Noćas… hladni zrak poput noža kida mi pera. Ne mogu pronaći moju obalu, a umor me već lomi. Čudni su ovo nasipi, čudne su ovo rive, nije ih bilo jutros kad sam krenuo na more. Ah da, to jutros, bilo je prije godina i godina, ali opet, da se sve tako brzo mijenja neshvatljivo mi je.
Moram je pronaći, moram sletjeti na svoju obalu, na žalo djevičanske bjeline gdje samo more dodiruje njene obline. Ne, ne, neću, prihvatiti da je nema, tu je negdje, u ovoj hladnoj zimskoj noći skrila se od ljudi, da je ne pronađu, da je ne povrijede svojom bolešću, pohlepom. Daj mi Bože još samo malo snage, još samo malo… još samo malo… tu je negdje.
Zrak je sve hladniji, bura mreška more, čujem ga kako se hukom budi iz sna. Biti će ovo duga olujna noć. Vrijeme je da sletim i da se predam. Sklopiti ću krila, zatvoriti oči i sanjati. Sanjati moju obalu kakva je bila onda, u doba dok su nebo i more plesali zagrljeni u beskraju ljubavi.
Da, tu ću je naći… u snovima.
|
