Nakon što nešto učinite ili još bolje, prije nego li nešto učinite, zapitate li se ima li to smisla? Uspijete li baš uvijek na to pitanje sebi dati suvisao odgovor? Taj odgovor najčešće bude tješenje samoga sebe, samozavaravanje ili iskrena odluka, pa napokon jednom ili dva puta i jesmo iskreni prema sebi. Nije uvijek važno da je to najbolje, ponekad se traži od nas izabrati između dva zla ono manje. Kako sve do tad je ovisilo o našoj procjeni, tako će i ovo, koje zlo ima manje "kila". Ako pogriješite zatražite posljednju želju. Neka bude kviz pitanje upućeno Iusticii (božici pravde): "dovraga, zašto moraš imati povez preko očiju?" Možda povratni odgovor, ukoliko ga naravno dobijete, bude: "ta i slijepoj znam što mi je činiti". Povlači li se odtuda da iako je ljubav slijepa također uvijek nađe pravi put što joj je činiti?! Postoji li zaista za svako zašto barem jedan zato ili su nas ko djecu prevarili?! Ako ništa drugo, nemojmo sumnjati u znanost. Netko mora da zna pravi put, dakle, slijedimo bijele miševe. A tko ih je pustio iz sterilnog kaveza ili mađioničarskog šešira? Više ne stojimo u svjetini i ne urličemo dok giljotina odsjeca nekome glavu, sada gledamo preko ekrana, iz udobnosti naših domova kako se priprema krvnička sterlina igla, bijelina (koji deterdžent koristite?!) neće pasti ni kap krvi. Ne gledam, a vidim. Jesu li vašu pastu za zube povukli sa polica trgovina?! Moju nisu. Ako dođe taj dan da povuku i moju upitati ću se zašto sam uvijek birala isto proteklih 10 godina?! Navika. Koliko samo ružnih navika imamo. A tek onih bezveznih koje je mogla zamjeniti bilo koja druga od stotinu i jedne, možda ona sa najmanje točkica i nitko neće poželjete od nje napraviti bundu. Budimo aktivisti, pošpricajmo bundu sprejom. Nema veze što zbog prirode se koristimo kemikalijama, cilj opravdava sredstvo. Svaki zašto ima svoj zato, svaki je poklopac na loncu, razbijmo lončiće. Ne, ne uspijem si uvijek dati suvisao odgovor na svoje pitanje.
Post je objavljen 22.07.2007. u 23:52 sati.