džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
29.07.2007., nedjelja
DRAGI MOJ DNEVNIČE...
 Pronašla sam nekoliko svojih starih dnevnika. Ne znam da li danas mladi imaju naviku pisati u te lijepo ukoričene i mirišljave notesiće, međutim, ja jesam. Pisala sam ih od nekih 12 i 13 godina i sada pri čitanju dobro sam se nasmijala, zamislila, probudila neka sjećanja. Npr. uopće se ne sjećam nekih izleta, ljudi, mjesta, događaja. Nakon pročitanog umjesto da kažem: "da, to je bilo tako", ja se pitam: "zar stvarno je to bilo? stvarno sam ja to rekla, napravila ili netko drugi, treći?!" Pisala sam valjda što bi i svatko drugi. O tome kako je doma, u školi, pa simpatije, moja sramoćenja i sl. Čitam neke rečenice i ima tu dramatičnosti, djetinjarije, pre-ozibljnosti, gluposti, nešto malo pameti. Tek sad vidim da sam si odabrala dobru struku. Postavljala sam svom dnevniku "vrlo filozofska" pitanja. Na njih ni danas valjda nitko ne zna odgovor :))) Iako je to bilo pred 10ak godina priznajem da bi me bilo sram da to sad netko ide pročitati. Nekako sve to što sam napisala dolazi mi poriv "zašto ne postoji delete?" - da sve to mogu izbrisati jednim klikom. Ja sam zaboravila, moj mozak je potisnuo, ali zapis, običan papir i kemijska vratili su mi neke trenutke. Zašto imam poriv da izbrišem? Nisu svi lijepi, istina, ali ima i mnogo vrlo ugodnih trenutaka za koje bi možda poželio čovjek da traju cijelu vječnost. A i da sad to netko ide čitati osim mene, to sam ja bila tada, na početku puberteta :) sada se zgrožavam nad nekim svojim fiks idejama i pitam se kako sam to uopće mogla po/misliti?! Mijenjamo se a da to ne shvaćamo i onda nam samo običan komadić papira i zapisana riječ mogu pokazati to u sekundi. Blog je ono nešto što zamjenjuje te dnevnike ukoliko se na njega pišu osobne stvari ili nešto blizu tome. No, blog može pročitati bilo tko, dnevnike (sa ključićima i lokotima :) ) nije pročitao nitko. Zašto ne bih dala da sad te dnevnike pročita bilo tko?! Možda zato što bi se jedna moja poznanica naljutila da pročita kako smatram da joj je sve u novcima i da kroz sve i na sve gleda materijalno. Možda zato što ni sad ne želim da neki ljudi znaju što sam čula dok su se npr. svađali i sl. Netko bi se i sada nakon 10 godina možda naljutio na to. A za mene je to prošlost. Sada u lice ako to mislim vrlo lako mogu reći nekome da je materijalist :))) Kao što je jedna od mojih najgorih osobina (bila?!) da vrlo lako rušim mostove iza sebe tako danas odsječem odmah na licu mjesta što imam. Iz jedne krajnosti sam se promijenila u drugu. Nije naravno u svemu tako, ali ispadne često puta da ni sama sebe ne poznajem dovoljno dobro, kako će me onda netko drugi?! Jednom mi je jedan prijatelj rekao da sam predvidljiva po tome da sam nepredvidljiva. Složila bih se, dakle, s njim tek sada, jer zaista, toliko puta iznenadim samu sebe svojim postupcima, mislima i sl. da se ponekad bojim što je slijedeće na redu? Donedavno sam kategorički tvrdila kako ne volim iznenađenja. Danas možda se napokon susrećem s onime što ne volim kod sebe ili se samo ne znam postaviti prema tome što sam uočila ili tek si dala naslutiti?! Previše retoričkih pitanja za jednu noć :))) |
27.07.2007., petak
kukci
|
mama mi izgleda kao da je stavila silikon u usne. ubola ju pčela danas u usta. otvorila je vrata i ova je izvela juriš na nju iz neba pa u rebra. opaki su ti kukci danas. možda zaista planiraju invaziju. možda uskoro vidim i ljude u crnom nagdje u prikrajku. ja sam naravno danas zaboravila kupiti neku mast, sprej ili nešto za ubode, ugrize i ostalo. naime, prošli tjedan sam ja kukala zašto toga nema dovraga u kući! razljutila sam nešto bila nekog pauka. same žene oko mene, totalni kaos. samo je svaka druga rečenica pa ti si rekla da ćeš to napravit. mislila sam da ćeš ti. ne ja sam mislila da ćeš ti. zzzzuj |
upravo...
|
...sam zavaljena u stolicu kojom se vrtim i slušam glazbu...upravo sviraju Ramonesi Somebody Put Something in My Drink...pa će Christinin Candyman...itd. |
prijateljstvo
|
prilikom čišćenja pronađem drage i već poodavno, barem sam tako mislila, izgubljene stvari. danas sam nosila "narukvicu prijateljstva" iz osnovne škole. da mi je znati gdje je sada Mine (koja mi je isplela narukvicu). u njezinoj obitelji djevojke nisu išle na dalje školovanje, samo dečki. odselili su. pokušala me naći kad me nije bilo doma. nije ostavila nikakvu poruku. izgubile smo se. koje "čišćenje" će nas vratit?! nedostaje mi. |
cvrči li to cvrčak u travi
|
zvuk...cvrči nešto...cvrčak...što li? čudno je to neko cvrčanje. čujem samo kako se toči i izlijeva voda. buljim u korjenje. život je lijep. posegnem u džep, ipak je to zvonio mobitel. što radiš? zalijevam vrt odgovorim ja... |
zamjena
|
ne, neću pričati o zamjenskim majkama i obiteljima, nego danas sam napokon se odvukla i do sveučilišne knjižnice i do gradske i uspjela valjda ispremiješati knjige i doma umjesto sa povijesnim studijama doći sa zbirkom pjesama, al ajde dobro, volim i poeziju pa kad je još o mojem kraju... |
neočekivane stvari
|
dogovor je bio između mene i mojih daj toliko i toliko ispita u tom i tom mjesecu i dobit ćeš mp3 player. dođe rođak: još nemaš playera? ode i kupi mi. imam više sreće nego pameti kažu moji. lijepe stvari se događaju kad ih uopće ne očekujem. ali ono, kad ih ni najmanje ne naslućujem - gledala ja to u odnosu sa ljudima ili nešto sasvim posve drugo. još uvijek zapravo ne mogu vjerovati kad mi se dogode ovakve stvari. lakše mi je vjerovati kad mi se događa nešto negativno, kao to sam više zaslužila. očito ima onih koji misle drugačije, hvala im na tome. |
24.07.2007., utorak
uključi dobar ton BON - TON
 Sišu me krvopije od komarica (ženke sišu krv, ne mužjaci) ali dok ne napišem jedan postić nema spavanja. To mi je valjda umjesto mlijeka i meda. A i pretoplo je u krevetu, heh. No da, o čemu sam ja ono htjela, srećom najprije stavim naslov pa me ko natuknica podsjeti na moje misli od pred par sekundi (o da, zaboravim za čas). Nisam tip osobe koja voli obilazit rođake, susjede i sl. Ako baš moram i ako baš zovu, a ako me toliko trebaju mogu i oni do mene. Kad nekamo krenem bilo bi lijepo uvijek nešto ponijeti, ok ako su rođaci u pitanju možemo se vidjeti i bez kave, keksa ili čega već. Kada dođem pred vrata pokucam ili pozvonim. Obrišem noge. Lagano ispružim vrat prema naprijed i napravim polukorak, oprezno i pažljivo kao da ću zagaziti na jaje iako točno znam gdje se što nalazi u kući. Čekam da mi netko konačno kaže uđi i da me spazi na vratima. Neugodno mi je ulaziti u kuću (makar sam pokucala i pozvonila) a da mi nitko nije dao na znanje da je to moje kucanje i zvonjenje čuo. Ako treba zvonit i kucat i nakašljavat ću se do besvijesti. Napokon kada se netko javi (primoran zbog mene dići se iz fotelje i prestat gledat tv) uđem unutra. Stojim. Neću sjesti ako mi se ne ponudi, makar mi je to kuća od bratića i sestrične koji su mi ko brat i sestra. Kamo me posjednu tamo jesam i ne mičem se. Gledam, ali ne diram. Ako mi nešto žele pokazati krenem za njima i kad mi završe pokazivanje vratim se istim putem i sjednem na mjesto na kojem sam i malo prije. Ne uzimam kolač, keks ili grickalicu osim ako me se ne ponudi sto puta, jer 99 puta odbijem (međutim, moju kumu npr. ne možeš odbiti, moje joj ne zvuči kao da). Ne stavljam noge na stol ili susjednu stolicu, ne prevrćem knjige po policama i ne listam časopise (ukoliko do naravno ne čini i onaj kod kojeg jesam). Ne palim i ne gasim sama tv i liniju, niti ću bez neke zadrške otići u wc ukoliko mi postane sila. Reći ću da idem na wc i daaa, povući ću vodu i počistiti za sobom. E sad. Tako se ja recimo ponašam. Dolazeći kod mene, neki ljudi si daju oduška u pregledavanju mojih stvari (ako mi netko takne komp očito se kocka sa životom), čak sam doživjela otvaranje ormara, ladica te stavljanja nogu na stol na kojem jedem!! Hej! Pa di ti je kultura?! Pristojnost?! Osnove bontona?! Da ne govorim kako mnogi uopće nemaju naviku obrisati noge, a ja se trebam prezuvati kada dolazim kod njih?! Ej, ej! Ovo su znaci koji mene osobno znače kao nepoštivanje. Ne poštuješ moju kuću, ne poštuješ mene! Ne trebaš se ni najmanje osjećati kod mene ko u kavezu, ali skuliraj se malo čovječe, jednostavno to ne može tako. Opušci na kauču, nepovučena voda u wc-u, hodanje po stanu i zavirivanje u svaki kutak, možda si je ta osoba jednostavno "malo" predoslovno shvatila onu "osjećaj se kao kod kuće". Pokazuju li ponašanja kojih sam se takla da se ljudi upravo tako ponašaju kod kuće pa im je onda normalno ponašati se i u tuđoj tako. Nekako sumnjam da si stavljaju noge na stol gdje jedu ili da si pale cigaretama navlake od stolica. Znate što je najgroznije? Oni najnekulturniji i bez imalo srama dok su kod vas kod svoje kuće se ponašaju kao da boluju od opsesivnokompulzivnog poremećaja "sve mi mora biti čisto, ništa mi ne diraj". Pitam se, koja je to rupa u prirodnim zakonima kućnog odgoja a koju ja uporno propuštam vidjeti?! |
23.07.2007., ponedjeljak
ZAŠTO JE BOLJE IMATI KUĆNE BILJKE
Ok, sad ćete možda pomisliti (ako niste već do sad) da sam skroz spaljena, ali kao uz ljude, životinje, mjesta, vežem se i uz biljke. Preferiram kućne biljke. Zašto? Zato što mi ih nitko ne smije dirati i pazim na njih, dok recimo sada ama baš ništa ne mogu učiniti kada uništavaju zelenilo oko kuće zbog postavljanja plina. Jedan jedini susjed želi plin i sad se kopaju sve ceste oko nas. Ako ljudi grade kuću u prirodi, u zelenilu i miču se od glavnih cesta, ne shvaćam zašto itko pomišlja kako želimo još betona, autoput koji bi trebao prelaziti preko naših vrtova, voćnjaka i livada. Da smo mislili živjeti u gradu onda bismo to i učinili. Netko kaže ti si sa sela! Ma kojeg sela? Nema više danas sela ko što je nekad bilo. Ne kažem ja da trebamo biti bez vode, struje, kanalizacije i čega već, ali čak bi i bez svega toga nego da otpile hrast koji na svojim čvornatim granama ima već prebačenih dobar broj godinica. Ali dobro, te suze sam već ispustila u petom razredu, kada sam došla doma iz škole, a po cesti je na djelove bio razbacan MOJ hrast!!! Smeta im za ovo, smeta im za ono!  Nema druge nego leći pred buldoždere, zavezati se lancima i sl.  Ljuta sam, jako ljuta!   Ekološka osvještenost su bajke, pojeo je vuk crvenkapicu, vuka je upucao lovac, a lovac je ostati bez šume, svijet bez još malo zraka i onda kada dođe dan da NORMALNA dnevna temperatura bude ko sada "najtopliji dan u povijesti" izgrađujte odjela koja rashlađuju! Ma zlo mi je od svega toga!  |
22.07.2007., nedjelja
SUVISLOST, bijeli miševi, OVO JE SAMO LAGANA STRUJA SVIJESTI
|
Nakon što nešto učinite ili još bolje, prije nego li nešto učinite, zapitate li se ima li to smisla? Uspijete li baš uvijek na to pitanje sebi dati suvisao odgovor? Taj odgovor najčešće bude tješenje samoga sebe, samozavaravanje ili iskrena odluka, pa napokon jednom ili dva puta i jesmo iskreni prema sebi. Nije uvijek važno da je to najbolje, ponekad se traži od nas izabrati između dva zla ono manje. Kako sve do tad je ovisilo o našoj procjeni, tako će i ovo, koje zlo ima manje "kila". Ako pogriješite zatražite posljednju želju. Neka bude kviz pitanje upućeno Iusticii (božici pravde): "dovraga, zašto moraš imati povez preko očiju?" Možda povratni odgovor, ukoliko ga naravno dobijete, bude: "ta i slijepoj znam što mi je činiti". Povlači li se odtuda da iako je ljubav slijepa također uvijek nađe pravi put što joj je činiti?! Postoji li zaista za svako zašto barem jedan zato ili su nas ko djecu prevarili?! Ako ništa drugo, nemojmo sumnjati u znanost. Netko mora da zna pravi put, dakle, slijedimo bijele miševe. A tko ih je pustio iz sterilnog kaveza ili mađioničarskog šešira? Više ne stojimo u svjetini i ne urličemo dok giljotina odsjeca nekome glavu, sada gledamo preko ekrana, iz udobnosti naših domova kako se priprema krvnička sterlina igla, bijelina (koji deterdžent koristite?!) neće pasti ni kap krvi. Ne gledam, a vidim. Jesu li vašu pastu za zube povukli sa polica trgovina?! Moju nisu. Ako dođe taj dan da povuku i moju upitati ću se zašto sam uvijek birala isto proteklih 10 godina?! Navika. Koliko samo ružnih navika imamo. A tek onih bezveznih koje je mogla zamjeniti bilo koja druga od stotinu i jedne, možda ona sa najmanje točkica i nitko neće poželjete od nje napraviti bundu. Budimo aktivisti, pošpricajmo bundu sprejom. Nema veze što zbog prirode se koristimo kemikalijama, cilj opravdava sredstvo. Svaki zašto ima svoj zato, svaki je poklopac na loncu, razbijmo lončiće. Ne, ne uspijem si uvijek dati suvisao odgovor na svoje pitanje. |
21.07.2007., subota
TKO SE NIJE SKRIO MAGARAC JE BIO
 Da li ste ikad...? Vjerojatno jeste. Jednog dana ste utipkali svoje ime i prezime u google tražilicu čisto onako iz dosade i ne očekujući ama baš nikakav rezultat. Ja sam utipkala i dobila rezultata kojih sa mnom ima preko 10.  Neki dan prilikom čišćenja naletila sam na neki list novinskog papira i mozgala zašto sam izdvojila taj list papira, prevrtala sam ga i tražila članak koji me je očito zainteresirao u nekom prošlom vremenu. Kako sada nisam odmah znala detektirati što me je to točno zanimalo tada zaključila sam kako me je do dana današnjeg interes za to očito popustio. Napokon sam se odlučila da sam taj novinski list stavila sa strane zbog članka koji je govorio o tome koliko je čovjek nadziran u društvu. Dobronamjerni i zlonamjerni mogu nas kontrolirati preko mobitela, gps-a u autu i drugdje, interneta, kućnog telefona, raznoraznih kartica i računa i sl. Gdje je nestao onaj old fashioned way "slijedim te u stopu, a ti me (kao) ne vidiš", bit će da sam previše špijunskih romana pročitala kao i teorija zavjere.  Razmišljajući o ovakvim temama imalo labilna ličnost vrlo lako može postati kvazi - šizofrenična osoba sa manijom proganjanja. Nekako ti postane i neugodno poći pod tuš ukoliko se iz nekog razloga sjetiš (nekog filma) da upravo u tom trenutku netko voajerski očitava tvoju tjelesnu toplinu kroz zidove kuće ili jednostavno viri kroz prozor. Divim se Nizozemcima ponajviše, ali ja stvarno ne mogu podnijeti prozore bez zastora. Možda bi netko onda pitao kako te nije sram pred Bogom. Hm, od njega se nadaš da nikad ne misli ništa loše dok god i ti ne radiš ništa loše pa se u miru nastaviš dalje tuširati. Ali kako god okreneš sve manje i manje je privatnosti u ovom našem svijetu. Jednostavno se ponekad osjetiš kao da si pod nevidljivim povećalom i ne znaš čije točno oko gleda kroz njega.  Možda se jednom otkrije neki suvremeni panopticon ili makar onaj od Foucaulta, odnosno Benthama. |
18.07.2007., srijeda
RASTRESENA? pala s Marsa eh
 Danas se nisam mogla sjetiti riječi sinkronizacija i transformiranje. T:ajmo ne pričat o faxu. Ja: katastrofalno mi je što su napravili sa Shrekom! T: da, to djeca ne bi trebala gledati! I: ma daj ,crtiće ne bi trebali gledati?!crtići jesu za djecu. Ja: pa da spoznaju kako je bitnija unutarnja lijepota od one vanjske. T: yeah, riiight!! Ja: ali nisam mislila na to nego kako su ... (vijuge ne rade...puf,puff, pregorile)...prijevod, znate ono, kako se to kaže...užasan govor...(i glavno da ja mlataram rukama :))) ) i onda napokon: T: misliš na sinkronizaciju??? Ja: DA! (olakšanje...:))) ) ...nastavlja se... Ja: sad će brzo Harry Potter, čitala sam da su već liste za knjigu... T: na hrvatski će tek izaći u studenom I: kako to da je film prije knjige? T: ovo je 5 nastavak filma, a 7 nastavak knjige. I: aaaha Ja: svaki put kad odlučim u kino toliko dugo se spremam za otići i napokon izaberem film i onda otiđe iz kina. Voljela bih gledat one...one...uh...hm...(i opet lamatanje rukama, da znam previše gestikuliram :))) )...oni što budu npr. auto pa se pretvore u robota pa... I: misliš na transformere? Ja: uaa-ha, DA, DA :) transformeri, da,da transformiraju se...heh ( i blaženi osmijeh na mom licu) :)))) Glupavim. Idem radit štogod :) |
17.07.2007., utorak
GLAGOL RADNI
|
U nedjelju sam panično popisivala knjige pošto ću učiti na dvije lokacije sljedećih godinu dana i stigla sam tek do 160-te knjige, hm, a koliko ih još ima za popisati. Ok, neće mi sve trebati za učenje, ali najbolja je organizacija kad znaš gdje ti se što nalazi. Nakon popisivanja panika se nastavljala, jer se još nisam ni spakirala a imala sam dogovoren prijevoz. Stigoh sve u sekundu. tj. upravo sam se stropoštala u stolicu i duboko uzdahnula kada se auto parkirao ispred kuće i moja mama sa vrata već počela vikati jesam li se spremila?! Čak sam se stigla i otuširat. Je da sam poslije paradirala mokrom kosom, ali koga briga kad su ovakve paklene vrućine. Ionako preko ljeta više volim prirodno sušenje vani na suncu u roku 5 minuta, nego fenom. Na fen sam osuđena zimi, jer sam mimozica i odmah počnem kihati ako se nahladim. Trenutačno je u procesu treća faza - veliko ljetno čišćenje zbog nekih skorih budućih radova po kući. Onda će opet biti čišćenje. U petak bih se trebala pakirati ponovno, ali ovaj put za dužu destinaciju, jer u subotu bih trebala stići u Požegu. Usred najpaklenijih celzijevih stupnjeva i već mi se čini kad malo bolje opipam čelo da mi rastu dva rožića (buahahaha :))) ili sam se to opet kamo lupila ili mi pamet raste :)))) ). Najveći problem danas mi je pomanjkanje kartonskih kutija. Očijukam sa jednom u podrumu, međutim ta živi na prevelikoj nozi (čitajte: netko ju je spremio previsoko za moja mjerila :))) ) a ja se bojim visine taaako daaa ćemo se još malo gledati, a onda ću koga poslati po nju ili ću ja zavezati špagu i ko pravi akrobat (žmirećki) doskakutati do nje i pobjedonosno u nju naložiti osnovnoškolske i srednjoškolske knjige koje su još ostale u mene. A sad, čujete li bubnjeve (to mi samo krulji u želucu :))) ) idem si štogod sprčkat za večeru. Vjerojatno će bit moji omiljeni pomidori na tapetu i još što uz njih :p p.s. baš sam onako nekako posljednja dva dana sladunjavo raspoložena pa sam čak razmišljala da napišem neki ljubavni roman i objavim kad negdje. Bit će da nisam normalna. Da to tko pročita od mojih ne bih živa ostala od bockanja. A pseudonim? :)))) ;) Btw, tko kaže uopće da bih napisala nešto što bi ličilo na nešto?! Nekad davno mi je išlo...doduše sad mislim da sam i zaboravila slikati i crtati ko prije pa se niti ne usudim...hm...se to može "zaboraviti"? |
13.07.2007., petak
A4 KOJI SREĆU ZNAČI
|
Kad sam dobila sljedeći e-mail pomislila sam da je to samo još jedna u nizu forwarduša ili spam. Ali kao što sve pažljivo pregledam, jer mi ponekad "pametni" mailovi završe u smeću onda sam pogledala i ovog, tj. otvorila ga, a onda ajde da ga i pročitam: Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na jednom papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim kolegama, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici. Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smijali. "Zaista?", čuli su se šapati... "Nisam imao pojma da nekom neto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno.Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima. Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su lijesu da bi mu odali posljednju počast. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je, "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao, "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih prijatelja. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmijao i rekao, "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola." Chuckova žena je rekla, "Chuck me zamolio da listu zalijepim u na vjenčani album." "I ja svoj još uvijek imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom," rekla je Vicki i primijetila, "Vjerujem da smo svi sačuvali liste:" Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakati. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više nće vidjeti. U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kadaće taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno. Na trećoj godini faxa i mi smo ovo napravili, liste koje su kružile predavaonom. I ja svoju još uvijek čuvam :)  Isprika na lošem skeniranju, ali s ovim skenerom baš ne baratam najbolje još. A i morala sam maknuti svoje ime i prezime pa je spajanje listova malo lošije ispalo. Eto, sad vidite da ovakve liste stvarno postoje. Kad ti je teško i kad baš dođe trenutak da ne voliš sebe previše i onda pogledaš taj ispresavijani papir i pročitaš iznova što je do 20ak ljudi napisalo o tebi shvatiš uvijek iznova da možda ipak nisi toliko loš kao što se trenutno osjećaš i ako se i jesi promijenio, ako si fulao put možda su ovo svjetla na pisti koja ti pokazuju gdje da sigurno sletiš i kreneš ispočetka. Nakon čitanja svoje liste uvijek se osjetim sigurnijom i budem sretna. |
06.07.2007., petak
SVE TEČE...
 ...ilivam ga kako bi Heraklit to rekao panta rei. Zatvorena u sobi, već se pomalo gubim i u vremenu. Ne viđam ljude. U posljednjih 2 tjedna komunicirala sam samo sa troje ljudi uživo. Ponekad se zabunim da li je srijeda, četvrtak ili petak. Ponekad zagnjurim glavu među šake i pomislim kako bih sad voljela da je netko pored mene i samo neka me čvrsto zagrli i ne pušta, a s druge strane paše mi osama, dobrovoljno sam ušla u nju i to ne samo zbog ispita. Kad sam rekla da mi je bolje nakon onog razočaranja što sam ga doživjela od većine ljudi...lagala sam očito i vama i sama sebi...nije mi bolje, još boli. Do sad mi je u životu samo jedna osoba rekla da želi da patim, da me boli i da želi da me povrijedi i pitam se da li je to bila jedina iskrena osoba u mom životu?! Hah! Crne misli? Pa i nisu baš...Jučer sam najboljoj prijateljici#1 poslala poruku postoji li nešto što odbija ljude od mene? Ona me pitala, kad to pitam mislim li na dečke ili posebno na jednog (koji je što se mene tiče prošlost). Odgovorila sam da ne, ne mislim to, mislila sam općenito. Odgovorila i je kako se sjeća kad smo se prvi puta srele ( i ja se sjećam). Bilo je to na slikanju za iksice. Napisala mi je u sms-u: bila si vedra i nasmiješena i sad si mi najbolja prijateljica i to je to! Odgovorila sam joj sa: i ja tebe volim! i nacrtala sa znakićima zagrljaj :) ...potom još dodala, mislim da je u problem sada u tome što sam sve rijeđe vedra i nasmiješena...i eto mene, ponovno se zamislim...da, često puta mi kažu da jednostavno previše razmišljam :))) nasmijem se ko pravi filozof na to :)))) Nakon dva dana pogledam da me netko zvao sa faxa i pomislim sigurno mi je premješten rok za ispit ili nešto slično. Ali tada mi dođe poruka od najboljeg prijatelja kako se jedna draga gospođa sa faxa (nije bitno tko) zapitala da li sam dobro jer da me nije ni vidjeti ni čuti na faxu već dugo vremena (a inače sam tamo već bila ko namještaj, stopljena, ne mislim neprimjetna kao što su neki to protumačili kad bih se tako izrazila). Dobar je osjećaj kad znaš da je nekome stalo do tebe pogotovo kad to niti ne očekuješ. Zatim vrijeme tako i dalje prolazi, kolega mi javlja sretan da smo si nabavili financije za još jedan projekt, sretna sam ali nekako mi je teško se nasmijati. Nešto me muči i znate što, nemam pojma što me muči! Hahaha! Ali znam da je krenulo od onog dana kad sam u već spomenutom razočaranju izgubila neki smisao nečega...puno toga...Da, ko što rekoh idealist sam i često završim sa licem u prašini, ali ovog puta nije u pitanju moj idealizam...da kažem? ...mislim da je u pitanju to što je moj sustav za poštenje i za ono što mislim da je pravedno podbacio...on je završio na podu ovog puta...zgazili su ga...zgazili su mi vjeru u ljude, eno je još tamo na podu i ne miče se...jesu li zgazili idealista...napokon? počela sam ovo pisati u 17h sada je 18:10h dok gledam na sat...vrijeme koje ne osjećam...iz tog vremena proizađe više toga nego kad sam ga svjesna...ima li to smisla? recite mi što ima smisla?! :) |
04.07.2007., srijeda
PRITISssAK
|
Pritisak, kao da teče kroz vene i pušta trag olova za sobom koje vuče na dno. Otežavaju ruke i noge, nemoć, bez kontrole...samo se izražavam, ništa slično mi se ne događa ;) volim pritisak, možda malo mazohizma ne škodi znam samo da mi je nakon pranja svo rublje ružičasto :))) tko zna što sam bila u "prošlom životu" osjećam senekako ovih dana kao da bih mogla podići kakvu pobunu ili možda jednostavno predugo se bavim Napoleonom ovih dana i revolucijama :))) pada mi na pamet slovo Y, asocijacija ne nekog tipa u nekoj pobuni...ne, nisam prolupala, odbijam... danas mi je prijatelj ostavio poruku na stolu jer nisam htjela izać van iz sobe, piše otprilike ovako: draga bivša kolegice, ukoliko ikad budete trebali stručnu pomoć slobodno se obratite! :)))) dvije su verzije tumačenja: 1. ne podnosim te više zato si bivša kolegica i treba ti psihijatar, ali kako sam još uvijek normalno čeljade ili se barem tješim :)) postoji drugo tumačenje: diplomirao sam! :))) e pa ja mu od sveg srca čestitam! :))) hehe ok, idem se sada baviti Pariškom revolucijom 1830. :))))) |
THOMPSONov koncert
|
Znate što, meni je drago što je Thompsonov koncert bio na tv-u, meni je drago što je Mik bio na tv-u...nego, htjedoh reći...gledam malo blogove po kojima se piše o tom koncertu i ovo je nekakva moja blaža reakcija...stigli smo do te točke da se natežemo oko svake kosti koju nam netko dobaci, a i bacaju nam samo kosti jer smo za njih nitko i ništa. Da li mi Americi, Australiji ili bilo kome drugome govorimo što da stavi u svoje školske programe, neka svakako istaknu holokaust ili je to samo rezervirano da nama netko nabada na nos?! U školskim programima ima holokausta, ima NDH, ima SHS ima svega. Hvala Bogu imamo vlastite glave za razmišljati i nitko nam ne treba govoriti što da radimo. Ali to je ono što svi čine, svi nam govore što trebamo raditi! Otkuda im to pravo? Jesu bolji od nas? Nisu. Samo o njihovim se negativnostima iz prošlosti i povijesti ne govori, a kako bi se ono reklo: prljavog rublja imaju da ne stane u mašinu za oprat! Ali ne, to nitko nikad ne spominje, svi oni su oličenje ideala samo Hrvatska ne valja. Od svih zemalja svijeta, samo Hrvatska ne valja. Ne valja štošta u nas, ali poprilično ne valja štošta i u drugih, ali lakše je gledati u susjedni vrti govoriti kako je roba prljava nego prije očistiti svoje prozore pa vidjeti da roba i nije tako prljava. Nije holokaust to o čemu se malo priča već domovinski rat. O holokaustu sam se naslušala kroz 16 godina školovanja, a do domovinskog rata nikad "nismo stigli"! U svakoj zemlji ima ideologija, ima kriminala, ima problema raznoraznih, ali gle ti Hrvatska je na prvom mjestu, a to što je vodeći političari i ostala velevažna gospoda ne znaju niti pokazati na zemljopisnoj karti to nije bitno. Smatram kako se traži naše poštovanje nečega i nekih koji ne poštuju nas! Mi znamo nabrojiti 13 prvih kolonija koje su se ujedinile u SAD, da li oni to znaju? Mi znamo svaku Napoleonovu bitku, da li oni to znaju? Mi znamo mnogo toga o španjolskoj inkviziciji, oni su zaboravili? Mi znamo kada su se uspostavljale pomorske sile na Atlantiku i gradili kolonijalni imperiji koje su zemlje tada trgovale prvenstveno crnim robljem, oni su zaboravili? Ne sjećaju se? Sve je to povijest koju učimo, a svoju ne smijemo i svoje se trebamo sramiti? Bilo što i bilo gdje može doći u krive ruke, ali to se tako ne gleda! Zar ne??! Naš problem je što nismo nikad bili ekspanzionistički nastrojeni, nikad nismo napadali,a i obrana nam je trebala biti zabranjena. Gaze nas i pljuju jer smo se branili?! I pljuju sad po nama jer netko o tome pjeva? Netko ne da da se to zaboravi i svaka mu čast na tome! Jer ako vi želite zaboraviti tko ste ja ne želim! Samo znanjem o nečemu se može spriječiti (naravno kod nekoga i potaknuti, ali na to mi ne možemo utjecati) da se to ponovno dogodi! Danas mladi nose svakakve bedževe i što ja znam što po torbama, po odjeći ali nitko to ne zagleda toliko a dalo bi se naći svega, o da, ali sada nekoliko mladih stavilo kapu sa ustaškim znakom i odmah cijela Hrvatska ne valja. Gnušam se na takvo rasuđivanje, ako se rasuđivanjem uopće može zvati?! Djeci (nekima) možda to samo znači "za dom spreman", da, ali oni nisu iz onog vremena, nego iz ovog i nitko ne pomišlja da možda im taj znak ne znači ništa drugo do li da žele pokazati ljubav prema domovini. Svakako, slažem se, obrazujmo djecu i mlade da znaju tko su bili ovi, a tko oni, ali oni imaju pravo da stave taj znak ukoliko je to njihov izbor! Kao što je moje pravo da ja na sebe ne stavljam nikakve simbole, ni znakove ni ništa. Imam prijatelja koji nosi svastiku kao provjesak na naušnici. Bio je u ratu da. Da li bi zato što sada to nosi ubio nekog, zapalio ili ukrao nekome nešto? Ne bi. Da li bi da ponovno počne rat, da nas netko napadne išao braniti zemlju kao i prvi put iako nije dobio ništa u prvom ratu već je štoviše mnogo izgubio? Bi, ponovno bi išao! Ali ljudi tako ne razmišljaju. Čak i neki od branitelja se bune na to što Thompson sada pjeva a oni nemaju ništa od rata?! Hahahah, jel vi vidite u prethodnoj rečenici ono što ja vidim?! Traži se novac, materijalno, nešto, možda čak i slava za kompenzaciju toga što je netko bio u ratu?! Da li je to moj otac tražio? Da li su to tražili njegovi ili moji prijatelji? Nisu! Slažem se svakako, ratne invalide treba obezbjediti da mogu normalno dalje živjeti. Kako vam zvuči ovo normalno dalje živjeti?! Ostao netko invalid ili ne u ratu teško je poslije normalno živjeti. Mnogi dođu iz rata, propiju se, zapuste obitelji...nastrada mnogo više ljudi nego to pokazuju statistike. To nitko ne spominje! Sada se piše o nama da smo ustašoidni i fašisoidni zbog toga što je Thompson održao koncert. Da li ikada pišu o nama kada doživimo neki uspjeh na znanstvenom planu, građevinskom planu, umjetničkom planu itd? Ne! Tada se ne piše o nama u New York Timesu ni igdje drugdje! Zbog naše prošlosti i povijesti ne žele nas ni u EU i zbog štošta drugog (ko što već sto put rekoh, to su priče). Čini mi se da ovi koji najviše grakću na Thompsonov koncert da su oni ti koji žive u prošlosti, a da je se mi samo ne sramimo i sjećamo ko što i treba biti! To je dio identiteta nekog naroda. Dok smo mi imali povijest mnoge države su panično tražile svoju kako bi utvrdile svoj suverenitet i kako bi se mogle busati u prsa za svojom povješću. Mi to ne bismo smjeli? Tko nam to kaže? Neka baci kamen onaj koji nije nikad bio kriv. Nema kamena u blizini ili nema nikoga tko bi se usudio baciti kamen? Ili zapravo u svijetu su vrijednosti takve danas da bi rulja bacala kamenje lažući i gledajući te u oči. I još nešto, mislim da je stvar u tome što smo relativno mlada država i velikom postotku stanovništva u glavama je još uvijek kako smo ju stvorili dok ovim ostalima većim po kvantiteti narodima, tj. njihovoj mladeži je stvaranje države nešto u čemu je možda njegov prapraprapredak imao prste. Toliko od mene za sada. Idem učiti. |
01.07.2007., nedjelja
FWD Prije i poslije
|
Prije vjenčanja: On: Yesss! To! Konačno sam dočekao! Ona: Hoćeš da idem? On: NE! Nisam ni pomislio na to! Ona: Voliš me? On: Naravno! Ona: Jesi li me ikada prevario? On: Ne! Zasto uopće pitaš? Ona: Želiš li me poljubiti? On: I te kako! Ona: Želiš li me udariti?? On: Nema šanse! Nisam ja takav čovjek! Ona: Mogu li ti vjerovati? A poslije vjenčanja? Pročitajte tekst odozdo prema gore... |