èetvrtak, 24.01.2008.

0.6 APOKALIPTIÈNI SKLADATELJI

Mainstream ,onaj stil slatkih melodija i sigurnosnih struktura(radi se o prodaju hitiæ -crtiæ),melodièni rok s zapadnog dijela obale(Eagelss,Jornuey,Toto)i stvari stvarane na politièkoj bazi ( Bruce Springsteen),sve do onih koji su glavom bez obzira i naravno lovom ušli u vode popa(cd AUR ili rokada u klasifikama).Naravno krajem šezdesetih poèetkom sedamdesetih,i mainstrim je imao svoje obskurna izdanja,djela apokaliptiènih kantautora:Leonard Choen,Nick Drake i Tim Buckley.Kompozitori melodièni,ali sa depresiom toliko tužnom kao da se vraæamo sa sprovoda.
Prvi i najbolji od svih,sigurno najbistriji,bio je Leonard Choen.Kanadski židov,poetièar,osoba zaèudo mirna i povuèena.Sa svojih 40.godina odluèio je da izda neke svoje poezije:naèinio ih je vrlo jednostavno,glas i gitara,jako malo drugih instrumenata,samo okazionalni ženski glasovi.

Rezultirajuæi album"Songs of Leonad Choen"tamo negdje 1966.godine,bilo je jedno ogromno remek djelo.Melodije dodirujuæe i delikatne,moglo bi se bolje reèi parajuæe melodije,ali s niti komadiæem trake gdje se jada ili samosažaljenja.
Za uzvrat zato pesimistiène ,crne i deprese što opravdava cijelokupno djelo.
Prva "Suzanne",možda i Choenov najbolji rad:prièa o jednoj ludoj ženi,ali ipak željenoj,jedna od njegovih neostvarenih želja(you touched her perfect body with your mind)popraèena lirikom i slatkom depresijom,isto kao i duga,hipnotièka The Stranger Song.Ili slièno duga i prirasla srcu Sisters of Mercy(niti jedan argument nije sluèajno ubaèen),gdje se do kraja(èak i ispod vokala)ambiguo ime koje može biti naredba neke sekte ili generalno neka prostitutka.Najveselija i ona kojom se najviše bavio So Long Marianne koji pobija prvo remek djelo,depresivne slatkoæe Hey,That`s no Way to Say Goodby,gdje duša upada u nešto sasvim skriveno.Autobiografija(kao i ostale obièno)Teachers drži do famozne"Some girls wander by mistake"

Iznenaðen tako brzim uspijehom internacijonalne ploèe.Na nesreæu više nije imao što pružiti kao kuhanu paštu,Choen ponavlja istu šemu godinu dana kasnije,dajuæi u produkciju nezaboravnu ploèu "tSongs from a Room".U stvari formula je uvijek ista(dvije su,ali sve u svemu blizanke/ploèe/).Jednostavnost omota crno - bijelog s malom dozom depresije.Ono što nažalost fali je zaèarujuæa magija melodija.Tu su ipak uspijeli(ne najbolje )dostiæi prvu ploèu.Sve u svemu remek dijela ne fale ni ovaj put.Jedna devastantna verzija The Partizan(sa ženskim pjevanjem od kojeg se koža ježila),jedina ne njegova stvar,glupski liberalan Bird on the Wire,alucinantna angoša u Story of Isaak(jedno pridonošenje žrtve,jako famozna prièa iz biblije isprièan žrtvenim oèima).Intentativna,žalosna i interpersonalna You Now Ho I Im
Internacijonalni uspijeh ga je malo uplašio pa se neko vrijeme povlaèi sa scene.Od onda njegove su ploèe bile sve rijeðe i to ne uvijek isto ispirirane.
Previše politiriziran,kao na primijer izašao je Songs of Love & Hate,tamo negdje 71.sa stvarno dugim pjesmama i iskreno reèeno na nekim djelovima polagano i dosadne.Sve u svemu 2 su njegova velika djela apsolutna : Famous Blue Raincoat(u stanju da bude rival Suzanne) i John of Arc(još jedno žrtvovanje,ovaj put publikin,na pogled,gledan kao žrtva).A da ne govorimo o sadomazohistièkoj Avalance koja se jako sviða Nick CAve-u.

Nakon vraèanja s jednim Live-om,tamo 73.ubjeðujuæe rizultira godinu poslije New Skin for the Old Ceremony.Melodije se otvaraju atmosferama,,više arejske...Angoša jedne živijeèe osobe u istoj kuæi isto kao da u njoj stanuju duhovi u It` this what you wanted,onda slatke moledije poèetka Chelsea Hotel 2,nova energija u Lover,Lover,Lover,onda autoironièna Field Comander Choen i na kraju odlièna There is a War i who by Fire.cover albuma malo alkemièan,melodije zahlaðujuæe,tekstovi jako važni,glas koji je poèeo postojati sve topliji i što s godinama odvelo bi Choena da interpretira najniže tonoveujedno i tako duboke kao pravi internacijonalni kantautor.

Karakterno(musikalmente) sliæni,ali s osobnošæu puno više lomljivu i nježniju

Nick Drake autor je 3 divne ploèe,izmeðu 69 i 72.godine.Englez,roðen u Burmi,"kao"student na Cambrigu,s prvim LP-om,Five Leaves Left,ubacuje se do onda u folk rivaivel.Njegove su se prodavale rijeèju "odmah",u njegovom punom sjaju,:jedan glas tih i miran,ali jako zrelo,piše aquarele intimne i fatalnde.Èesto jedno depresivno podpjevanjestoji kao kapica i perle zajedno,dajuæi je takve vibracije sve do žmarciju(kokošja koža ili strujanje kroz kièmu).U sluèaju Three hours ili Ciello song,dok pjesme poput Way to Blue ili Fruit Tree stavljaju na svijetlost neki pesimistièki kozmos,kao Tim Buckley. Sluèajem ga konstruira i mjenja predivna River Man,transšendentalna i psihološka,kozmièka,sve do alienizma.Album poslije bilo je voæe pritiska produkcije.Bryter Lyter(1970)ustvari,sadrži previše solarnih pjesama,jezzatih,karakkteristike koje vode ka laži,previše delikatne stvari njegove intime.Sreæom ne fale vesele odvojene strane,koji daju na kvaliteti ploèi koja bi inaèe pala u zaborav.Treæa,npr,,At the Chime of the Cyti Clock,,ima preljepu strofu na intimnoj bazi i obavijena(glas Drake-a je još više ozbiljnija i toplija od prije),sve u svemu jedno vraèanje previše melodièan na ruševinama.Puno bolja je One of these Things First,od jake depresije,skoro sanjajuæa,skoro tinejðerska,slièna sljedeæoj Hazey Yane 1.Poslije instrumentalne trake,dolazi šlag i prelijepa Fly,usporediva s njegovim prijašnjim radom.Na koncu predzadnja je Norther Sky,koja daje jako žalosne momente,ali oporavljajuæi se pri kraju.Onda se nešto preokrenulo u životu Nick Drake-a.Jedan devastantni naæin života,koja ga je odvela u jednu depresiju bez povratka.Mnoge pjesme,ali kratke bile su snimljene u tom periodu:skoro pa neobraðene,samo jedna gitara i klavir.11 od tih ulaze u njegov posljednji album koji izdaje.Kratka Pink Moon iz 72.To su komadi pjesama koji zajedno èine jedan album u smislu spajanja s depresivnim kozmosom:title-trak Road,Whitc Will, Know,Parasite.Atonirane i katatonièke balade,od jedne stružne nježnosti,do odvratnog pesimizma koji ga prati.Kao jedna recimo"masa ljudi gdje se osijeèaš sam"(tako i Scaruff) od Things Behind the Sun,gdje dio nevraæanja nestaje.Naravno nakon nekog vremena naš je kantautor izvršio samoubistvo(ili sluèajna smrt uzimanjem mnogo antidepresiva,kao što i pjeva oficijalne pjesme dogaðaja) toèno 1974.precizno.izmeðu indiferencije ili generalnog držanja.Imao je samo 26 godina.Poslije pogreba obijavljen je još jedan Lp,kao oproštaj na njegovom sprovodu publiciran je 1987. na LP-u Time of no Replay.Jedan lp možda ljepši i spektralni od Pink Moon, (meðu perlama title-trake ,Clothes of send & Black Eyed Dog).Kao testament jednog genija uveden u Titanikove velièine,možda i prvi apokaliptiènog folka,naravno uvijek u kljuèevima intime,jedva malo romantièna i striktno personalna.

Sljedeæi Happy Sad (1968),jedini bez Becketta,svijedog jednog èovijeka upalog totalno u svijet droga.Pjesme,samo ako si pristaša manje više country tradicijonalni,ali prepravljeni dionicama jazza i dvije stvari koje prelaze više od 10 minutnog slušanja.Glas je drugaèiji:sad samo shoter crni i njegovi uèitelji,Tim pokazuje dionice koje je gotovo nemoguèe izvesti.Lp sve u svemu stoji i izmeðu kantautorove povezanosti njegovom tradicijonalnom glazbom i pogrebnih eksperimenata.Ne manjkaju odlièni radovi kao npr treæa Love from Room 109,jedan glazbenio dio nešto ala Goodby and Hallo,ali totalno obraðen i negdje zamjenjen(traje više od 10 minuta)dovodeæi ga sve do prototipa progresiva(kao i uostalom nije bilao pogoðeno ime title-trake).Dream Letter je apsolutno jedna delikatna perla i devastirana depresija,za xsilofon i violonèelo;da se naježiš.zadnja Sing Song for You ,još je delikatnija i stavljena u gipke harmonije,ali remek djelo ploèe je predzadnja puna energije Gipsy Women.Glas zapoèinje tužno i tiho,razvijajuæi se dok se ritam i glas penju,ritam te obuhvaæa i odnosi.Sa strane orgija,tribalnih,neodoljivih,stvar od 12 minuta za divlji ples i životinjsko praèenje. Sljedeæa tri albuma su sami po sebi malo remek djelo,a za njihov opis trebalo bi previše mjesta.Ostavit èemo èitaoca da polako,polako,dolazi do otkrièa ovog apsolutnog genija.Kako okupljen u svom vremenu postaje imortalan na posterima,dajuæi od sebe samo ono najvažnije.Vanjska gorèina od Dream Letter karakterizira kao cijeli Blue Afternoon (1969),od tri najinteresantniji za publiku dark,zauzet s kozmièkim pesimizmom autora.Izmeðu nikako zaboravljenih stvari I Must have been Blind i Chase a blues Away.Efekt droge može se oèitati u Lorca:5 dugaèkih pjesama,skale totalno apsurdne i popravljene,izmeðu Jazza i eksperimentalnog,sa glasom koji te vodi u let(Buckley je sigurno bio najbolji autor svog vremena).Za pribilježiti kao apsolutnu perlu,delirantna Driftin`.Naša zvijezda na kraju napravio ekstremni korak jednog devastantnog uma.Djelovi Jazza,zatim namjerno raštimane,ne svirljive i nekompletne,jedan delirij popraèen kozmièkim pesimizmom,te popraèene samoæom,tako da je njegova tragedija ostala neriješena.(kao npr èuje se festival The Healing Festival),ali ipak perla svih diskova ostaje ona najstarija iz 68.,magièna Song too the Sirens. Zatim dolazi pad.Dvije godine odmora kako bi se skinuo s droga,jedan glupi lp arogantan ritam & blus(Greeathing from L.A.1972)ružan,ali daleko bolji od dvije ploèe koje slijede.Požurili su s izdajom ploæa jer se eto još jedan od genija overdozirao u 28.godini.Pjevaè kao i autor jako dobar,Tim Buckley u nekom se dijelu predstavio kao iz istog grada koje je vezivala ista stvar,a radi se o Jim Morrisonnu.bio je i pod utijecajem blusa i snimljenih samih vokala:gdje je tamo bila publika,zasigurno je bio jako privatan(što je i zahtijevao za svoju privatnost),ujedno rob,ujedno mistik.Kao i drugi i on se spustio(sa najboljim moguènostima)u nutrašnju najdublju crninu duše.Nažalost ko i parovi s tragiènim završetkom...

ÈUJEMO SE NA DARK ZA SLUŠATELJE 80. BRAIAN K. - 0.7