Budi vrtlar svog života
subota , 04.03.2017.Dragi moji,
Prije svega Vam želim predivan ovaj proljetni dan!
Danas s Vama dijelim Vrtlara, meni posebno drag tekst koji je prvotno bio namjenjen objavljivanju na jednom portalu, ali sam, spletom okolnosti, od planirane suradnje odustala pa ga s radošću ipak dijelim s Vama na ovoj blog platformi <3.
Nadam se da vas zamisliti i inspirirati...
***
(Identity theft, kansaslegalservices.org)
Što kada biste danas mogli postati netko drugi i početi iz početka?
Što kada biste sada mogli prestati biti sve ono što jeste i preuzeti tuđi identitet, kao i sve povlastice i obveze koje idu uz njega?
Što kada biste mogli odbaciti postojeći život i od sutra, s osmjehom na licu, slobodni od svega što Vas je do sada ograničavalo, krenuti u novi dan? U Vaš novi život? Na put ostvarenja svojih snova?
Zvuči kao sadržaj potencijalno zanimljivog filma.
Činjenica je, u stvarnom životu ne možete samo tako nestati. Jasno je kao dan da je krađa identiteta nešto što ćete teško izvesti, a ukoliko ju i uspijete ostvariti, riskirate posljedice do kojih dolazi zbog činjenja takvog kaznenog djela.
Upravo to dovodi do ključnih pitanja, koje želim da si postavite. Zar biste se za tako nešto i odlučili? Što Vas sprječava da danas spremno odbacite sve ono što Vas ne zadovoljava i napokon počnete živjeti život kakav želite?
Vrlo kratko smo ovdje. Duboko vjerujem, svatko sa svojom svrhom.
Ipak, činjenica je, često, potpuno nesvjesni, tumaramo ovim svijetom. Budimo se, lovimo sreću, a ona je stalno skrivena iza ugla, na koji ćemo mi stići sutra, prekosutra ili za 10 dana. Studiramo fakultete koji su za nas odabrali drugi, radimo poslove koje ne volimo, igramo uloge koje nas ne ispunjavaju i koje ne mogu biti dalje od onog našeg istinskog ja.
Vođeni nametnim očekivanjima i željom da zadovoljimo sustav, one značajne i malo manje značajne druge, juricamo za uspjehom, vjerujući kako će nas upravo to XY postignuće zadovoljiti, kako će upravo to postignuće biti ključno za naš osjećaj vlastite vrijednosti, kako će nas upravo zbog toga drugi cijeniti više… Vidimo ga kao potencijalni ključ koji će nam otvoriti vrata prema životu ispunjenom ljubavlju i srećom. U stvari, dajemo mu značenje koje ono nema.
(Key to happines, grosvenorbaptist.org)
Nastavljamo dalje. Ostvarimo to postignuće. Zakoračimo i na tu stepenicu. Obzirom da sreća nije izvanjska, već nešto što dolazi iznutra, vrata ostaju zaključana, a mi gladni sreće i (samo)prihvaćanja. Shvaćamo kako nas baš ni trenutno stanje u potpunosti ne zadovoljava, kako trebamo biti još bolji, još uspješniji, još bogatiji… Lista se nastavlja u nedogled. Tada, sasvim logično, ljestvicu dižemo prema gore i postavljamo novi cilj, ostajući u spomenutom krugu. Tako se naša vrtnja nastavlja, a krug nas pomalo usisava. Umaramo se… Nikada nesretni, rijetko sretni, gotovo uvijek prazni.
Sutra ćemo živjeti svoj san. Sutra ćemo biti sretni. Danas ćemo još živjeti kako smo navikli. Lovit ćemo vlakove koji će nas odvesti do ugla na kojem se skriva sreća.
Dajmo Vašem životu značenje vrta. U tom kontekstu, možete biti svjesni da je korov nad njim uzeo prevlast i da je preostalo jako malo cvijeća, odnosno onoga što vrt čini vrtom. Bacate pogled na njega, ne sviđa Vam se ono što vidite. Ipak, strah Vas je bilo što promijeniti. Može se dogoditi da, u očaju nad time, usisani svakodnevicom, odustanete od vrta kakvog ste sanjali i počnete tražiti trenutnu gratifikaciju (u vidu postizanja nekog, točno određenog postignuća), koja će Vam privremeno „zamazati oči“ i skrenuti pozornost od toga da baš i nemate vrt kakav želite, odnosno da ne živite život koji je u skladu s Vašim snovima.
(Ljepote proljeća, osobni album)
Činjenica je, ponekad je lakše zavidjeti susjedu na njegovom vrtu, nego zasukati rukave i urediti svoj. Lakše je ustupiti nego započeti borbu. Borbu protiv umom stvorenog straha. Borbu protiv drugih i njihovih očekivanja.
Promjena se događa u trenutku kad nakon uvida odlučite preuzeti odgovornost. Kada skupite hrabrost da djelujete. Na tom putu, trebat će vam čak i zrnce ludosti. Ipak će Vam, prije svega, biti potrebna spremnost da se zauzmete za sebe i kažete NE onome što vas ne zadovoljava. Spremnost da uistinu poslušate svoje srce i, usprkos strahu, iskoračite iz dobro Vam poznate zone, zone ugode. Nazovimo ju ranije opisanim krugom, Vašim vrtom, životom koji vas ne zadovoljava, a na koji ste navikli. Kako god ju nazvali, njezino značenje ostaje isto.
Vaš život, Vaš je vrt i Vi ste njegovi vrtlari. Sukladno tome, Vi imate mogućnost isplanirati kako će on izgledati, odstraniti korov, posaditi cvijeće, učiniti ga bajnim…
(Budi vrtlar svog života, dudleymind.org.uk)
Pogledajte duboko u sebe. Tek kada to učinite, shvatit ćete kako znate što uistinu želite i što je najbolje za Vas. Oduvijek ste znali. Možda Vam je samo nedostajalo želje da spoznate ili hrabrosti da to priznate sebi ili drugima. Pokažite spremnost da napustite sve ono što vas ne služi. Ustanite, prigrlite novi dan, sve promjene, mogućnosti i izazove koje nam donosi.
Nitko ne kaže da će biti lako. Nailazit ćete na prepreke, negativne komentare, burne reakcije, bezbrojne savjete „dobronamjernih“ savjetodavatelja koji misle da znaju što je najbolje za Vas u datom trenutku.
Ipak, sve je to mala je cijena za vrt prepun cvijeća, odnosno za život u skladu sa svojim snovima.
Budite hrabri, ludi i odvažni.
(Higher perspective, Facebook stranica)
Vaš život, Vaša je borba.
Pozdrav svima,
Ana
Oznake: osobni razvoj, promjene, strah
komentiraj (7) * ispiši * #
Kruške i šljive kao Švedska i prihvaćanje
subota , 09.07.2016.
(Up north)
Onoga trenutka kada se odvojite od hrvatskog tla, više nema skrivanja.
Nema laganja i nema zavaravanja.
Samo istinsko bivanje u nesavršenosti vlastitog bića.
Izlazak iz poznate zone, iz zone ugode, uvijek u sebi ima elemente borbe protiv egzistencijalnog straha, koji nam je urođen svima. Kada se nađete u nečemu potpuno nepoznatom, suočavate se sa samim sobom, odnosno sa svime što nosite u sebi. Postajete svjesni svega što vas čini, ali i svega čega vam manjka. Preko 1000 kilometara od doma, kao da više nemate gdje pobjeći. Odletjeli ste. Tu ste gdje jeste. Tko zna kada kreće idući let za povratak kući. U tom trenutku nema nazad. Nema ekspresnog lijeka i skrivanja u kućice i ljušture.
(Skavsta airport)
Po dolasku u Skavstu, glavom mi se motalo sto pitanja. Preplašeno dijete u meni brinulo se hoće li moći ispuniti (svoja) očekivanja, hoće li sve biti u redu, kako će se nositi s izazovima...
Čini mi se kako je jedan od najvećih životnih zadataka upravo nadići vlastiti strah.
Onog trenutka kada uspiješ poraziti tog svog „unutarnjeg neprijatelja“, kao da se više nemaš protiv čega boriti.
Kada nadiđeš vlastiti strah, prestaješ oklijevati, pokušavaš, ne bježiš od neuspjeha, a na probleme gledaš kao na izazove s kojima se znaš uspješno nositi. To je kao da poraziš boksačkog prvaka. Nakon toga, više ništa nije isto. Borba s drugim boksačima više te ne užasava. Nakon što si pobijedio najboljeg od najboljeg, manje vješti ne predstavljaju ti problem. Postaješ svjestan vlastite snage, jasno ti je da imaš kapaciteta pobijediti. Osim toga, kada znaš da si ranije nadišao majstora, to ti daje određenu dozu sigurnosti.
Pa dobro... Kako onda pobijediti strah? Kako se boriti? Kakve mu udarce zadati?
Nikako i nikakve. Nemojte udariti ranije spomenutog boksača, uđite u ring samo kako biste ga zagrlili i odali mu priznanje. Paradoksalno, tek u trenutku u kojem odustanete od borbe i dozvolite strahu da postoji, vi trijumfirate, a on se povlači. Upravo je borba protiv njega ono što mu daje prividnu snagu i važnost. Borba protiv njega je ta koja osigurava njegov opstanak, dok prihvaćanje, dopuštanje i suradnja djeluju kao lijek.
(By the lake)
Pokušajte se suočiti s njim. Pogledajte mu u lice. Možda se iznenadite i shvatite kako i nije tako strašan kakvim se čini. Možda vam postane i smiješno koliko dugo je nešto tako beznačajno kontroliralo vaš život i sprječavalo vas da radite stvari koje biste uistinu željeli. Kada ga napokon vidite takvog kakav jest, probajte ga bolje razumjeti, zapitajte se koje su to misli i uvjerenja koja ga čine mogućim. Neka vam postane jasno kako on nije tu samo kako bi vam zagorčao život. Nastao je s razlogom i vjerojatno je usvojen u najranijoj dobi.
Važno je postati svjestan kako strah nije vaš suparnik, netko koga trebate poraziti ili netko kome trebate nauditi. On je sastavni dio vas. Dokaz je vaše ljudskosti koja u sebi nedvojbeno ima elemente ranjivosti. A ako je kao takav sastavni dio svakog ljudskog bića, zašto se onda boriti protiv sebe? Sjećate li se scene u kojoj se glavni akter filma „Klub boraca“ bjesomučno udara samoga sebe? Mislim da savršeno ilustrira nas kada se borimo protiv vlastitoga straha.
Drugi put kada vas obuzme strah, nemojte biti kritični. Umjesto toga, prihvatite ga i ponudite čajem. Možete mu i reći neka vas udari najjače što može jer znate da ga možete preživjeti. Vidjet ćete, preplašiti će se vaše snage i otići. To će i vama, zasigurno, povećati vjeru u samoga sebe. Kada ga jednom „pobijedite“, lakše ćete vjerovati da je „pobjeda“ moguća i drugi puta kada se pojavi. Više vas neće paralizirati, pozdraviti ćete ga i bit će vam savršeno jasno kako djelovati.
Nakon toga... Sve je drugačije. I nebo prestaje biti granica.
(Sky is not a limit)
Švedska.
Zemlja u kojoj ljeti gotovo da i nema mraka.
Zemlja u kojoj su pekarnice prava rijetkost.
Zemlja u koja postoji nevjerojatan broj jezera.
(Mälaren)
Zemlja plavokosih, zemlja stranaca.
Svi su ovdje i više nego pristojni prema nama. Nema tu one balkanske bahatosti i gledanja s visoka.
Stranac ili njihov, svejedno im je.
Ipak, nema ni one topline, srdačnosti i zainteresiranosti našeg čovjeka. Međuljudskim odnosima vlada umjerenost, čak i hladnoća. U moru kulturnih i rezerviranih Šveđana, nije bilo teško prepoznati sarajliju sa švedskom adresom, našeg čovjeka. Ugledao je našu random vrećicu s hrvatskim natpisima u koju smo natrpali sve što nam nije stalo u mali Ryanair approved kofer, osmjehnuo se i pitao :“Odakle ste?“ Bilo je lijepo tako daleko od kuće čuti svoj materinji jezik. Naravno da nam nije naplatio vožnju autobusom te nam na taj način uštedio nešto kruna. Nakon tog susreta, nastavili smo dalje.
(Tipična kuća, negdje na putu od Nykopinga prema Eskilstuni)
Kada se sve zbroji i oduzme, putovali smo dva dana. Čak smo i prespavali u papreno skupom hotelu na aerodromu. Sve to... Kako bismo stigli u prekrasnu vuko*ebinu. Dočekala su nas tri člana obitelji (četvrti je privremeno odsutan), druge dvije (divne) volonterke iz Francuske i jedna mala, preslatka čivava.
Naradih se kao konj u polju ovih dana.
(The field by the road)
Sjećam se ono kada smo kao klinci razgovarali:
„Kaj radiš?“
„Čupam, sadim pa gledam kako raste.“
E, to. Predivno. Sa šeširom na glavi, rukavicama na rukama, u potpuno blatnim tenisicama, hodaš po polju usred Švedskog ničega i tražiš viši smisao (vlastitog) života. Ti, ptica strašilo, sunce i nepregledne linije povrća.
Ipak...
Ništa nije ispalo onako kako sam očekivala.
Ljudi nisu presuper. Radim kao konj i stvari teku svakako, samo ne glatko. Već treći dan boravka imala sam nezgodnu pa sad sa sjebanom nogom sjedim usred divljine, u toplini švedske kolibe.
(Naš plejsić)
Čini se kako je ispalo i puno bolje nego sam očekivala. Dobila sam važnu lekciju. Možda je na moj 6. dan boravka još uvijek (pre)rano išta zaključivati, ali vjerujem kako me ovo iskustvo uči upravo odbacivanju vlastitih očekivanja i tom nevjerojatno važnom prihvaćanju, o kojem cijelo vrijeme i laprdam. Kada imaš svijest o tome da se sve događa s razlogom, prestaješ sumnjati, ljutiti se, propitivati. Preostaje ti samo prihvatiti datosti i tražiti u njima neki veći smisao, koji postoji, samo u tom trenutku najčešće nije dovoljno jasan.
I možda ja nisam genijalac i taj moj zaključak nije revolucionaran, već je u skladu sa mislima mudrijih, pa ipak, u mom svijetu neprestanih očekivanja i borbi, radi veliku razliku.
(Accept me for who I am)
Oznake: strah, pobijediti strah, Putovanja, nova iskustva, Švedska
komentiraj (2) * ispiši * #