"Sve su mi želje ispunjavali"
"Sestro, tmina, tmasta tmina ... Grozni crnjak ... Daj mi injekciju, ne mogu više živjeti..." vikala je Lili na bolničkom odjelu za ovisnike o drogi. Bacala se po podu. Mlatarala rukama. Sestra joj je brzo dala injekciju za umirenje. Za desetak minuta Lili se primirila, zaspala, a kad se probudila onda je u nazočnosti sestre stala pripovijedati.
— "Ovo je stanje gore od smrti. Imam osjećaj da se đavoli otimaju za moju dušu i tijelo. Kida se cijelo moje biće. Savjest mi se probudi i vidim što činim sebi, roditeljima i najbližima. To je toliko užasno stanje da se ne da izreći. To je pravi pakao, ako postoji. Još k tome moj tata. Tata me užasno muči. Svaki put kad uzmem drogu, nakon sat-dva vidim ga pred sobom kako mi pruža ruke i moli me da pomognem sebi i njemu.
Jedinica sam u roditelja. Mama i tata voljeli su me na jedan čudan način. Sve su mi davali na volju. Sve su mi želje ispunjavali. S četrnaest godina nisam znala što bih više izmišljala. Sve mi je išlo na živce - škola i roditelji sa svojom čudnom brigom za mene. Počela sam bježati od kuće i od tog dosadnog ispunjavanja svih prohtjeva. Upala sam u društvo narkomana. Ispočetka sam samo pušila travu, snifala ... Brzo sam prešla na heroin. Novaca sam imala koliko sam htjela.
Jedne večeri otišla sam u pravi narkomanski svijet na kraju grada u podrumu napuštene porušene kuće nedaleko od gradskog smetlišta. Ondje sam u gnusnom pljesnivom mraku podruma proživjela s klapom punih petnaest dana. Svakih nekoliko sati sam se fiksala. Bilo mi je lijepo — imala sam svoj film. Ništa nisam razmišljala, niti sam mogla što pametno misliti pod heroinom. Nakon petnaest dana izvukla sam glavu na svjetlo dana. Na zemlji oko smetlišta našla sam novine. Naslov prema meni okrenut — 'Smrtno stradao na ulici tražeći izgubljeno dijete'. U članku sam pročitala ime svoga oca. Vrisnula sam i pojurila prema kući. Našla sam majku shrvanu od bola za ocem i za mnom.
Kako se nisam vraćala doma, otac me pošao tražiti po gradu. Svaki dan me tražio obilazeći kafiće, diskače i druga sastajališta mladih. Gdjegod je vidio skupinu mladih, pristupio im je tražeći me. Nije ni pomislio da bih ja mogla biti narkomanka. U tom traganju, izgubljenom trčanju za mnom, dok je otac pretrčavao ulicu na njega je naletio automobil i usmrtio ga.
Četiri dana već je u grobu. Histerično sam vikala po kući samoj sebi — 'Lili, što učini ocu svome? Oca si pokopala! Majka je na rubu živaca.' Odjurila sam na očev grob. Na grobu sam obećala ocu i sebi — nikad više neću uzeti heroin. Dok sam se vraćala s groblja, navratila sam po drogu i ufiksala se. Heroin je bio jači od mene i očeva groba.
Poslali su me na liječenje. Bila som uvjerena da I ću uspjeti. Tako je mislila i moja majka. Nakon prvog liječenja samo deset dana i bila sam čista. Onda ponovno heroin. Zaredala su nova liječenja. Majku sam dotjerala na prosjački štap. Krala sam joj stvarni iz kuće. U njezino ime posuđivala sam novce. Ona me više ne želi u kuću. Ne vjeruje mi. Niti ja sebi vjerujem, jer više nisam čovjek. Nemam osjećaja ni za što — kao životinja. Kad me uhvati kriza, nema što ne bih učinila da dođem do droge. Nema više spasa za mene. Heroin je jači od mene, mame i liječnika. To je grozno zlo koje me drži u lancima. Moja će se sudbina dovršiti negdje na ulici pokraj kante za smeće kad se ufiksam do daske.
Jedino što su mi roditelji branili bio je odlazak u crkvu. Rekli su mi da Bog ne I postoji. Da je to popovska izmišljotina. Ne znam da li Bog postoji, ali znam da vrag postoji jer me strašno muči."

Zabilježio Luka Depolo