"Sve su mi želje ispunjavali"
"Sestro, tmina, tmasta tmina ... Grozni crnjak ... Daj mi injekciju, ne mogu više živjeti..." vikala je Lili na bolničkom odjelu za ovisnike o drogi. Bacala se po podu. Mlatarala rukama. Sestra joj je brzo dala injekciju za umirenje. Za desetak minuta Lili se primirila, zaspala, a kad se probudila onda je u nazočnosti sestre stala pripovijedati.
— "Ovo je stanje gore od smrti. Imam osjećaj da se đavoli otimaju za moju dušu i tijelo. Kida se cijelo moje biće. Savjest mi se probudi i vidim što činim sebi, roditeljima i najbližima. To je toliko užasno stanje da se ne da izreći. To je pravi pakao, ako postoji. Još k tome moj tata. Tata me užasno muči. Svaki put kad uzmem drogu, nakon sat-dva vidim ga pred sobom kako mi pruža ruke i moli me da pomognem sebi i njemu.
Jedinica sam u roditelja. Mama i tata voljeli su me na jedan čudan način. Sve su mi davali na volju. Sve su mi želje ispunjavali. S četrnaest godina nisam znala što bih više izmišljala. Sve mi je išlo na živce - škola i roditelji sa svojom čudnom brigom za mene. Počela sam bježati od kuće i od tog dosadnog ispunjavanja svih prohtjeva. Upala sam u društvo narkomana. Ispočetka sam samo pušila travu, snifala ... Brzo sam prešla na heroin. Novaca sam imala koliko sam htjela.
Jedne večeri otišla sam u pravi narkomanski svijet na kraju grada u podrumu napuštene porušene kuće nedaleko od gradskog smetlišta. Ondje sam u gnusnom pljesnivom mraku podruma proživjela s klapom punih petnaest dana. Svakih nekoliko sati sam se fiksala. Bilo mi je lijepo — imala sam svoj film. Ništa nisam razmišljala, niti sam mogla što pametno misliti pod heroinom. Nakon petnaest dana izvukla sam glavu na svjetlo dana. Na zemlji oko smetlišta našla sam novine. Naslov prema meni okrenut — 'Smrtno stradao na ulici tražeći izgubljeno dijete'. U članku sam pročitala ime svoga oca. Vrisnula sam i pojurila prema kući. Našla sam majku shrvanu od bola za ocem i za mnom.
Kako se nisam vraćala doma, otac me pošao tražiti po gradu. Svaki dan me tražio obilazeći kafiće, diskače i druga sastajališta mladih. Gdjegod je vidio skupinu mladih, pristupio im je tražeći me. Nije ni pomislio da bih ja mogla biti narkomanka. U tom traganju, izgubljenom trčanju za mnom, dok je otac pretrčavao ulicu na njega je naletio automobil i usmrtio ga.
Četiri dana već je u grobu. Histerično sam vikala po kući samoj sebi — 'Lili, što učini ocu svome? Oca si pokopala! Majka je na rubu živaca.' Odjurila sam na očev grob. Na grobu sam obećala ocu i sebi — nikad više neću uzeti heroin. Dok sam se vraćala s groblja, navratila sam po drogu i ufiksala se. Heroin je bio jači od mene i očeva groba.
Poslali su me na liječenje. Bila som uvjerena da I ću uspjeti. Tako je mislila i moja majka. Nakon prvog liječenja samo deset dana i bila sam čista. Onda ponovno heroin. Zaredala su nova liječenja. Majku sam dotjerala na prosjački štap. Krala sam joj stvarni iz kuće. U njezino ime posuđivala sam novce. Ona me više ne želi u kuću. Ne vjeruje mi. Niti ja sebi vjerujem, jer više nisam čovjek. Nemam osjećaja ni za što — kao životinja. Kad me uhvati kriza, nema što ne bih učinila da dođem do droge. Nema više spasa za mene. Heroin je jači od mene, mame i liječnika. To je grozno zlo koje me drži u lancima. Moja će se sudbina dovršiti negdje na ulici pokraj kante za smeće kad se ufiksam do daske.
Jedino što su mi roditelji branili bio je odlazak u crkvu. Rekli su mi da Bog ne I postoji. Da je to popovska izmišljotina. Ne znam da li Bog postoji, ali znam da vrag postoji jer me strašno muči."

Zabilježio Luka Depolo

Čežnja

Platno nauljeno
svoga slikara čeka
- i da od čekanje ne usahne
i da se ne osuši -
često se kvasi suzama.

A.M.

Ispovijed oca jednog splitskog narkomana.
"BOJIM SE NOŽA U NJEGOVOJ RUCI"

"Zapravo, dao sam mu pare da se ubije. Uzeo ih je, kupio "over dozu", i dugo je držao ispod kreveta spremnu. Imao sam osjećaj da će to zaista i učiniti, pa sam ga molio da ne čini gluposti, čak sam se šalio da me ne stavlja u trošak, jer sam u totalnom bankrotu. Ja nemam ništa. Sve sam iz kuće prodao: plahte, posuđe, pribor za jelo, odijela, košulje, čak i cipele, a ove jedne držim kod susjeda da ne ostanem bos. Ako hoću van, pozvonim susjedu na vrata. Vi ćete to teško razumjeti. Moj me sin doista stavio na prosjački štap.
Pa on nije imao milosti ni za majku na umoru, onako slijepu i nepokretnu, ženu koja je zapravo umrla od jada za njim. Strgao joj je zlatne naušnice s ušiju da bi ih prodao za heroin. Za vrijeme bakina pogreba upao je u njenu kuću, odnio televizor i prodao ga. Ja imam u kući televizor u boji, ali sam ga razmontirao jer - odnio bi i njega. Gdje god došao, uspio bi prevariti.
A pravio nam je probleme od ranih dana, još u osnovnoj školi, samo su to bili više mladenački nestašluci. Baš početkom upisa u one "Šuvarove" škole, kada je kao dijete, kao i sva tadašnja djeca te generacije, dobio indeks i nije morao redovito dolaziti na nastavu, počela je ta naša kalvarija. Tko zna kako je on išao i što je radio. Ja sumnjam, a imam i dovoljno argumenata, da ga je u sve uvukla jedna djevojka.
Ona i sada živi u našem susjedstvu, i moj je sin samo jedan od mnogih koji je glupo nasjeo. Kroz moju kuću prošla je prava vojska drogiranih djevojaka. Zvao sam policiju, molio za pomoć. Kod mene su još neke njihove stvari. One bi jednostavno u toku noći došle s mojim sinom, spavale bi tu nekoliko dana i - nestajale. Bile su pravi skeleti.. imale su sve mahom 17, 18 godina, predstavljale su mi se kao studentice i spavale bi do jedan, dva ili tri poslije podne. Znate između tih drogiranih parova, među kojima ima i oženjenih i onih s djetetom ili čak više djece, stvara se jedan odnos prave prostitucije, žena je uvijek ta koja nosi drugu i povremeno se ili po potrebi prodaje za novac. A muškarac je taj koji se kapo snalazi s "financijama", preprodajom ukradene robe...
Prošle godine u mojem se stanu čak i pucalo. Moj je sin pucao u svog dobrog prijatelja i ranio ga u glavu. Došla je policija, opkolila kuću, čak ih je bio i na krovu, a on im je ipak pobjegao i sutradan se sam javio u stanicu. Ma, oni su neuhvatljivi, pa ovaj moj nesretnik nije jedanput skakao s trećeg kata. I ništa, i ništa njemu. Nevjerojatno. Ja sam sve ovo vrijeme, gotovo 10 godina koliko me prati to prokletstvo "doktorirao" na njihovim grozotama. Nisam znao zašto mi iz kuće stalno nestaju čepovi, zašto stalno traži limun. Sada znam. Slao sam ga na liječenje u Zagreb, odakle je pobjegao. Tamo i muškarce i žene drže u istoj sobi. I to je svojevrsni kupleraj. Sad je u Beogradu, i to sam sredio preko pustih poznanstava. Doktorica kaže da je dobro, dapače izvrsno, ali ja sam ga prekrižio. Ja znam kao i svi koji sebe zavaravaju da za takve nema povratka. I zato se želim zaštiti kad se vrati. Ja ne želim da stradam od noža u njegovoj ruci i želim zaštiti djecu koja su mi zdrava. A na to imam i pravo. I ja i moja druga zdrava djeca. Molio sam policiju, obijao sva ta vrata da nešto učine, a oni mi kažu da ga nemaju u svojoj evidenciji. Narkomani su životinje, to nisu ljudi. Kad ih uhvati kriza, to je nešto slično padavici. Iznutra se raspadaju, prijete, spremni su na sve i tu nema spasa. On svoju dozu mora dobiti. Moj sin je u tim trenucima jači i od mene i od braće zajedno i ne možemo mu ništa. Drogira se pred nama a mi strepimo od side, peremo čaše, vrata otvaramo na sto načina, prokuhavamo pribor za jedio. Strava i užas. Moja je priča jedna od tisuću roditeljskih priča o ovom gradu. Od njih su se mnogi ubili, digli ruku na sebe. Da, da ti roditelji koji više nisu mogli. A ja proživljavam "treći svjetski rat" i vodit ću ga do kraja. Zato ćemo se udružiti i tražiti od vlasti da nas zaštiti od pakla za koji velikim dijelom nismo sami krivi. I mi i naša djeca imamo pravo na život".

Slobodna Dalmacija /zabilježila A. Jakaša

Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." Kaže mu: "Pasi jaganjce moje!" Upita ga po drugi put: "Šimune Ivanov, ljubiš li me?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim!" Kaže mu: "Pasi ovce moje!" Upita ga treći put: "Šimune Ivanov, voliš li me?" Ražalosti se Petar što ga upita treći put: "Voliš li me?" pa mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Kaže mu Isus: "Pasi ovce moje!"

"Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš." A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga.

Rekavši to doda: "Slijedi me!"

Iv 21,15

Načela treba čuvati za ono malo časova u životu
kad načela trebaju, za sve ostale dosta je malo milosrđa.
Albert Camus

KAKO UPROPASTITI SVOJE DIJETE

Roditelji, ako želite upropastiti svoje dijete:

1. Ispunite mu svaku želju i tada ćete ga odgojiti u uvjerenju da se sav svijet okreće oko njega.
2. Kad izgovori neku psovku ili prostu riječ, nasmijte mu se od srca, pa će vaše dijete povjerovati da je veoma zabavno.
3. Nemojte mu nikada govoriti o moralu; ovo valja, ovo ne valja, ovo smiješ učiniti, ovo ne smiješ... Ne govorite mu o dužnostima i obvezama prema drugome; prema vrtiću, školi, obitelji, prijateljima...
4. Uvijek pospremajte za njim i oslobodite ga svake obveze.
5. Svađajte se stalno pred njim, pa se neće začuditi da su bilo što dogodi u obitelji.
6. Dajte mu novac kad ga god zatraži i neka ga troši kako god hoće. Kad ste vi patili, neka ne pati vaša maza!
7. Ispunite mu svaku želji kad se radi o jelu i piću.
8. Uvijek budite na njegovoj strani kad ga netko upozorava ili kritizira; teta u vrtiću, učitelj, vjeroučitelj, susjed..., tada ćete ga odgojiti u uvjerenju da nikada ne može biti krivo.
9. Kad upadne u kakve neprilike, recite da ste vi krivi i tako ćete ga osloboditi svake odgovornosti.

Ako učinite 80% od navedenoga, budite zadovoljni, postigli ste vaš cilj – upropastili ste svoje dijete!?

Ali, molitvi se mora pridružiti plemenita inicijativa ljudi dobre volje. Nužno je promicati kulturu mira, nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznom i plemenitom velikodušjem.
Bez te kulture mira, rat uvijek vreba iz zasjede, i tinja također pod pepelom lomljivih primirja.
--
Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati "Oče naš", dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete?
"Oče naš" uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti.
Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe, osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni. Ova kultura solidarnosti prenosi se posebno preko iskustava u obitelji.
--
Ovo stoljeće značilo je za mnoge narode teško i često mučno traženje nezavisnosti i mira. Događaji koji su se odigrali na europskom kontinentu posljednjih godina, snažno su istakli nedvojbenu činjenicu: bilo veliki bilo mali narodi, svi su oni dio velike obitelji naroda - mislimo prije svega na one europske - i svaki narod ima pravo na opstanak.
--
Nadahnjujte se na Evanđelju! U svjetlu ćete njegova nauka moći razvijati zdrav kritički duh za suočavanje s modnim konformizmima, te u svoju sredinu unositi novinu evanđeoskih blaženstava, koja oslobađa. Naučite razlikovati dobro od zla i ne biti površni u prosuđivanju. To je ona mudrost, koja mora resiti svaku zrelu osobu.
--
Želja mi je da se u ovoj zemlji u sve savršenijem obliku priznaju i prihvaćaju temeljna prava ljudske osobe, počevši od prava na život od njegova početka do njegova naravnoga prestanka. Stupanj se civilizacije jednoga naroda mjeri osjetljivošću koju pokazuje prema svojim najslabijim članovima i onima koji su slabije životne sreće, te nastojanjem kojim se zauzima za njihov ponovni oporavak i potpuno uključenje u društveni život.

Papin prvi posjet Hrvatskoj 1994. godine (10-11. rujna 1994. god) - Zagreb
http://www.papa.hr/papa_u_hrvatskoj_prvi_posjet.html



Papa drugi put u hrvatskoj u Splitu – 02-04 listopada 1998. god (Zagreb, Marija Bistrica, Split, Solin – Gospa od otoka)
http://sustipan.pujanke.hr/split/papa.htm
http://www.papa.hr/papa_u_hrvatskoj_drugi_posjet.html



Papin treći posjet Hrvatskoj (05-09 lipnja 2003) (Rijeka, Dubrovnik, Osijek, Đakovo, Zadar) - Stoto jubilarno putovanje!
http://www.papa.hr/

Papa u Sarajevu, 12-13. travnja 1997.
http://www.bkbih.org/pus/



Papa u Banjoj Luci 22. lipnja 2003.
http://www.biskupija-banjaluka.org/Arhiva/Drugi.htm

"...
O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.
... "

Karol Woytila