Di san ono sta. E… bilo je to u doba rane mladosti. Moji prvi dodiri s vjerom bili su vezani uz Božić. Badnja noć, puna mistike, darovi koje nosi mali Isus, "radujte se narodi" s gramofona, šterika na stolu, pšenica nikla u pjatu. Sve je to polako zazivalo moje misli da zaplove morem vjere. U trećem razredu osnovne škole počeo sam čitati bibliju i do kraja četvrtog je pročitao. Ništa pod milim bogom nisam razumija ali bilo je lipih priča koje su mi se urezale u mozak.
Kako bih produbio svoje znanje i utalio znatiželju, krenem ja i na vjeronauk. Ali na vjeronauku mi se nekako kockice nisu slagale. Kako sam ja pročitano smatrao zdravo za gotovo, neke mi stvari nisu bile jasne. Prvo što mi je upalo u oko bilo je slijedeće: U deset božjih zapovjedi piše: "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom, Ne klanjaj im se niti im služi." A jeba te led, crkva puna kipova, slika i kipića kojima se klanjaju. I priupitam ja vjeroučitelja za tu očitu anomaliju pred svima koji su pohađali vjeronauk. Kad je on prosuo paljbu po meni. Poklopio sam se ušima i više mi odlazak na vjeronauk nije bio baš ugodan.
Sve sam manje i manje odlazio u crkvu, moji vršnjaci koji su u to doba bili uzorni pioniri socijalizma, bodrili su me da se ostavim gluposti i da prihvatim činjenicu kako Boga nema. Ma ima ga ima, zvonilo je u meni, samo nešto nije u redu s nama ljudima kad ga ne slušamo. U to doba mi se dida razbolio, drmnija ga treći kolap i nije mu bilo spasa. Za njega sam bija vezan više nego li za oca i mater. Kako smo živili u zajednici a starci uvik radili, dida je bija taj s kojim sam provodija najviše vrimena. On me je naučija čitat i pisat, briškulu, trešetu, šah… Te noći kad je završija u bolnicu samo sam se molija u krevetu: "Bože moj, nadaj da umre, spasi mi ga, molim te. Ako ga spasiš sve ću učinit što od mene budeš tražija. Vratit ću se na vjeronauk, pričestit, krizmat, sve ča triba samo mi ga spasi. Nije ga spasija. Dida je umra i onog dana kad su ga pokopali, u istu raku bila je pokopana i moja vjera u Boga.
Više u ništa nisam vjerovao, sve sam morao provjeravati, u sve sam sumnjao. U sedmom razredu osnovne škole posvetio sam se fizici i matematici, išao na gradska i republička takmičenja. Empirija i ono što vidim u to vjerujem, postali su temelj mog mentalnog zdravlja. Počela je i ona filozofska zajebancija tipa: može li Bog stvoriti tako velik kamen da ga ni sam ne može podignuti. Kakav god odgovor bio logika pokazuje da nije svemoguć, ne postoji svemogući entitet u svemiru, sve se događa i stvara slučajno, kaosom u vremenu. Nema sveprisutne inteligencije koja nas promatra i sudi po našim djelima, biblijske bajke su za dicu i kukumare. Sprdnja s vjerom, gnušanje nad institucijom crkve s nasljeđem inkvizicije koja je palila i ubijala sve što je bilo napredno i empirijski utemeljeno, bili su moji stavovi.
Dogurao sam ja i do drugog razreda srednje šuvarove škole, zaboravio da sam ikad vjerovao u Boga. Pri kraju te školske godine lovio se prosjek ocjena za upis u treći razred. Meni je trebala petica iz zemljopisa da imam siguran prolaz s pet, a time i sigurne bodove za upis u Tehničku školu, smjer elektronika. Cilu sam noć učija i ujutro otiša u školu. Odgovara zemljopis, čista petica, srića samo takva. Oko podne me je zabolio želudac i morao sam kući. Mater me odvela na prvu pomoć i likar govori da je to lagano trovanje nekom hranom. Vrati me ona doma ali boli i dalje, cilo popodne, cilu noć. Sutradan ujutro oko deset sati kao da mi je netko zabija nož u criva. Govori otac idemo hitno u bolnicu.
Prime me u bolnicu, pafff dijagnoza, perforacija slijepog crijeva, hitno na operaciju. Sestra me je obrijala, sidi mater uz mene, suze joj u očima i ja je pitam: "Ma… može li se od ovega umrit?" Ona me pogleda i odgovori: "Može sine ali dat će dragi Bog da bude sve u redu, ne boj se, on je uz tebe." Okrenem pogled prema prozoru i promislim: "Najeba sam kad sam spa na njegovu pomoć. Kako mi može pomoći netko tko ne postoji. U pizdu materinu kad moram umrit sa 16 godina." Odgurali su me s krevetom i zadnje čega se sjećam bila su svjetla u operacionoj sali.
Nastavak slijedi.
Kad čovjek završi,
tek je započeo,
i kad prestane,
zbunjen je kao i uvijek.
Sirah 18.7.
|
