I da završim današnje misli sa zahvalom. Vjera bez djela je mrtva, isto kao i ljubav što je isprazna ako iza nje ne stoje djela. Sve ove moje, što bolničke, što kućne dane prepune ne toliko boli, koliko nekakve sjete i tuge, nad mnom bdije jedan anđeo. Bodri me i njeguje, trpi sve moje bolesničke finte, prati u stopu svaki moj korak i ne da mi da klonem. Stid me je te ljubavi, osjećam se nedostojnim, zbog svega što sam joj u ovih 20 godina koliko smo skupa, gruboga rekao i uradio. Ni najveće hvala nije dovoljno, ni najveća pokora ne bi me oslobodila. Na samu pomisao da je ne bi bilo sledi mi krv u žilama. Ni slijedeći stihovi napisani u tom strahu nisu dovoljni da opišu prazninu koja bi tada nastala. Ne dogodilo se.
u vrtu božanskih plodova
duša…tišinom je venula
na laticama rajskih cvijetova
pelinom se punila
kako li je samo lako… tuga korovita
sred ljepote postojanja
horizonte samotinjom ovila
ne znam više u koje doba godine
duža je svijetlost od tame
ne znam više u koje se sate
mir i spokoj u moždane vrate
sjećanja na radost… sjećanja na te
ko' žive sjene… udisaje prate
nebo osmjeha… more davanja…
obala predaha… otok sjećanja…
mekim krilima razigranih leptira
sva je krepost u beskraj odletjela
|