Ok, sad ćete možda pomisliti (ako niste već do sad) da sam skroz spaljena, ali kao uz ljude, životinje, mjesta, vežem se i uz biljke. Preferiram kućne biljke. Zašto? Zato što mi ih nitko ne smije dirati i pazim na njih, dok recimo sada ama baš ništa ne mogu učiniti kada uništavaju zelenilo oko kuće zbog postavljanja plina. Jedan jedini susjed želi plin i sad se kopaju sve ceste oko nas. Ako ljudi grade kuću u prirodi, u zelenilu i miču se od glavnih cesta, ne shvaćam zašto itko pomišlja kako želimo još betona, autoput koji bi trebao prelaziti preko naših vrtova, voćnjaka i livada. Da smo mislili živjeti u gradu onda bismo to i učinili. Netko kaže ti si sa sela! Ma kojeg sela? Nema više danas sela ko što je nekad bilo. Ne kažem ja da trebamo biti bez vode, struje, kanalizacije i čega već, ali čak bi i bez svega toga nego da otpile hrast koji na svojim čvornatim granama ima već prebačenih dobar broj godinica. Ali dobro, te suze sam već ispustila u petom razredu, kada sam došla doma iz škole, a po cesti je na djelove bio razbacan MOJ hrast!!! Smeta im za ovo, smeta im za ono!  Nema druge nego leći pred buldoždere, zavezati se lancima i sl.  Ljuta sam, jako ljuta!   Ekološka osvještenost su bajke, pojeo je vuk crvenkapicu, vuka je upucao lovac, a lovac je ostati bez šume, svijet bez još malo zraka i onda kada dođe dan da NORMALNA dnevna temperatura bude ko sada "najtopliji dan u povijesti" izgrađujte odjela koja rashlađuju! Ma zlo mi je od svega toga! 
|