„Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje;
ako More odnese Grudu zemlje – Evrope je manje,
kao da je odnijelo kakav Rt, Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti;
smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu.
I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.“
(John Donne)
Ni stroha da ću sad napisat novi roman "Kome zvono zvoni!"
iako, kad čujem brecanje zvona na našoj crkvi-tvrđavi
uvik se sitin ovih stihova, a prije dva dana
"More" je (nepravedno i prerano) odnijelo jednog od nas.
Apsurd je da mu se nesreća dogodila u polju!!
Njegov rad mi je bio tema nekoliko blogova
koje sam objavio tu tu i tu.
I to je najlipji spomen njegovom radu i pravoj vridnosti.
Sad mogu samo slikom ispratit ga od kuće do našeg kapišonta.
Pri dvi godine ovdje san
prikaza noćni lov srdela mrižon plivaricon
Jučer san u šetnji Marjanom iz daleka,
u srid bila dana, pratio brzopotezni lov srdela.
Pa da ponovimo lekciju ovima ča neznaju kako se to radi.
Bio sam na punti Marjana
i primjetio kako jedna koča patrolira.
Primjetili su jato srdela i odmah krenuli u akciju.
Bacaju mrižu na način da početak mriže drži pomoćni brod,
a koča, bacajući mrižu, čini krug oko jata
i dok rečeš keks krug je zatvoren,
i mriža kao zavjesa pada i onemogućava ribi bijeg.
Sada se zateže konop (imbrôj) uz olova i mriža se pretvara u veliku kesu,
koju sada samo triba
izvlačiti
i ribu zbiti u sasvim mali prostor
i onda saćcem premjestiti u kašete na brod.
Kako sam bio daleko nisam mogao vidit koliko su ulovili.
Sada srdele nisu dobre za peć na gradele ili ražanj, jer nisu masne,
ali su dobre za solit i do jematve su zrele za jist.