centralni dio zemlje koji smo obišli. Čak su i gradovi koji smo posjetili prepuni parkova, šetnica, plaža, tj. oaza koji pružaju mir i odmak od užurbane svakodnevice.
(Ljepote nacionalnog parka Tyresto.)
Mislim da će mi to i najviše nedostajati. To i slaganje prefine salate sa prefinim sastojcima u supermarketu (Zakaj mi to nemamo????!).
Sigurno je, Šveđani imaju svašta. Ipak, Šveđani nemaju naše more. Nemaju naše plaže. Nemaju naše vrijeme. Nemaju našu spontanost. Nemaju našu otvorenost. Nemaju naš duh.
Da se odselim tamo, sigurna sam kako bi mi upravo to nevjerojatno nedostajalo.
(Šarmantni Nykoping ugostio nas je posljednji.)
Enjoy your life & Carpe diem!
Ana
Oznake: Švedska, Skandinavija, život, putopis
komentiraj (9) * ispiši * #