Ima par godina, da sam prestao intenzivno razgovarati, pisati, čitati.
Komuniciram uglavnom preko fotografija.
Najdraže mi je šutjeti i u tišini snimati ono najdraže, more, galebe, obale, škrape, sike.
Tek u toj tišini osjećam smisao postojanja.
Evo akcija privedena kraju.
Uz sve probleme sa vidom nekako sam uspija odradit svoj dio posla.
Srce je jače od očiju.
Ovo stavljam na blog samo kao primjer da i fotografija može biti poluga i pomoć onima koji je trebaju.
Stoga vi koji volite fotografiju snimajte u radosti stvaranja.
Kao znak zahvale dobio sam sliku pod nazivom "nova staza mog djetinjstva", rad štićenice doma :)