čitam, mislim, pišem ...
31.07.2018., utorak
Michel Houellebecq: Širenje područje borbe
|
Karikirani informatičari, likovi koji izvan posla nemaju života? Mislim da je taj kliše izumro. Knjiga nije nešto posebno, ne u odnosu na ostale njegove koje su me oduševile. U nekim kritikama piše da je komična. Nije. početna rečenica: " U petak uvečer bio sam pozvan kod kolege s posla." posljednja rečenica: " Dva su sata poslijepodne." zanimljivi citati: " Živio sam tako malo da sam sklon zamišljati kako uopće neću umrijeti; doima se nevjerojatnim da se ljudski život svede na tako malo; unatoč svemu, čovjek zamišlja da će se nešto prije ili kasnije dogoditi. Ozbiljna greška. Život itekako može biti prazan koliko i kratak. Dani jadno protječu, ne ostavljajući traga ni uspomena; a onda se najednom zaustave. Katkad, pak, imam dojam da ću se uspjeti trajno smiriti u životu bez ikakva sadržaja. Da će mi dosada, relativno bezbolna, dopustiti da nastavim obavljati uobičajene životne radnje. Još jedna greška. Duže razdoblje dosade je neodrživa situacija: prije ili kasnije pretvori se u mnogo bolniju percepciju opipljive boli; eto to mi se upravo događa." " Snažna je čovjekova žudnja za ljubavlju, svojim korijenjem seže do zapanjujućih dubina, a brojne joj žilice prodiru čak u samo tkivo srca." "Spolnost je sustav koji odražava društvenu hijerarhiju." |
- 08:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.07.2018., ponedjeljak
Charles Bukowski: Najljepša žena u gradu
|
Ne kužim ja taj fenomen bukowski. Lik prepun cinizma, bezvoljnosti, alkoholičar kojem je seks jedina radost u životu i to radost koju spušta na najniže animalne razine, umoči i otiđi. Piti i jebati, to je C.B. I sad on taj i takav postaje svjetski bestseller, postaje autor pozamašne gomile mudrih citata koji mile internetom, citata isto tako besmislenih, ciničnih i šupljih kao što je i njegov život. Ne kužim. Ili to govori o nama i našoj "civilizaciji". Civilizaciji Supermena i Betmena, plavuša u 90-60-90 kostimima. Možda je on avangarda, a mi podsvjesno to počinjemo osjećati, pa volimo taj cinizam, nalazimo u njemu utjehu. Ne kužim ni žene koje mu dolaze na vrata, liježu i podaju se. Velikom nježnom Charlsu, ako je dovoljno trijezan da može. Ova se konkretno knjiga sastoji od niza kratkih priča. Nisam ni do pola došao kad mi je dojadilo. Sorry, Chak. jedini citat vrijedan pažnje: "Ima neko neku cugu?" |
- 22:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.07.2018., ponedjeljak
Milan Kundera: Identitet
|
Priča o Chantal, ženi koja nakon razvoda braka ponovo stupa u vezu. Ali opterećena prošlošću, teško prihvaća realnost. Knjiga i jest ljuljačka između sna (mašte) i jave. Knjiga lijepo opisuje kako jedan bezazlen i dobronamjeran potez Jean-Marca, njezinog novog partnera, lako uzdrma vezu u kojoj izgleda da nema komunikacije i povjerenja. prva rečenica: "Hotel u gradiću na normandijskoj obali slučajno su pronašli u nekom vodiču." posljednja rečenica: "Ostavit ću svjetiljku upaljenu cijelu noć. Svake noći." zanimljivi citati: "Kada joj je bilo šesnaest, sedamnaest godina voljela je metaforu: je li ju sama izmislila ili ju je čula, pročitala? nije važno; željela je biti miris ruže, snažan omamljujući miris, željela je prožeti sve muškarce i kroz njih zagrliti čitavu zemlju. Omamljujući miris ruže - smjela metafora. Ta se metafora rascvala na pragu njezina zrelog života kao romantično obećanje slatkog promiskuiteta, kao poziv na putovanje kroz muškarce. Ali po prirodi nije bila žena rođena da mijenja ljubavnike i taj magloviti lirski san ubrzo se uspavao u njezinu braku koji je nagovještao da će biti miran i sretan." " Prijateljstvo nije ženski problem. — Što želiš reći? -To što sam rekla. Prijateljstvo je problem muškaraca. To je njihov romantizam. Ne nas. Jean-Marc proguta gutljaj konjaka i vrati se svojim razmišljanjima: "Kako se rodilo prijateljstvo? Vjerojatno kao savezništvo protiv nevolja, savezništvo bez kojega bi čovjek bio bespomoćan pred svojim neprijateljima. Možda više nema vitalne potrebe za takvim savezništvom." — Neprijatelja će uvijek biti. - Da, ali oni su nevidljivi i anonimni. Administracija, zakoni. Što može za tebe učiniti neki prijatelj kad odluče sagraditi aerodrom pred tvojim prozorima ili te otpustiti? Ako ti netko i pomogne, to je opet netko anoniman i nevidljiv — socijalna služba, društvo za zaštitu potrošača, odvjetnički ured. Prijateljstvo se više ne može provjeriti ni na kakvoj kušnji. Nemaš više prilike potražiti ranjena prijatelja na bojnom polju, niti isukati sablju da bi ga obranio od razbojnika. Prolazimo našim životima bez velikih opasnosti, ali i bez prijateljstva." " Ah ne, ni jedna ljubav ne može preživjeti u šutnji." " Što je rečenica koju je izgovarao bila apsurdnija, to se više njome ponosio, jer je samo velika inteligencija sposobna dati logičan smisao besmislenim idejama." " "Zbog čega živimo? Da bismo Bogu pribavili ljudsko meso. Jer Biblija od nas ne traži, draga moja gospođo, da tražimo smisao života. Ona od nas traži da se množimo. Volite se i množite. Shvatite dobro: smisao tog 'volite se' određen je onim 'množite se'. Taj 'volite se' ne znači, dakle, nikako milosrdnu, suosjećajnu, duhovnu ili strastvenu ljubav, već želi jednostavno reći: 'vodite ljubav!' 'parite se!'... (ublaži glas i nagne se prema njoj) 'jebite se!' (Poput odana učenika dama ga poslušno gleda u oči). "U tome i samo u tome sadržan je smisao ljudskog života. Sve su ostalo budalaštine." |
- 13:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.07.2018., četvrtak
Michel Houellebecq: Mogućnost otoka
|
Houellebecq u ovoj knjizi prikazuje Svijet kako ga on vidi u dalekoj budućnosti. S naglaskom na čovjeka, odnosno ono što je od čovjeka nastalo genetskim reproduciranjem. Osnovni pokretač promjena društva je nova religija koja se temelji, isto kao i postojeće religije, na obećanju života poslije smrti, odnosno, vječnog života. S razlikom, da se ta nova religija temelji na znanosti, inžinjeringu, sposobnosti reprodukcije čovjekovog klona iz njegovog genetskog koda. Uz pomoć gomile novaca kojeg sljedbenici daruju "novoj crkvi", upošljavaju se znanstvenici, grade laboratoriji ... i privlači sve više i više sljedbenika. Knjiga nas u svakom poglavlju transportira u neko drugo vrijeme, što se iščitava iz verzije Daniela koja to poglavlje priča. Verzija je klon od Danijela1, prvog, izvornog Danijela. U doba posljednjeg Daniela, verzija 25, Svijet nastanjuju većinom klonovi (novoljudi) no ponegdje žive i potomci "običnih, normalnih" ljudi, totalno degradiranih na animalnu razinu borbe za preživljavanjem. U fokusu knjige su novoljudi. Najveće promjene koje novo doba donosi, odnosi se na promjene karaktera i ponašanja. Iako je svaki klon identičan svom originalu, vremenom, kako se društvo i uvjeti mijenjaju, tako evoluiraju i klonovi. Kroz priču o Danijelu 1., Danijelu 24., Danijelu 25., opažamo transformaciju društvenog, emotivnog, seksualnog i reproduktivnog života, što je ono o čemu se u knjizi najviše piše. Koliko je to realno, besmisleno je pitanje. Ali ideja je svakako zanimljiva. Knjiga je jako lijepa za čitanje, klasičan Houellebecq, pitak, izazovan i poticajan za razmišljanje. Prva rečenica: Tko od vas zaslužuje vječni život? Završetak: „Kupao sam se satima, pod suncem i pod zvijezdama, ćuteći samo blagi i neodređeni osjećaj hranjivosti. Sreća nije bila moguća. Svijet je podbacio. Tijelo mi je pripadalo samo u kratkom djeliću vremena; nikad neću postići zadani cilj. Budućnost je bila prazna; bila je planina. Snove su mi napućivale osjećajne pojave. Bio sam, nisam bio. Život jebio stvaran.“ Zanimljivi citati: „Kad netko nekoga voli zbog ljepote, voli li ga doista? Ne: jer ta bi ljubav iščezla zbog boginja, koje uništavaju ljepotu, ali ne i osobu.“ „Najgore je od svega što me u početku nije privukla Isabellina ljepota: uvijek mi se dizao na inteligentne žene. Istini za volju, inteligencija nema bogzna kakvu ulogu u seksualnim odnosima; svrha joj je jedna jedina: da žena zna u kojem trenutku na javnome mjestu treba staviti ruku na muškarčev kurac. Svi muškarci to vole, riječ je o primitivnom porivu ili nekom takvom ostatku, koji bi bilo glupo zanemarivati. Treba samo izabrati pravo vrijeme i mjesto. … Neki vole vlakove, neki bazene, a neki diskoklubove ii barove, inteligentna žena to zna.“ „Bog postoji, ugazio sam u njega“ „ … svaki put kad se prisjećamo bolnog dogadaja - a psihoanaliza se manje-više svodi na to - povećavamo izglede da će se taj događaj ponoviti.“ „Svaki, put kad nas nešto rastuži, razočara ili sprečava da normalno živimo, trebamo se odmah odseliti, spaliti fotografije, izbjegavati razgovor o tome. Potisnuta se sjećanja brišu; katkad za to treba vremena, ali na kraju od njih ne ostane ama baš ništa.“ „Postoji slavna izreka prema kojoj se umjetnici dijele u dvije katergorije: u revolucionare i dekoratere.“ „Vrlo lijepa djevojka s kojom se svi pripadnici muškog spola uvijek odnose uslužno, s pretjeranom pažnjom i gnusnim nadmetanjem koje kod nekih pedesetogodišnjaka graniči s najobičnijom senilnošću, uključujući i one - a to je velika većina - koji se više nimalo ne nadaju da će od nje dobiti kakvu seksualnu uslugu, njih se, istini za volju, to pogotovo tiče, vrlo lijepa djevojka pred kojom se sva lica ozaruju, sve poteškoće uklanjaju, koju svi dočekuju kao kraljicu svijeta, pretvori se, naravno, u svojevrsno tašto, sebično i samodopadno čudovište. Tjelesna ljepota u tom slučaju ima posve istu ulogu koju je u ancien regimeu imala plemićka krv, a kratkoročnu svijest o slučajnosti njihova položaja, koja se katkad pojavi u adolescenciji, u većine vrlo lijepih djevojaka brzo zamijeni urođen, prirodan i nagonski osjećaj nadmoći što ih odvaja i postavlja daleko iznad ostatka ćovjećanstva. Svima u njihovoj blizini jedini je cilj da ih poštede svake muke i predvide i njihovu najmanju želju te je sasvim jasno da vrlo lijepa djevojka počne misliti da svijet nastanjuju samo sluge, dok je jedini njezin cilj očuvati svoju seksualnu vrijednost - u iščekivanju susreta s dečkom koji će je zavrijediti. U moralnom je pogledu može spasiti samo istinska odgovornost za biće slabije od sebe, izravna i osobna odgovornost za udovoljavanje njegovim tjelesnim potrebama, njegovo zdravlje i preživljavanje - i nije bitno radi li se o mlađem bratu, sestri ili kućnom ljubimcu.“ „Kao i sve vrlo lijepe djevojke, zapravo je bila dobra samo za jebanje i bilo bi glupo upotrebljavati je u neku drugu svrhu i smatrati je ičim doli uvijek maženom i paženom skupocjenom životinjicom, koju treba štititi od svih briga i nemilih ili dosadnih zadataka i tako joj omogućiti da se posveti svojoj isključivo seksualnoj funkciji.“ „Prvi sam put u životu osjećao apsolutnu sreću što sam čovjek, što sam ljudsko biće muškoga spola, jer sam prvi put našao ženu koja mi se posve prepustila, koja mi je pružala ama baš sve što žena može pružiti muškarcu. Prvi sam put također prema ljudima imao dobrohotne i prijateljske namjere, htio sam da svi budu sretni poput mene.“ „Isabelle nije voljela užitak, ali Esther nije voljela ljubav, nije se htjela zaljubiti, kao ni cijela njezina generacija, odbijala je taj osjećaj isključivosti i ovisnosti. Bauljao sam među njima poput pretpovijesnog čudovišta, obuzet svojim sentimentalnim besmislicama, lancima i privrženosti. Za Esther je, kao i za većinu djevojaka tog naraštaja, seksualnost bila ugodna zabava, kojom ravnaju privlačnost i erotičnost; ona u njihovim očima nije podrazumijevala osobit emocionalni angažman; ljubav je, kao i Nietzscheova samilost, vjerojatno puka sentimentalna izmišljotina, koju su slabiji smislili da bi jakima nametnuli osjećaj krivnje i ograničili njihovu urođenu surovost i slobodu. Žene su nekoć bile slabe, osobito kad su rađale, u početku su trebale okrilje snažnoga zaštitnika i stoga su izmislile ljubav, no sad su postale jake, nezavisne i slobodne, te su prestale izazivati i osjećati tu emociju za koju više nije bilo istinskog opravdanja. Tisućljetni muški plan, koji se u naše doba savrseno očituje u pornografskim filmovima i čiji je cilj lišiti seksualnost svake sentimentalnosti i svesti je na čistu zabavu, napokon se u ovom naraštaju i ostvario. Ti mladi ljudi nisu mogli osjetiti, pa čak ni potpuno pojmiti ono što sam osjećao, a i da su mogli, to bi u njima izazvalo samo nelagodu, poput nečeg smiješnoga i pomalo sramnoga, poput stigme iz nekoga drugog doba. Nakon nekoliko desetljeća truda i psihološkog uvjetovanja, napokon su uspjeli iz svog srca iščupati jedan od najstarijih ljudskih osjećaja i sad je bilo gotovo, ono što je uništeno ne može se više obnoviti, kao što se krhotine razbijene šalice ne mogu same od sebe slijepiti, postigli su svoj cilj: ni u jednom trenutku u životu neće iskusiti ljubav. Bili su slobodni.“ „ … svi se komičari suoče s istim problemom, svi naiđu na istu poteškoću - život zapravo nije komičan.“ „Ne samo da je seksualni užitak zbog svoje izoštrenosti i snage nadmoćan svim drugim užicima koje život nudi; ne samo da je jedini užitak koji nimalo ne šteti organizmu nego nam, naprotiv, pomaže da ga održimo snažnijim i vitalnijim; to je jedini užitak i jedini istinski cilj ljudskog postojanja, a svi su drugi užici, bilo da se radi o izdašnoj hrani, duhanu, alkoholu ili drogi - puki, smiješni i očajnički nadomjesci, mala samoubojstva koja se samo kriju pod nekim drugim imenom, pokušaji da se što brže uništi tijelo koje više nema mogućnost iskusiti jedini užitak što postoji.“ „Društvenost je svoje odradila, odigrala je svoju povijesnu ulogu; bila je nužna u doba kad se ljudska inteligencija tek razvila, no danas je bila tek nepotreban i dosadan ostatak. Otkako su učestali postupci umjetne oplodnje, isto se dogodilo i sa seksualnošću. »Masturbirati, to znači voditi ljubav s nekim koga doista volite“: tu su izjavu pripisivali različitim slavnim osobama, od Keitha Richardsa do Jacquesa Lacana; kako bilo, u doba kad je izišla u javnost bila je ispred svog vremena i nije mogla postići pravi učinak. Seksualni će se odnosi sigurno održati još neko vrijeme, kao reklamno sredstvo i načelo narcisoidnog izdvajanja, no sve će više biti povlastica uskog kruga znalaca, seksualne elite. Narcisoidna će bitka trajati dokle god bude dobrovoljnih žrtvi, spremnih da u njoj potraže svoju dozu poniženja; trajat će vjerojatno koliko i sama društvenost, seksualnost će biti njezin posljednji ljubavni trag, no naposljetku će ipak nestati. Što se ljubavi tiče, na nju više ne treba računati; ja sam zacijelo bio jedan od posljednjih ljudi svoga naraštaja koji je sebe volio dovoljno malo da bi bio kadar voljeti nekog drugog, a usto sam takav bio rijetko, točnije, dvaput u zivotu. Nema ljubavi kraj osobne slobode i nezavisnosti, ona je obična. laž, i to jedna od najmasnijih što postoje; ljubav postoji samo u želji za samouništenjem, za stapanjem, za nestankom samosvojnosti, u nekoj vrsti, kako su je nekoć zvali, oceanskog osjećaja, u nečemu što je u svakom slučaju, barem u skoroj budućnosti, bilo osuđeno na propast.“ „Bilo da se vratlila ili ne, znao sam da to ne mijenja bitno na stvari, da me ne želi opet vidjeti, za nju sam bio prošlo svršeno vrijeme, kao i za sebe sáma, sada mi više zbilja nije padalo na pamet da nastavim karijeru ili da općenito održavam odnose s ljudskim bićima, Esther me ispraznila, s njom sam upregnuo posljednje snage i sad sam bio iznemogao; ona je bila moja sreća, no u istoj je mjeri, kao što sam otpočetka naslutio, bila i moja smrt; uostalom, nisam se zbog tog predosjećaja nimalo premišljao; ako već moramo susresti vlastitu smrt, barem se jedanput s njom licem u lice suočiti, i ako svatko od nas u dubini duše to zna, onda je, sve u svemu, poželjnije da ta smrt nema svoj uobičajeni istrošeni i zabrinuti lik, nego da nekim neobičnim spletom okolnosti ima lice užitka.“ „Danas nije ostalo ništa od književnih i umjetničkih djela kojima su se ljudi tako ponosili; teme koje su ih nadahnule izgubile su važnost, njihov je emotivni naboj jenjao. Nije ostalo ništa ni od filozofskih i teoloških sustava za koje su se borili, katkad umirali, a još češće ubijali; sve to u novoljudi nema ni najmanjeg odjeka, za nas su to puka samovoljna naklapanja ograničenih i smućenih umova koji nisu kadri iznijeti nijednu preciznu ili barem upotrebljivu ideju. No zato se još možemo diviti ljudskoj tehnologiji: u tom je području čovjek dao ono najbolje od sebe, izrazio svoju najdublju prirodu i odmah dostigao funkcionalno savršenstvo kojem novoljudi nisu imaIi bogzna što pridodati.“ „Sad sam bio siguran da sam upoznao ljubav, budući da sam upozno patnju.“ |
- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.07.2018., utorak
Milan Kundera: Oproštajni valcer
|
Jedna lagana pričica o ljudima koji traže sreću u svojim životima. Priča o ljubavima i intrigama, o ženama i muškarcima. Priča o poznatom glazbeniku koji nakon koncerta u malom ljetovalištu i nakon jednonoćne avanture zavede sestru Ruženu. Nekoliko tjedana kasnije, ona otkriva da je u drugom stanju i zaplet počinje. Sjajno štivo, lagano pitko, psihološki ljubić, na neki način. prva rečenica: "Došla je jesen i lišće na drveću je požutjelo, pocrvenjelo, potamnjelo; malo lječilište u toplicama usred prekrasne doline kao da je okruženo šumskim požarom." posljednja rečenica: "Polako, veselo razgovarajući, krenuli su preko osvijetljena perona prema izlazu." zanimljivi citati: "Presolila je jelo. Voljela je kuhati i kuhala je odlično (život je nije razmazio i nije se odvikla od brige za domaćinstvo) i Klima je znao kako joj jelo nije uspjelo samo zbog toga što je nesretna. Mogao je zamisliti nagli, oštri pokret kojim je dodala sol u jelo, i srce mu se stegnulo. Činilo mu se da u presoljenim zalogajima osjeća ukus njenih suza i da mora gutati svoju vlastitu krivnju. Znao je da Kamillu izjeda ljubomora, znao je da noćas opet neće spavati, i htio ju je pomilovati, poljubiti, utješiti. Bio je, međutim, svjestan da to ne bi nimalo pomoglo jer bi njeni pipci u njegovoj nježnosti otkrili samo nečistu savjest." "— Zavesti ženu — rekao je Bartlef nezadovoljno — zna svaka budala. Zreo muškarac se poznaje po tome zna li je i napustiti." "— Volim, naime, svoju vlastitu ženu. To je moja erotska tajna, za većinu ljudi potpuno neshvatljiva. To je priznanje bilo tako ganutljivo da su obojica neko vrijeme šutjeli. Nakon nekog vremena glazbenik je nastavio: — To nitko ne može shvatiti, a najmanje moja vlastita žena. Ona misli da se velika ljubav izražava na taj način što muškarac nema ništa s drugim ženama. A to je glupost. Svakog me časa privuče neka tuđa žena, ali u trenutku kad je osvojim neka me snažna opruga odbacuje opet natrag Kamilli. Ponekad kažem samome sebi kako te žene tražim samo zbog te opruge, zbog tog odbacivanja i prekrasnog leta — ispunjena nježnošću, čežnjom i kajanjem — k vlastitoj ženi koju poslije svakog novog nevjerstva volim sve više i više." "Gospoda Klima osjeća kako se pod stolom redateljeva noga priljubila uz njeno bedro. Posve je svjesna toga, ali se ne miče. To je dodir koji između njih uspostavlja neku posebnu, koketnu vezu, ali istodobno i dodir do koga je moglo doći slučajno i koji, kao beznačajan, nije uopće morala zapaziti. To je, prema tome, dodir na samoj granici nedužnog i bestidnog. Kamilla ne želi prijeći tu granicu, ali joj je ugodno što se može zadržavati točno na njoj (na toj uskoj ničijoj zemlji neočekivane slobode) i bit će joj još ugodnije ako se ta čudesna linija pomakne k još smjelijim aluzijama, dodirima i igrama. Zaštićena dvosmislenom nedužnošću te pomične granice, čezne za tim da je ona nosi sve dalje i dalje, u nedogled." "Svatko ima pravo na svoje loše vino, na svoju glupost i svoju prljavštinu pod noktima." "Bertlef je podigao čašu. — Prijatelji, probajte ovo vino! Ono ima sladak okus prošlosti. Probajte ga kao da sišete srž iz kosti nekog davno zaboravljena ljeta. Htio bih ovom zdravicom spojiti prošlo sa sadašnjim, a sunce iz dvadeset druge godine sa suncem ovog trenutka. To je sunce Ružena, ta jednostavna djevojka, koja je kraljica a da to i ne zna. Ona u ovim toplicama blista kao dragulj na prosjačkom kaputu. Ona je kao mjesec zaboravljen na izblijedjelu dnevnom nebu. Ona je kao leptir koji leti iznad snijega." "— To vama samo tako izgleda, jer stalno živite ispod stvarne mjere stvari, vi, gorka biljko, antropomorfni octu! Puni ste kiselina koje klokoću u vama kao u alkemičarskoj retorti! Sve biste dali za to da svijet oko vas bude ružan kao što je ružno ono što nosite u sebi, jer biste tek tada, barem na trenutak, pronašli nešto zajedničko između sebe i svijeta. Svijet, koji je lijep za vas je strašan, stavlja vas na muke i neprestano vas izlučuje iz svoje sredine. Nesnošljivo je s prljavim noktima sjediti pored lijepe žene. Zato ženu treba najprije uprljati i tek onda uživati u njenoj prisutnosti." |
- 10:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ... NA POČETAK poštanski sandučić: ggirry@gmail.com _________________________________ google-site-verification: google8930073dab7299a1.html
koliko nas ima
tko chita? __________________ a i drugi chitaju: FORUM knjiški moljac suzette xiola mačka u martama projekt prodaj maglu Urbana riječ lupiga -------------------------------- bookmark booksa lupiga metro -------------------------------- BLOG.HR |