Puno toga mi se dogodilo u zadnja dva dana.
Evo redom…
Jedno veliko hvala ekipi monitora i bloga što su vijest o izložbi objavili na naslovnim stranicama. Hvala svima koji su mi pružili podršku svojim komentarima i mailovima.
Malo mi je ka ono i nelagodno u tolikoj količini hvale iako mi godi taštini.
No dosta o meni.
Želio bih se ovim postom zahvaliti jednoj obitelji na dugogodišnjem, iskrenom prijateljstvu i privrženosti.
Jučer smo naime, Ona moja i ja, bili pozvani na večeru kod Slavice i Ede Šegvića, u najlipši Varoški šufit. Šufit u kojem je originalna kužina iz jednog davno nestalog vremena.
To nije bila sasvim obična večera koju s vremena na vrijeme svatko od nas organizira za svoje prijatelje, već prigodna, slavljenička. Nazdravili smo tako Edinome projektu uređenja Matejuške, nazdravili smo Ivičinome (Edin brat) Nogalu (serijal crtanih filmova) koji je doživio afirmaciju preko Velike bare i novoj Kajinoj (Edina čer) knjizi koja je upravo tiskana.
Puno razloga za slavlje, puno pozitivne energije i radosti stvaranja.
Kad bi sad iša sve ispričat, nebi završija do ujutro. Zato ću se zadržati na najmlađem članu stvaralačke familije i kazat par riči. Kaja je već napisala jednu knjigu pod naslovom "Teorija igre ili Postoji li kraj?"
Kad mi je Edo donija tu knjigu kao prvijenac svoje čere, osta san ka trica da je tako mlado čeljade (29 godina) napisalo knjigu. Aj kad mi ju je već donije red je da je ono bar prolistam. Ali kad san je počjeja čitat nisan moga fermat. Proguta san je u dahu. Ta me je knjiga toliko rastresla, toliko probudila, jednostavno mi otvorila vrata svijeta za koji sam slutio da postoji a sad znam da postoji. To se ne može prepričati, to se jednostavno mora osjetiti čitajući tu knjigu. Evo kako knjiga počinje...
Zagrijavanje…
Povucimo paralelu
Krenimo iz početka.
Ili bolje, krenimo od datuma 16.02.2001. godine. Svijet kompjuterskih igrica željno iščekuje izlazak nove igre na tragu "Diabla", čija je grafika najavljena kao neusporedivo bolja od grafike u svih do sada viđenim igrama, Jedino što će nova igra imati isto kao i sve dosadašnje je, naravno, podjeljenost igre na nivoe po težinama, mogućnost snimanja svojstava heroja (da ih možemo opet koristiti onakve kakve smo ih "nabildali" kada počnemo igru od početka) i jasno – postojanje kraja igre.
Razmislimo malo zašto su baš ta svojstva igre osnovna i zbog čega se upravo na njima temelji svaka zahtjevnija i bolje razrađena igra. –nivoi po težinama postoje da se "polako uigramo", da budemo spremni s našim herojima ispunjavati sve teže i teže zadatke, da oni kroz lakše izazove polako jačaju i budu spremniji na sve veće izazove.
Prisjetimo se igranja bilo koje takve igre. Tokom igranja se obično istakne nekoliko najjačih heroja, koji nam postaju najbitniji – to su oni heroji koji su koji su po nekim osobinama iznad ostalih heroja. Njima ćemo tokom igre dodjeljivati najteže zadatke, jer je najverojatnije i da će ih oni uspješno obaviti. Naravno, pritom ćemo im i pomagati više nego "običnim" herojima koje ćemo programirati da donose u bazu resurse nužne za napredovanje igre.
Pri igranju je igrač onaj koji u biti "igra", koji vodi igru, iako bi se, da sve promatramo iz perspektive nekog od likova iz igre, mogli reći da su pojedini heroji ti koji savladavaju izazove. U isto vrijeme igrač, iz igre u igru, stječe iskustvo koje mu pomaže da sljedeći put sve puno bolje odigra. Njegov um je onaj koji pamti najbolja rješenja i primjenjuje ih u svim slijedećim igrama.
Na ovaj način se postiže stalno napredovanje u igri – dolaženje do viših nivoa, s ciljem ostvarenja cilja igre, to jest dolaska do kraja igre.
Čudno kako je cilj igre upravo dolazak do kraja igre.
Pod pretpostavkom da kraj postoji.
Krenimo sada ipak od početka.
Obuhvatimo sve ljudske pokušaje da se objasni ovaj svijet koji nas okružuje – znanost i sve religije, matematiku, astrologiju, budizam, teoriju reinkarnacije i duhovnog razvoja duša, teoriju kozmičke pravde, Vedsku znanost i modernu fiziku… - u jedno.
U jednu igru.
I tu igre počinju, tu je začetak odmotavanja klupka krugova i spirala života.
E… a ova druga, nova knjiga pod nazivom "Dođi, neka se raspukne vrijeme!" je sasvim drugo stvaralačko more, more ljubavi. Sinoć san pročita par stihova prije nego li san zaspa:
Pod tvojim nevidljivim prstima
sve su maske pale
i ja sa te ugledala,
Nevidljivog.
dodirnuo si me preko ponora,
Nepostojeći.
Neodvojivi.
noćas,
sve su maske pale
i ti me držiš za ruku,
Ti, moj,
Koji ruku nemaš.
i ja te ljubim,
a ti činiš da jecam,
ja,
raspuknuta,
razmrvljena
i opet
diraš mi čelo
svojim nevidljivim prstima
sve dok se ponovo ne smirim,
umorna,
polomljena
od stapanja s tobom,
Beskonačnim.
I tako sam i ja uvučen u razmišljanje o beskonačnosti zakovrnija očima i zaspa ka cok, jerbo su bile već 3 ure u noći.
Eto, još jednom hvala svima što ste me primili u svoje živote i što ste sa mnom podijelili radost stvaranja.
Danas me je ubila ova južina, Ona moja mi je digla tlak jutros najranije tako da danas ima slike, nema tona. Gren ja popit koje pivo i pustit malo muzike e… a subota je.
Zdravi i veseli bili.
|
