Dođu dani koji zaustave naš užurbani korak, smire nam misli i vrate nas k nama samima. Nesumnjivo u takve spadaju i trenuci ispraćaja u vječnost dragih osoba. Prebirući po uspomenama i doživljajima koje smo proživjeli s ljudima koji je prešli "na drugu obalu rijeke" kao da i sami pokapamo maleni dio sebe.
Malo gdje čovjek može život tako jasnim i bistrim vidjeti kao na pogrebu. Tu nekako lakše razlikujemo bitno našeg života od onih besmislenih gluposti kojima trujemo svakodnevlje. I nikad nakon sprovoda nismo isti. Taj događaj nas dotakne na iznenađujuće i neobične načine.
Na ispraćajima ljudi obično drže govore. Kao, onome tko je već napustio ovozemaljski život, a zapravo, riječi su uvijek upućene živima. Ponekad tim "prigodnim" riječima peremo savjest, iskupljujemo se ili nevješto nadoknađujemo propušteno govoreći iskrenošću i načinima, toplinom i nježnošću za koju je prekasno i koja je trebala živjeti koji dan ili godinu ranije.
Tako se i sprovod zna pretvoriti u komediju. I u svom događanju ispraćaja pokojnika najmrtvije znaju biti upravo riječi.
Pišem ovo o danu sprovoda pape Ivana Pavla II. Nisam tužan, više smiren i u iščekivanju. Može li se ovakav čovjek ponoviti? Možda sljedeći papa uzme ime Ivan Pavao III (bilo bi lijepo, zar ne?!). I zbog imena, ali i zbog načinâ koje je ovaj papa imao.
Danas mu neću držati govor, niti oproštaj. Sretan je sa svojim Bogom.
Neka nam, radije, ovaj dobri, vedri, hrabri i bliski čovjek jasnoćom koja mu je bila svojstvena i danas ponovi koju od svojih rečenica upućenih upravo nama, za posjeta Hrvatskoj.
Ali, molitvi se mora pridružiti plemenita inicijativa ljudi dobre volje. Nužno je promicati kulturu mira, nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznom i plemenitom velikodušjem.
Bez te kulture mira, rat uvijek vreba iz zasjede, i tinja također pod pepelom lomljivih primirja.
--
Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati "Oče naš", dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete?
"Oče naš" uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti.
Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe, osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni. Ova kultura solidarnosti prenosi se posebno preko iskustava u obitelji.
--
Ovo stoljeće značilo je za mnoge narode teško i često mučno traženje nezavisnosti i mira. Događaji koji su se odigrali na europskom kontinentu posljednjih godina, snažno su istakli nedvojbenu činjenicu: bilo veliki bilo mali narodi, svi su oni dio velike obitelji naroda - mislimo prije svega na one europske - i svaki narod ima pravo na opstanak.
--
Nadahnjujte se na Evanđelju! U svjetlu ćete njegova nauka moći razvijati zdrav kritički duh za suočavanje s modnim konformizmima, te u svoju sredinu unositi novinu evanđeoskih blaženstava, koja oslobađa. Naučite razlikovati dobro od zla i ne biti površni u prosuđivanju. To je ona mudrost, koja mora resiti svaku zrelu osobu.
--
Želja mi je da se u ovoj zemlji u sve savršenijem obliku priznaju i prihvaćaju temeljna prava ljudske osobe, počevši od prava na život od njegova početka do njegova naravnoga prestanka. Stupanj se civilizacije jednoga naroda mjeri osjetljivošću koju pokazuje prema svojim najslabijim članovima i onima koji su slabije životne sreće, te nastojanjem kojim se zauzima za njihov ponovni oporavak i potpuno uključenje u društveni život.