Opis bloga
Svit kakvim ga vidi
jedan galeb.
darko.rom@gmail.com

moj drugi blog
posvećen blues-u


galerija slika


poslušajte hit miseca




< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2015 (3)
Ožujak 2015 (5)
Travanj 2011 (3)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (7)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (5)
Srpanj 2010 (4)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (7)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (7)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (9)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (5)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (10)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (8)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (5)
Travanj 2007 (1)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Studeni 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Kolovoz 2006 (2)
Srpanj 2006 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

obale moje sunčane





































































































...ima toga još ali...

Linkovi








Blogovi za guštat


























čitalo se
dnevnik jedne ljubavi
I i II dio
III dio
IV dio
V dio
VI dio
VII i VIII dio
IX i X dio

dnevnik jedne ne(vjere)
I dio
II dio
III dio
IV dio

od čovjeka do galeba
I dio
II dio

17.09.2008.

Obala zapadne Afrike - Priča prva

Serijal postova o našim pomorcima sa zapadne obale Afrike pripremam već duže vrijeme. Godinama od moga dragoga kuma koji je kapetan broda, skupljam foto materijale kako bih mogao što vjernije prikazati bar dio života naših pomoraca na tom dijelu Atlantika.
Da ne bih odmah krenuo s ozbiljnim temama za uvodnu foto priču sam izabrao meni najdražu temu tj. istoimeni folder u albumu brodskih slika pod nazivom RIBARSKE PRIČE.

Pa krenimo redom.
Vode zapadne Afrike bogate su ribom tako da nije neobično da vam uz brod pristanu lokani ribari i ponude netom ulovljene jastoge.





Dakako kapetan pomno pregledava jastoge prije nego li završe u loncu.







Tada na scenu nastupa kuhar i karijera nesuđenih zvijezda u dokumentarcu o jastozima je gotova.





Međutim većinu ribe posada ulovi sama. Primjerci i količina ulovljene ribe je malo bezobrazna za naše lokalne jadranske ribare amatere a mislim da bi se i profesionalci mogli zamislit kad ovo vide.
Tu su redom….

Arkaji:





Barakude:





Lampuge:



Zubaci:











Kirnje:





Moli (ke moli za Boga miloga):







Ovo nemam pojma ča je (oni ga dole u Africi zovu kompresor):





Totalni pomor gofova:







Mišanca:



Lokalni ribolovac sa kanjcem:



E poza toga slijedi stari dobri običaj… gradele:





Ima tu još morskih beštija koje baš i nisu za gradele ali ih je isto lipo vidit, bar ono iz daljine

Kit:



Manta:



Dupini:



Morski pas:



Eto, ovo je bila prva blog foto reportaža sa zapadne obale Afrike, tematski posvećena ribolovu i našim pomorcima kojima je more i riba u krvi.
Nije bitno koje je more, nije bitno koja je riba, ali dok im je tunja u rukama nema straja da će biti gladi.
Evala im bilo.

Zdravi i veseli bili.
Komentari (29) - Isprintaj - #

16.09.2008.

pismo prijatelju u tuđini

Dragi prijatelju.
Dugo ti već nisam pisa, svakog dana bi mi nešto odvratilo pažnju i tako evo i godina pasala.
Puno toga se prominilo u ovu godinu dan, prijatelju moj.
Znaš da više nima oneg žala di smo se ka dica itali plosnatim stinama u more i radili žabice.
Sad ti je to kupija niki furešti poslovni čovik, došli su bageri i kopaju.
Čuja san da će tu bit velika marina za velike mega jahte.
Nisan ti baš siguran ča če tot činit svi ti pusti miljarderi kad akoštaju ali ima ko o tome mislit.
Baš nekako u to doba kad su stigli bageri umra je i šjor Toma.
Udrija ga jaki kolap i nije bilo pomoći.
Govori mi šjora Bepa da je po cile božje dane prid smrt sidija prid ponistrom, gleda put mora i nešto proklinja.
Nije mi znala reć ča ga je toliko jidilo ali ima bit, da su mu oni leut ča je bija na žalu, iscipali u daščice i odnili na deponij.
A sićaš li se tega leuta?
Ala ča smo znali guštat s njim kad bi nas šjor Toma vodija sa sobom da mu pomognemo potegnit mrižu.
Bija je dobre ruke, da bi nam uvik da ponesemo koji lipši bokun ribe doma.
E nima više takove ribe ni na peškariju.
Ma sad kad san spomenija peškariju, sitija san se da san prin neki dan baš na peškariji trevija Pjera.
Ajme meni ča se postara, cili je posidija, upali mu obrazi u se, zgoba se, pari stari starac.
A tu smo, generacija je s nama.
Govori mi da je proša kalvarijiu gospodnju, da mu se cili život izmiša.
Kako je ono osta bez posla nikako na zelenu granu.
Nudili su mu da gre minavat sike na drugu stranu vale, znaš one sike ispod vinograda od Tonćeva oca, di smo na mašure vadili prilipke.
E, te sike je triba on minama razbit jerbo tu ima proć nova šetnica koja se gradi za potribe nekakvog turističkog naselja šoto vinograda od Tonćeva oca.
A Pjero im je svega izgovorija i reka da će minat prvoga ko takne te sike i tako osta bez posla.
Sad ga svi izbjegavaju, ne daju mu posla, jerbo je nazadan i nije za prosperitet kad su mu važnije sike nego lipo uređena betonska šetnica.
Ma ča možemo ova balota se vrti i gre naprid a moj Pjero sike može još samo sanjat.
E sanjat, a znaš da si mi prije niki dan ti doša u san.
Sanja san ono kako smo za feštu svetog Duje u tebe na teraci sidili, blagovali i pivali.
Pokojni ti otac Duje bi me štucigava da ne sviram ja to gitaru nego dasku.
Jo ča mi je to radilo gricule, da daska, da je moja gitara daska, je me zna udrit u najtanju žicu.
E, di san sta, e, u tome snu smo prijatlelju moj zapivali ka nikad do tad.
Ala ča je zvonilo, ti prvoga, ja drugoga, otac ti baritona a barba Ive basa.
Kantali smo onu «zapivala tica mala, na zelenoj grani, neka piva sirotica, niko joj ne brani».
Deboto san probudija sve doma jer san počeja naglas u snu pivat.
Žena mi se skočila mislila je da san rebambija.
Da koji mi je vrag pa u snu pivam.
Kad san se malo razmanta uvatija me smij, jerbo u ovo ludo vrime u koje živimo, nima više mista pismi i veselju, sve se vrti oko posla i borbe za priživit, a onda duša željna pisme zapiva sama od sebe, u snu, sa najdražim kumpanjom, u tercu.
Sad kad san spomenija pismu, je li se spominješ Joška ča je sta vizavi slatičarne u moju ulicu.
On je pinku stariji od nas i mali mu je već veliki momak.
Možda se i maloga moš sitit, bija bi s Joškom u Stipinome dvoru kad bi se liti navečer skupili i zapivali.
I mali je uz nas počeja vatat pismu, ima je lipi glasić i svi smo Jošku govorili da će mali biti dobar tenor.
Prošlu šetemanu vraćam ti se ja autom s posla i stanem na semafor.
Do mene doleti crni BMW, malo življe zakoči i bome me lipo pripa.
Kako je ferma čujem iz auta trešti neka muzika koju nisan razumija, ali san čuja riči, «boli glava, aspirin».
Bacin oko ustranu da vidim ko je u autu kad ono pripoznam Joškovog maloga.
Trese glavom napid nazad, a ovo grmi aspirin… boli glava…
Asti sto tek me onda strefilo.
Da nije malome zlo, da bidno dite ne pati od napada migrene.
Taman kad san tija izać iz auta za bidnome ditetu pomoć na semaforu se upali zeleno a on prokliže naprid ka munja.
Ništa mi nije bilo jasno pa kad sam doma, za obidom pričam ženi i dici ča san vidija a dica mi govoridu da ga nije sigurno ništa bolilo, da je to sad nešta u modi, bol glave i aspirin i da se to zove cajka.
Vidiš stari moj koliko smo mi zaostali i koliko više nemoremo u korak s ovom svitom, dica znadu više od nas.
Znaš da su mi i dica počela pisati na ovi blog.
Ali to ti u njih gre jednom u godinu jedan post, ka ča ja evo tebi jednom u godinu pišem.
A i ovod na blog ti ima novitadi.
Stigla ti je neki novi val blogera, puno napredni svit.
To ti sve pišu u nike kratice i umanjenice i nekim šiframa… bokić, simpa blogić, svrati do mene.
Mislim se ja ko me sa ovo zove u sebe doma.
Oće li me ovo počastit ka ča smo mi stari blogeri išli jedni drugima u vižite i znali skupa čagod prigrist i popit.
Kad ono zovedu da im dođeš blog i napišeš komentar.
Asti sto izubija san se u tom đumbusu.
Dođen na ti blog a ono u postu piše «Bok, ovo je moj blog . Pusa»
Majke ti mile a ča bi sad triba stavit ka komentar.
Nemoreš biti nepristojan, pa napisati komentar duži od posta pa san onda napisa.
Dvabinšvpmb.
E sad se ti pitaš ča san ja to napisa.
Misliš da ta nova turbo inteligentna generacija blogera nije razumila.
Ma ubrali su iz prve da to piše «Doša, vidija, aj bog i ne štrapaj više po mom blogu»
Vidiš li ti koliko se toga skupilo u godinu dan.
A e, rođak mi Marijo je ovanca za diretura u firmi.
Zove me jedan dan. cili sritan, da odemo na marendu, da bi me tija počastit jerbo sam mu ja puno pomoga učeći ga.
I dogovorimo se nać sutradan u 11 uri u Vitinu konobu.
Sičaš li se one pjatance u Vite prije 25 godin kad smo se ubili sa prstacima, škampima, šampjerima i domaćim Pošipom.
Ala da je to sad ponovit, oma bi nas privelo ka kriminalce jerbo više se ne smidu jist prstaci.
Je ovi svit iša naprid, koje smo mi nazadne mone bili.
Dunkve, stiga san ti par minuta prije Marija i stojim prid konobom, zapalija španjulet i zvirkam okolo.
Zapne mi za oko čudni neonski natpis nad ulazom u konobu «Queen».
Uvatila me je totalna zbunjoza.
Uto je stiga i Marijo, zagrlim ga i poljubim, čestitan mu na unapređenju, pored nas prolaze dva lika i srdačno nam se smješkajući ulizu u konobu.
Uđemo i nas dva.
Ostali smo ka trica špadi.
Di je konoba, nima drvenih stolova, nima klupa, nima bocuna, nima mriže na zidu, nima ničega od konobe.
Unutra sve plastika, metal staklo, prigušena svitla u boji.
Asti sto pa ovo više nije konoba, ovo je sada kafić.
Marijo oma govori da gremo ča na drugo misto, a ja ti nisan ima vrimena i predložim da sidnemo tu, popit ćemo piće, a marenda more bit neki drugi put.
Aj, jedva je prista.
Sidnemo mi i uto dolazi konobar, bidan ima tjelesnu manu jerbo se cili nekako u škercima savija dok je dolazija do nas.
Ali bija je izuzetno ljubazan.
Govori nam «dobar dan, što će momčići naručiti za popit»
He… nasmijali smo se i ja i Marijo di nam je reka da smo momčići.
U ovim našim godinama da nam je to rekla koja zgodna konobarica lipo bi se oba upalili a ovako kad je muški, aj ka bilo je lipo čut.
Ma nije se konobar ni maka od stola ka da nas je neko ušteka na struju i ja i Marijo skontamo di smo uletili.
Okrenemo se oko sebe, za jednim stolom se dva drže za ruku i guguću jedan drugome, za šankom se dva zagrlila.
Kad se konobar vratija Marijo je oma platija, digli smo čaše jedan drugome nazdravili, trgnili i lagano pustili crno iz Queena ka dvi sipe.
Samo smo čuli iza nas kako se smiju i dobaciju «primitivci, retardirani… i ko zna ča sve još.
Eto prijatelju moj tako da znaš ako se ikad vratiš iz te tuđine i budeš tija čagod dobrega izist, Vitine konobe ti više nema, a ako tamo i zađeš moglo bi te ispjucat ka retardiranog primitivca.

Dunkve, mislim da san ti manje-više sve novitade ispriča, nisan se ošerva na zdravlje i familiju, jerbo fala Bogu zdravlje služi, familija lagano gre naprid a žena i ja se volim više nego ikad prije.
Nadam se da će te ovo pismo zateći u dobremu zravlju i u obilju po koje si i otiša u tuđi svit.
Od srca te pozdravlja tvoj prijatelj iz našega mista, koje je sve manje naše.

Komentari (3) - Isprintaj - #