Da, danas je bio taj dan kad se zajednica kolektivno prisjeća svojih mrtvih. Groblja puna cvijeća, svijeća, nadgrobni spomenici i kamene, hladne ploče, uglancane.
Ima nešto u meni što se opire tom svjetonazoru, ono nešto neopipljivo, neopisivo, iracionalno.
Kultno štovanje mrtvih poznato je čovječanstvu od prvih civilizacija pa sve do današnjeg dana. Ali ne, ne bi sada teoretizirao odakle potječu korijeni našeg današnjeg ponašanja uobličenog u ritual, rutinu, tradiciju.
Umjesto teorije ispričat ću jednu priču koja je svima manje-više poznata, ali ću je malo, onako na svoj način.
Marija se tog jutra probudila umornija nego li je legla. Protekli dani u njenom životu iscijedili su joj i posljednje atome tjelesne i emocionalne snage. Još uvijek nije mogla prihvatiti činjenicu da su ga ubili, da je mrtav, da ga nema. Potiho se nadala da će ga taj usud mimoići, ali sve se zbilo točno onako kako je On rekao da će se desiti.
Ustala je iz kreveta, u tišini obukla crninu. Još jučer je sve pripremila za posljednji obred, čiste plahte, ulje, mirodije. Sve je već bilo spremno u platnenoj torbi koju je prebacila preko ramena i krenula put groblja.
Vani je još bio mrak, tek prvi zraci s istoka najavljivali su zoru.
Marija je sitnim, ženskim koracima žurno gazila prašnjavu cestu jer je željela stići na groblje prije izlaska sunca, kako bi još po hladu obavila sve što treba.
Da nije bilo tuge u njenom srcu, mogla se je slobodno veseliti rađanju novog dana koji samo što nije provirio s istočnih obronaka. Promatrala je tu igru svjetla pomiješanog mirisima i zvucima zore.
Na groblje je stigla upravo u trenutku kad se sunce promolilo i pomilovalo joj lice svojom toplinom. Na tren sklopi oči, zastane i pokuša upiti tu milost postojanja. I dok je tako stajala začu glas kako je zove: "Marijo… Marijo…".
Marija otvori oči i ugleda pred sobom biće puno svjetla koje se miješalo sa svjetlom sunca. Srce joj se uzlupalo, ruke i noge u trenu ostale bez snage. Padoše na koljena, jedva zadržavajući svijest.
"Marijo, kud si krenula?", biće joj se ponovo obrati.
"Krenula sam na grob moga učitelja, da ga pomažem pogrebnim mastima, da mu tijelo namažem mirisnim uljima." odgovori ona drhtavim glasa.
"Ne čini to Marijo. On nije među mrtvima. Tvoj je učitelj pobijedio smrt i tu pobjedu želi podijeliti sa svima koji ga prihvate, da i oni sami smrti ne osjete. Zato Marijo, otiđi svojoj braći i sestrama te im prenesi moje riječi – ne dolazite na grob moj plakati već se radujte vječnom životu u koji vas vodim."
Tek tad Marija u biću prepozna svog ljubljenog učitelja. Suze radosnice poteku joj niz obraze.
"Učitelju, učitelju premili. Jesi li to ti? Jesam li stvarno živa pred tobom živim?"
Biće odgovori: "Jesam Marijo, ja sam oni koji jesam. Od danas znaj smrti više nema, smrt je pobijeđena. Sada idi i ponesi poruku - ne obilazite groblje i ne tražite me tamo gdje nisam.-
Marija se ustane, nesigurna i teškog koraka krene natrag put sela. Iz koraka u korak postajala je sve sigurnija, iz koraka u korak sve brža, radost života ponovo je tekla njenim venama.
Radosnu vijest koju je donijela sa sobom dan danas mnogi prepričavaju i od nje stvaraju svakojake teorije.
Ja samo znam da je ona, Marija, bila prva žena koja je prestala odlaziti na groblje, koja je prva napustila kult mrtvih.
Zašto Ga nismo poslušali, zašto nismo slijedili njen primjer, e to je već druga priča oli ti ga drugi par postoli.
Zdravi i veseli bili.
ps.
Ja osobno odlučih prije dvije godine na današnji dan... kad mi dođe vrime - kremiranje i pepel u more -
|
