Čupanje korova: radni zadatak ili više od toga?

Obzirom kako sam još u prvom postu naglasila kako će ovaj blog biti moj maleni sataraš i obzirom da sam svjesna činjenice da je jedan dio mog "čitateljstva" više zainteresiran za doživljaje povezane s mojim boravkom u Švedskoj, post će, sasvim nepovezano, na opće zadovoljstvo i jednih i drugih, kao i mene same, biti isprekidan fotkicama koje želim podijeliti s vama i kojima dozvoljavam da o proživljenim iskustvima govore u moje ime. :)

***

Prvog radnog dana, dobila sam i svoj prvi radni zadatak: čupati korov.

(The field)

U moru biljaka, bilo je teško razabrati što je korov koji treba odstraniti, a što biljka koju treba pustiti da raste. Zbog slabašnog znanja kojim (ne)raspolažem u ovom području, imala sam problema s razlikovanjem. U jednom trenutku, kada sam shvatila da moram počupati divan cvijet nalik Ivančici, bila sam čak i ljuta zbog povjerenog mi zadatka. Zašto iščupati nešto što tako lijepo raste? Tko sam ja da ugasim život jednom cvijetu koji je ovdje stigao prije mene? Otkud ljudima uopće pravo da nešto okarakteriziraju kao korov koji treba odstraniti, a drugo kao biljku koju treba njegovati i pustiti da raste?

(Strangnas)

Danas sam napokon shvatila.

(Peacefulness)

U pomno isplaniranom vrtu rastu različite vrste povrća. U svakom redu razvija se neka druga vrsta koja će, kada napokon sazrije, postati hranom. Kako bi povrće koje smo posadili moglo rasti i razvijati se, potrebno mu je dovoljno hranjivih tvari, vode, sunca i prostora. Sukladno tome, ako nekim drugim biljkama dozvolimo da se nastane na istome mjestu, one će biljci koja nam je važna zauzimati prostor i krasti hranjive tvari te na taj način ograničavati njezine mogućnosti za rast. U takvim uvjetima biljka ne može dostići optimalnu razinu razvoja, a u nekim slučajevima čak i vene, dok korov beskrupulozno zauzima njezino mjesto i nastavlja rasti i širiti se. Vrlo brzo, cijelo polje može obrasti, a naš vrt otići u povijest.


Slično je sa našim životima.

(Windmill)

Kako bismo rasli i razvijali se, potrebna nam je hrana. Pritom ne mislim samo na hranu u užem smislu te riječi. Mislim na ljubav, pozornost i prihvaćanje koji su nam važni kako bismo odrasli u zdrave, odrasle osobe. Te tri vrijednosti naša su voda, sunce i hranjive tvari, a pružene su nam (ili bi barem trebali biti) kroz odnose s drugim ljudima. Važno je naglasiti kako našim odrastanjem potreba za tim vrijednostima ne nestaje, samo malo slabi, obzirom da postajemo svjesni kako nam drugi ljudi nisu uvijek na raspolaganju i malo-pomalo učimo kako te potrebe nadomjestiti sami sebi.

(In love with... arhitecture.)

Ipak, ponekad (usuđujem se reći i vrlo često) odnosi u kojima se nalazimo nisu dobri i ni na koji način ne doprinose našem rastu. Baš suprotno, oni ga zagušuju, usporavaju i onemogućavaju. Nalik su korovu koji se omotava oko biljke ili raste u njezinoj neposrednoj blizini. Takvi odnosi crpe našu pozitivnost, energiju, volju, a mi iz različitih razloga ne činimo ništa i dozvoljavamo korovu da polako, ali sigurno zauzme prevlast. Na životu održavamo odnose koji jednostavno ne funkcioniraju i koji našem životu donose više lošega, nego dobroga.

(Can I live here, please?)

S druge strane, korov u naše životu ne moraju predstavljati samo odnosi. Može se raditi i o davno usvojenim štetnim uvjerenjima i navikama koje naš život ne čine sretnijim i boljim, ali ih, zbog nedostatnog uvida, hrabrosti ili razno raznih obrana odlučujemo zadržati u našem životu. Živimo, tako, na polju obraslom korovom i potajno sanjamo o vrtu u kojem uspijevaju različite vrste povrća i cvijeća. Rado bismo imali takav vrt, ali zbog straha od promjene ipak odlučno ostajemo tu gdje jesmo. Svjesni smo da bi nam bilo ljepše kada bismo živjeli okruženi cvijećem, ali nam naše polje predstavlja poznat i siguran teren koji, iz tog razloga, teško napuštamo.

(Just sit back and enjoy the moment)

Zašto je to toliko često?
Zašto privlačnost poznatog nadvladava privlačnost nečega što je dobro za nas i nečega čemu težimo?
Zašto si ponekad branimo biti sretni?

(Dreamy house(s))

***
Nije teško zaključiti kako je od izuzetne važnosti odstraniti nezdrave dijelove kako bismo zdravima dali prostora za rast i razvitak. I kao da pišem jednostavan recept koji i nije toliko jednostavan, za to će nam biti potrebni pravi trenutak, puno hrabrosti i strpljenja, nešto snage i, naravno, pomoć i podrška drugih. Ipak, najpotrebnija je snažna odluka i svijest o tome da zaista trebam nešto promijeniti. Strah i otpor prema promjeni, osjećaj krivnje zbog onog ili onih koje time napuštamo, kao i žaljenje za lijepim stvarima (jer život nije crno- bijeli) i poznatim, sastavni su dio procesa. Ipak, ne traju dugo. Kao i sve drugo u životu, ove emocije prolazna su i normalna faza. Njihovo mjesto vrlo brzo zauzmu uzbuđenje i radost, koji se uvijek javljaju zbog svih lijepih stvari koje takva promjena donosi. Primjerice, prekinemo li napokon nefunkcionalan partnerski odnos odnos, stvaramo priliku za dolazak nove osobe u naš život s kojom ćemo možda ostvariti vezu kakvu smo oduvijek htjeli imati.

(Fields of gold)

Još jednu stvar želim naglasiti. Neke su biljke, osobito dok su mlade, izuzetno sitne, a korov oko njih zna biti izuzetno velik i snažan. Čupaš li ga prejako, može se dogoditi da iščupaš i cijelu biljku. Ponekad stvari odu tako daleko da biljka u korovu nađe oslonac. U tom slučaju korov se ne čupa jer biljka bez njega ne može opstati. To me podsjeća na populaciju s problemima u ponašanju, populaciju koja je ranjiva i koja živi okružena nestimulativnom okolinom koja joj predstavlja jedino uporište. U tom slučaju treba biti posebno oprezan i ne forsirati promjenu, već stvari mijenjati korak po korak jer nije ideja izazvati slom, već jačanje i postupnu prevlast pozitivnog nad negativnim.

(I found love in a hopless place)

Stvarno vjerujem kako poanta života jesu rast, razvoj i napredak. Okolina u kojoj se nalazimo te procese ponekad olakšava i pospješuje, nekad u potpunosti onemogućava. Važno je donijeti procjenu što je u našim životima funkcionalno, a što nije i smoći dovoljno hrabrosti za eliminaciju potonjeg.

(The mirror)

Danas, više nego ikada, sigurna sam da je život jedno veliko duhovno putovanje.

Je li slučajnost to što sam došla u Švedsku i što zadnjih nekoliko tjedana provela čupajući korov? Većina ljudi mislit će da jest. Ja sam, s druge strane, uvjerena kako slučajnosti ne postoje. Čini se kako mi je ovo poruka da je došlo vrijeme za čupanje svih korova u mome životu, koji su obrasli do te mjere da zaustavljaju moj rast te je napokon došlo vrijeme za njihovu eliminaciju.

(What if...?)


Anyway, divno mi je ovdje i fakat uživam.Trenutno vam pišem iz Stockholma, prije nekoliko dana sam napustila farmu i krenula u nove pobjede.


Pozdrav svima iz Švedske i uživajte u ljetu.

(Cheers!)


Ana :*

Kruške i šljive kao Švedska i prihvaćanje

(Up north)

Onoga trenutka kada se odvojite od hrvatskog tla, više nema skrivanja.
Nema laganja i nema zavaravanja.
Samo istinsko bivanje u nesavršenosti vlastitog bića.
Izlazak iz poznate zone, iz zone ugode, uvijek u sebi ima elemente borbe protiv egzistencijalnog straha, koji nam je urođen svima. Kada se nađete u nečemu potpuno nepoznatom, suočavate se sa samim sobom, odnosno sa svime što nosite u sebi. Postajete svjesni svega što vas čini, ali i svega čega vam manjka. Preko 1000 kilometara od doma, kao da više nemate gdje pobjeći. Odletjeli ste. Tu ste gdje jeste. Tko zna kada kreće idući let za povratak kući. U tom trenutku nema nazad. Nema ekspresnog lijeka i skrivanja u kućice i ljušture.

(Skavsta airport)

Po dolasku u Skavstu, glavom mi se motalo sto pitanja. Preplašeno dijete u meni brinulo se hoće li moći ispuniti (svoja) očekivanja, hoće li sve biti u redu, kako će se nositi s izazovima...


Čini mi se kako je jedan od najvećih životnih zadataka upravo nadići vlastiti strah.
Onog trenutka kada uspiješ poraziti tog svog „unutarnjeg neprijatelja“, kao da se više nemaš protiv čega boriti.
Kada nadiđeš vlastiti strah, prestaješ oklijevati, pokušavaš, ne bježiš od neuspjeha, a na probleme gledaš kao na izazove s kojima se znaš uspješno nositi. To je kao da poraziš boksačkog prvaka. Nakon toga, više ništa nije isto. Borba s drugim boksačima više te ne užasava. Nakon što si pobijedio najboljeg od najboljeg, manje vješti ne predstavljaju ti problem. Postaješ svjestan vlastite snage, jasno ti je da imaš kapaciteta pobijediti. Osim toga, kada znaš da si ranije nadišao majstora, to ti daje određenu dozu sigurnosti.


Pa dobro... Kako onda pobijediti strah? Kako se boriti? Kakve mu udarce zadati?

Nikako i nikakve. Nemojte udariti ranije spomenutog boksača, uđite u ring samo kako biste ga zagrlili i odali mu priznanje. Paradoksalno, tek u trenutku u kojem odustanete od borbe i dozvolite strahu da postoji, vi trijumfirate, a on se povlači. Upravo je borba protiv njega ono što mu daje prividnu snagu i važnost. Borba protiv njega je ta koja osigurava njegov opstanak, dok prihvaćanje, dopuštanje i suradnja djeluju kao lijek.

(By the lake)

Pokušajte se suočiti s njim. Pogledajte mu u lice. Možda se iznenadite i shvatite kako i nije tako strašan kakvim se čini. Možda vam postane i smiješno koliko dugo je nešto tako beznačajno kontroliralo vaš život i sprječavalo vas da radite stvari koje biste uistinu željeli. Kada ga napokon vidite takvog kakav jest, probajte ga bolje razumjeti, zapitajte se koje su to misli i uvjerenja koja ga čine mogućim. Neka vam postane jasno kako on nije tu samo kako bi vam zagorčao život. Nastao je s razlogom i vjerojatno je usvojen u najranijoj dobi.

Važno je postati svjestan kako strah nije vaš suparnik, netko koga trebate poraziti ili netko kome trebate nauditi. On je sastavni dio vas. Dokaz je vaše ljudskosti koja u sebi nedvojbeno ima elemente ranjivosti. A ako je kao takav sastavni dio svakog ljudskog bića, zašto se onda boriti protiv sebe? Sjećate li se scene u kojoj se glavni akter filma „Klub boraca“ bjesomučno udara samoga sebe? Mislim da savršeno ilustrira nas kada se borimo protiv vlastitoga straha.

Drugi put kada vas obuzme strah, nemojte biti kritični. Umjesto toga, prihvatite ga i ponudite čajem. Možete mu i reći neka vas udari najjače što može jer znate da ga možete preživjeti. Vidjet ćete, preplašiti će se vaše snage i otići. To će i vama, zasigurno, povećati vjeru u samoga sebe. Kada ga jednom „pobijedite“, lakše ćete vjerovati da je „pobjeda“ moguća i drugi puta kada se pojavi. Više vas neće paralizirati, pozdraviti ćete ga i bit će vam savršeno jasno kako djelovati.

Nakon toga... Sve je drugačije. I nebo prestaje biti granica.

(Sky is not a limit)


Švedska.

Zemlja u kojoj ljeti gotovo da i nema mraka.

Zemlja u kojoj su pekarnice prava rijetkost.

Zemlja u koja postoji nevjerojatan broj jezera.

(Mälaren)

Zemlja plavokosih, zemlja stranaca.

Svi su ovdje i više nego pristojni prema nama. Nema tu one balkanske bahatosti i gledanja s visoka.
Stranac ili njihov, svejedno im je.
Ipak, nema ni one topline, srdačnosti i zainteresiranosti našeg čovjeka. Međuljudskim odnosima vlada umjerenost, čak i hladnoća. U moru kulturnih i rezerviranih Šveđana, nije bilo teško prepoznati sarajliju sa švedskom adresom, našeg čovjeka. Ugledao je našu random vrećicu s hrvatskim natpisima u koju smo natrpali sve što nam nije stalo u mali Ryanair approved kofer, osmjehnuo se i pitao :“Odakle ste?“ Bilo je lijepo tako daleko od kuće čuti svoj materinji jezik. Naravno da nam nije naplatio vožnju autobusom te nam na taj način uštedio nešto kruna. Nakon tog susreta, nastavili smo dalje.

(Tipična kuća, negdje na putu od Nykopinga prema Eskilstuni)

Kada se sve zbroji i oduzme, putovali smo dva dana. Čak smo i prespavali u papreno skupom hotelu na aerodromu. Sve to... Kako bismo stigli u prekrasnu vuko*ebinu. Dočekala su nas tri člana obitelji (četvrti je privremeno odsutan), druge dvije (divne) volonterke iz Francuske i jedna mala, preslatka čivava.

Naradih se kao konj u polju ovih dana.

(The field by the road)

Sjećam se ono kada smo kao klinci razgovarali:
„Kaj radiš?“
„Čupam, sadim pa gledam kako raste.“

E, to. Predivno. Sa šeširom na glavi, rukavicama na rukama, u potpuno blatnim tenisicama, hodaš po polju usred Švedskog ničega i tražiš viši smisao (vlastitog) života. Ti, ptica strašilo, sunce i nepregledne linije povrća.

Ipak...

Ništa nije ispalo onako kako sam očekivala.
Ljudi nisu presuper. Radim kao konj i stvari teku svakako, samo ne glatko. Već treći dan boravka imala sam nezgodnu pa sad sa sjebanom nogom sjedim usred divljine, u toplini švedske kolibe.

(Naš plejsić)

Čini se kako je ispalo i puno bolje nego sam očekivala. Dobila sam važnu lekciju. Možda je na moj 6. dan boravka još uvijek (pre)rano išta zaključivati, ali vjerujem kako me ovo iskustvo uči upravo odbacivanju vlastitih očekivanja i tom nevjerojatno važnom prihvaćanju, o kojem cijelo vrijeme i laprdam. Kada imaš svijest o tome da se sve događa s razlogom, prestaješ sumnjati, ljutiti se, propitivati. Preostaje ti samo prihvatiti datosti i tražiti u njima neki veći smisao, koji postoji, samo u tom trenutku najčešće nije dovoljno jasan.

I možda ja nisam genijalac i taj moj zaključak nije revolucionaran, već je u skladu sa mislima mudrijih, pa ipak, u mom svijetu neprestanih očekivanja i borbi, radi veliku razliku.

(Accept me for who I am)

Oznake: strah, pobijediti strah, Putovanja, nova iskustva, Švedska

O dijeljenju savjeta i (ne) kompetentnim savjetovateljima

"Savjet vrijedi koliko vrijedi osoba koja ga daje", davno su rekli pametniji od mene.
Ipak, od kada smo donijeli odluku o odlasku na jednu farmu u Švedskoj, mnogi se odlučuju komentirati i kritizirati našu odluku.
Nailazimo na različite reakcije okoline:
"Odlična ideja i sjajan bjeg od svakodnevice!",
"Radit ćete đabe na farmi, niste normalni?!",
"Kaj vi fakat idete? Mi smo mislili da je to samo ideja, a takve ideje najčešće to i ostanu!"
"Idete prati tuđa govna i pritom nećete biti plaćeni? Vi biste trebali to, to i to...".

Vi biste trebali...

Brojni samoprozvani stručnjaci, savjetovatelji i umjetnici življenja nerijetko nam nude savjete o tome kako živjeti i kakvu odluku za sebe donijeti. Koji fakultet upisati, kakvog partnera odabrati, gdje ljetovati, koju majicu kupiti?

Kao djeca bivamo vođeni. Naši roditelji i skrbnici, osobe koje su u tom trenutku starije i kompetentnije od nas, najčešće u najboljoj namjeri i vodeći računa o našoj dobrobiti, donose neke odluke u naše ime. U poziciji djeteta mi smo nemoćni. Slijepo vjerujemo onima kojima je zadatak brinuti o nama. Idealiziramo ih i sve što nam govore vidimo kao stopostotnu istinu. U našu svijest programiraju se ideje o ispravnom i pogrešnom, a mi, potpuno nesvjesni, pod utjecajem najbližih i poruka kojih smo od njih dobivali, gradimo naša uvjerenja i sliku o svijetu.

Odrastanjem i razvojem apstraktnog mišljenja, dobivamo mogućnost promišljanja i kritičkog sagledavanja stvari.

Uviđamo kako naši roditelji nisu savršeni i kako u svojoj nesavršenosti nisu donosili ili ne donose odluke koje su nužno (bile) dobre. Počinjemo razmišljati "svojom glavom" i nudimo svoju perspektivu.

Ukoliko nismo bili izloženi većim traumama i zlostavi, nismo odrastali u izrazito strogoj i kontrolirajućoj okolini u kojoj nikada nismo mogli izreći ono što mislimo te je naše djetinjstvo prošlo više-manje dobro, u tinejdžerskoj dobi postajemo vrlo kritični prema drugima. Uvjereni smo kako je naša istina jedina prava.
Zbog traganja za vlastitim identitetom i želje za osamostaljenjem, odvajamo se od naših roditelja. Teško nam je sagledati njihovu perspektivu, osjećamo se kao da nas ne razumiju i nikada neće.

Sazrijevanjem počinjemo uviđati kako između nas i drugih postoje različitosti. Postajemo otvoreniji čuti i razmotriti mišljenje koje se razlikuje od našeg, poštovati ga te ga u nekoj mjeri uzeti obzir. Ipak, ukoliko ono nije u skladu s onim što vjerujemo, želimo i živimo, slobodni smo ostaviti ga tamo gdje pripada, drugim ljudima i njihovim životima.

U životu često nailazimo na one osobe koji misle da znaju što je najbolje na nas te nas, sukladno tome, potpuno nepozvane, kritiziraju i dijele nam savjete o tome kako bismo trebali živjeti.

Ipak, koliko god je važno biti svjestan tuđih nesavršenosti, toliko je važno uvidjeti i vlastite.

Ključno je prihvatiti činjenicu da ne znamo sve o svemu, otvoriti se drugim ljudima i odbaciti uvjerenja koja nas ne služe. To nas oplemenjuje, mogućava nam da rastemo i razvijamo se.

Gdje je onda granica između uvažavanja tuđeg mišljenja i gorljivog zagovaranja vlastitog?

Kao i uvijek, granica se nalazi negdje u sredini. Ukoliko nismo prošli cijeli ovaj proces, ista može biti i malo nejasna.

Cilj svakog adekvatnog roditelja jest odgojiti osobu koja će biti jedinstvena, neovisna, samostalna, sposobna preživjeti i onda kada u životu ne teku "med i mlijeko". Samostalnost, pak, sa sobom nosi i odgovornost u donošenju odluka koje će imati manjeg ili većeg utjecaja na naš život. Ukoliko odrastemo u takve osobe, prije donošenja određene odluke uzimamo u obzir prednosti i mane iste, razmišljamo o njezinim posljedicama i implikacijama na naš život i živote drugih koje volimo.

Preuzeti tu odgovornost za vlastiti život može biti teško. Svijest o tome da smo donosili loše odluke, kao i o tome da za posljedice tih odluka nisu krivi drugi, nego mi sami, ostavlja gorak okus u ustima, ali nam daje i prekrasnu snagu, otvara puno vrata. Jača nas.

Ako smo o svemu dobro razmislili, shvatili da je to ono što želimo i svjesni smo pozitivnih i negativnih strana određene odluke, tada je vrijeme da povučemo granicu. Drugi i njihovi savjeti na nas više ne bi smjeli imati direktnog utjecaja.

Ovisnost o tuđem mišljenju gura nas u regresiju. Vraća nas u poziciju bespomoćnog djeteta koje nije kompetentno odlučivati o vlastitom životu. Pod utjecajem tuđih želja i uvjerenja o tome što je za nas najbolje, mi postajemo žrtve. Igramo uloge koje drugi od nas očekuju i živimo život na način na koji drugi misle da bismo trebali, a ne onako kako bismo mi uistinu željeli. Gubimo dio vlastitog identiteta, odričemo se dijela naše slobode i dajemo ga drugima. To može biti posebno opasno ukoliko ti drugi nemaju najbolje namjere. Osim toga, riskiramo skretanje sa vlastitog puta i starost u kojem ćemo žaliti za izgubljenim prilikama. Gubimo vlasitito samopouzdanje i vjeru u sebe.

Zato...

Da, idem na farmu u Švedskoj. I to je ono što ja želim i trebam. Onima koji me obeshrabruju od srca želim da sagledaju što njihove kritike govore o njima samima, o njihovim željama i potrebama. Nekada u drugima vidimo upravo ono što se bojimo sagledati u sebi.

Svjesna da ne znam sve, ali isto tako svjesna da ne znaju ni drugi.
Ne ulažem svoje vrijeme i trud u argumentiranje svojih odluka onima koji me ne poznaju.
Ne žudim za njihovim odobravanjem, svjesna da ga od svih ionako nikada neću ni dobiti. Zašto bi mi ono bilo i potrebno? Zamislite da vaše ponašanje odobrava osoba dijametralno suprotnih vrijednosti i stavova? Zamislite da se, recimo, Hitleru sviđa ono što vi činite?

Slušam svoju intuiciju i svoj razum i znam da će me to negdje odvesti. Ukoliko i padnem, svjesna sam da će se taj pad dogoditi netom prije nego ustanem, jača i iskusnija nego prije. Znam da neću žaliti.

Da sam slušala savjete svake osobe koja se smatrala kompetentnom iste dati, vjerojatno danas ne bih bila ovdje gdje jesam, a ovo gdje jesam je nešto gdje želim i trebam biti.
Savjete slušam od osoba koje su mi važne, od osoba za koje sam sigurna da su dobronamjerne, od osoba koje su u nekom području sposobnije ili kompetentnije od mene.
Savjete o uspjehu spremna sam čuti od onih koji su uspjeli.
Savjete o odabiru partnera spremna sam čuti od onih koji imaju dobar partnerski odnos.
Savjete o tome kako djelovati u nekom području slušam od onih koji na tom području djeluju duže od mene.


Zaključno, čini mi se kako bi ključ svakog odnosa, osim razvoja osobne odgovornosti, trebalo biti i prihvaćanje. Volim te takvog kakav jesi, ja to možda ne bih tako učinio, ali poštujem tvoje odluke, svjesan da svatko od nas ima odgovornost za svoj život koja je ujedno i ključ njegove sreće.

Upravo nas odgovornost za vlastiti život i prihvaćanje činjenice kako druga osoba vodi svoj, štiti od upadanja u razne zamke. Zahvaljujući njima, ne postajemo oni koji konstantno savjetuju, kao ni oni koji pod utjecajem tuđih savjeta zaboravljaju na vlastite želje.

I ovaj post u jednoj mjeri dolazi u obliku savjeta. Na vama je da procijenite ima li on za vas kakvog smisla te ga, u skladu s time, kao zrele i odrasle osobe uzmete ili ne uzmete u obzir.

Želim Vam ugodan dan i puno dobrih odluka. Razumite one koji vas ne razumiju. Ne osuđujte ih, al im ne dozvolite da vas obeshrabre. Ipak, ne bojte se.

Ana :*

Oznake: mentalno zdravlje, donošenje odluka, odnosi s drugima, samopouzdanje, uspjeh, psihologija