i vidim i čujem
| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
dobar dan, dobar dan. Vi ste taj i taj, ja sam taj i taj-e, taj sam.
Zar je stvarno bitno tko sam? Poanta je u tome da sam onaj koji tu piše. Ja sam onaj koji piše....
O.K.?
Zar je stvarno bitno tko sam? Poanta je u tome da sam onaj koji tu piše. Ja sam onaj koji piše....
O.K.?
Sinovi marsa
Dva kovača su kovali,
braću i sestre i mene.
U dvije vatre nas talili,
u dva smjera razvlačili.
I učiniše nas krhkim,
i učiniše da čeznemo
za čvrstoćom.
<
Dva kovača su kovali,
braću i sestre i mene.
U dvije vatre nas talili,
u dva smjera razvlačili.
I učiniše nas krhkim,
i učiniše da čeznemo
za čvrstoćom.
16.11.2004., utorak
na putu prema dole
|
Čudno neko vrijeme. Živčan sam cijelo vrijeme i samo bih se potukao. Ali ne tučem se više. Pestao sam. To vam je ko i svaka druga ovisnost. Dok sam se tukao, morao sam se redovno tući. Već dugo vremena sam čist. Uglavnom, sad mi je baš neko razdoblje, sve me živcira, mrak je cijeli dan. Svađam se s kim stignem kad stignem. Alergije me peru cijeli dan, pa pizdim još gore. Da postoji društvo liječenih huligana, javio bih se svom partneru i rekao mu da sam u krizi, da imam filing da bi mi jedna šora baš dobro sijela. Nema frke, neću se potući. U zadnje vrijeme sve sam više na putu prema dole. Na poslu me jebu, knjigu koju moram učiti ne mogu podnjeti, dosadna je. I, već sam to rekao, mrak je čini mi se stalno. Ne mogu spavati, a sutra radim od pola sedam ujutro. Jel ovo itko čita? Čini mi se da ne. Potpuno razumijem, i sam sebi sam dosadan. Obratite pozornost na preporučene blogove. redovni su i zanimljivi- za raliku od ovoga. |
01.11.2004., ponedjeljak
Dobro jutro
|
Ponekad naprosto obožavam jutro. Uživam u njemu. Ne znam jesam li jedini. Baš sam evo došao na posao i izašao van na pljugu i kavu iz aparata. Sjećam se mora i jutra na moru. Morsko jutro je možda i najupečatljivije. Već jako dugo vremena ljetujem u Istri, u Vrsaru. Jutro tamo je bilo uvijek upečatljivo. Nije uvijek bilo sretno, niti je uvijek bilo tužno. Ali, jutro je uvijek melankolično, kao iz nekog filma mediteranskog porijekla. Ne znam oću li moći opisati jutro. Uvijek je tiho, nema puno ljudi, a i oni koji su budni su tihi. Mačke i ptice se slobodno kreću, a neki strojevi uvijek negdje nešto brundaju. Idem se sjetiti tih jutara: Kada stižem u Vrsar. Uvijek putujem noću, tako da uvijek stignem negdje u ranu zoru. Izađem na maloj Vrsarskoj autobusnoj stanici. Osim mene izađe možda još par ljudi. Svi su pospani. Čupaš torbu iz utrobe busa i krećeš uzbrdo. Nikoga nema na uskim ulicama, na trgovima, ispred crkve, na vidikovcu. Ostavim torbu u kući i odem do vidikovca. Blejim u more i sretan sam. Sjetim se svih zajebancija na vidikovcu, svih cura s kojima sam se ljubio tu. Znam, ovo je patetično, ali u tome je i čar jutra. Jutro je uvijek hladnije i često puše nekakav vjetrić, ljubi te u obraze i budi. Sjećam se jutara nakon izlaska. U Vrsaru i u Zagrebu. Ako smo u Vrsaru, onda sjedim ispred crkve. Sam, sa frendovima, sa nekom curom. Ne priča se. Pušim i šutim. Ako sam sa curom, onda sjedim, pušim i šutim zagrljen. Ako smo u Zagrebu, onda hodam Vlaškom. Dućani su zatvoreni, pokoji auto prođe kraj mene, ali je inače tišina. Sori moram ići, nastaviti ću kasnije.... |