svijet po funnylittlefrogu

11 DIO, U KOJEMU ĆE TELMA I LUIZ UPOZNATI FROGICHEVE PRIJATELJE S KOJIMA ĆE OTIĆI NA BRUCOŠIJADU


"SREĆA JE BITI SPREMAN U PRAVOM TRENUTKU"
SENEKA
"HAPPINESS IS A WARM GUN"
THE BEATLES


Telma je bacila zadnji pogled na ogledalo prije izlaska i bila je potpuno zadovoljna onim što vidi. Izgledala je opako zavodljivo kao Michelle Pfeiffer u kostimu Cat Woman. Namignula je svom odrazu i rekla :
- Nek ti se samo usude odolit mačko...
I Telmin odraz je namignuo Telmi, ali nije ispustio ni glasa.


Luiz je nervozno pušila cigaretu na balkonu. Uvijek je bila napeta pred velike događaje i ova večer nije bila iznimka. Samo ju je isčekivanje dolaska Frogichevih prijatelja dodatno uznemirilo, tako da ni prohladna noć nije mogla ublažit njeno koprcanje na vatri. Zvonjava na ulazu ju je izbacila sa mjesta kao katapult i za tren oka bila je na vratima.


- Koja hitrost do vrata...poput gazele - rekao je Frogich i zvučno je cmoknuo Luiz u oba obraza. - Stvarno sam ti jako nedostajao i isčekivala si me iza vrata? Ili si možda ipak očekivala nekog drugog? - Nastavio je brzo ne dopuštajući Luiz da dođe do riječi. - Evo pokupio sam usput ove dvije barabe i nadam se da te neće puno smetati.
- Sigurno nećemo klafrat toliko kao ti, ni blebetalo od one moje susjede Mande ne mlatara toliko jezikom - prekinu ga je Stroke i odmah se okrenuo prema Luiz - Strokewski, ali možete me zvat Stroke.
- Luiz - pomalo zbunjeno je izustila Luiz i prihvatila pruženu ruku.
Telma je poput zvijezde padalice zasvijetila u svom punom sjaju između njih i direktno se obratila Strokeu
-Strouče, mene možeš pogodit kad god poželiš!
- Ne bojiš se da bi taj udar mogao biti smrtonosan? - pitao je sa vidnim interesom Strokewski.
- Tome se i nadam, pravi zgoditak je da se umre od zadovoljstva - Telma je rekla Strokeu gledajući ga izravno u oči iz kojih je sjevnula iskra.
Luiz se divila Telmi zbog njene otvorenosti, ali joj je sad bilo još neugodnije u cijeloj ovoj situaciji. Pogledala je drugog Frogichevog prijatelja, koji je šutljivo stajao sa strane čekajući da ga se ostali sjete. Djelovao joj je malo smotan, ali na neki simpatičan, intelektualni način. Tada se javio Frogich, koji je odlučio večeras izigravat domaćina
- Telma molim te, skini se malo sa Strokea i dođi da upoznaš Speedyja.
- Oprosti mi Speedy, stvarno smo mi cure nepristojne što te cijelo vrijeme zanemarujemo. Sad će se stara Telma pobrinut za tebe - govorila je Telma približavajući se Speedyju i poljubila ga na brzinu u krajičak usta. - Hajde Luiz, cmokni i ti našeg novog frenda i onda će nam sve oprostit. Je li tako Speedy?
- Oprostit bi značilo priznanje da se osjećam zanemarenim, a to nije ni blizu istini - jasno i glasno je rekao Speedy.
- Eto vidiš Frogich da se Speedy ne ljuti - dobacila je ravnodušno Telma.
Luiz je svejedno cmoknula Speedyja, jer joj se to činilo kao dobra ideja.
- A sad bi stvarno trebali krenut, Moana čeka dolje u autu - požurivao je društvo Frogich.
- Pa mogao si je pozvat gori da popijemo jedno pićence prije polaska. - predložila je Telma.
- Barem ćemo imat večeras na brucošijadi dosta pića, ako ničeg drugog ne bude - odgovorio je Frogich i dodao - Uostalom znaš Moanu, mi smo za nju premladi.
- Ne znam Moanu onako dobro kao ti, ali očigledno joj barem ti nisi premlad - Telma će brzo, a onda je ipak dodala - Ok. idemo, ne možemo pustit damu da čeka.
I uskoro su krenuli.


Moana je sjedila sama u svom žutom Opelu i slušala muziku. Na drugom programu hrvatskog radija su puštali dobre stare evergrine koje je Moana jako voljela i upravo je Sinatra pjevao All the way. Moana je smatrala ovu verziju potpuno inferiornom onoj velike Billie Hollyday sa Last Recording, ali malo se stvari moglo usporedit sa tom izvedbom. Svako, i najmanje podrhtavanje njenog glasa bez problema je doticalo u Moaninoj duši predjele koje ni jedan drugi, čak ni tehnički savršeniji, glas nije mogao doseći. Samo sa njom je mogla podijelit svoju tugu u gluho doba noći, kad su njeni zadovoljni ljubavnici već mirno spavali.


Nat King Cole je započinjao svoju mračnu melankoličnu Rather Have Blues, kada je društvo ulazilo u auto i trebalo im je samo petnaestak minuta da stignu do Hotela Split na Trsteniku u kojem se održavala Brucošijada. Frogich je ostao u autu pozdravit se sa Moanom, a ostali su pošli prema ulazu.
- Ne mogu te nikako nagovorit da uđeš sa mnom? - pitao je Frogich Moanu.
- Prošli smo ovo milijun puta i postaješ stvarno dosadan mali - odlučno je odgovorila Moana i nastavila - Znaš da to nije moja vrsta zabave i da mi nikako nije gušt gužvat se sa hrpu razuzdanih adolescenata.
- Adolescenti ti pašu samo u krevetu!
- Samo poneki, i ako im se to ne sviđa, slobodni su da idu. Ali sigurna sam da se tebi sviđa, barem sudeći po ovome - rekla je Moana opipavajući Frogichevo međunožje.
Frogich se brzo predao.
- Ok, onda pričekaj da provirim na brzinu i onda sam tvoj.



Studenti su se za brucošijadu lijepo spremili nema šta, i vidit ih u svim tim večernjim haljinama, kompletićima, modernim košuljama i još modernijim hlačama ili u elegantnim odijelima je bila prava gozba za oči. Mladost je večeras sjajno izgledala, a još sjajnije se zabavljala. Bend je svoj zanat ispekao po ljetnim terasama duž cijelog jadrana i bez problema su razgalili srdašca, a bogami i nožice naših takoreći intelektualaca. Teško je reći jesu li bolje razgalile njihove duše veličanstvene serenade Gorana Karana i Petra Graše, uz koje su se njihali sa upaljenim upaljačima, popularni hitovi još popularnijeg Jole i neizbježnog Magazina, koji su ih vinuli u raj vrckavog poskakivanja i potom vezala njihove ruke u uvijek dobrodošlo kolo ili sirtaki na kojem bi im i Grk Zorba pozavidio uz Stavrosa i Matka Jelavića. Romantika doajena hrvatske estrade Olivera natjerala ih je da potroše još malo plina iz svojih upaljača ili već na neki drugi način da pokažu svoju nježnu stranu, ali pravu vatru u njihovim uvijek za dom spremnim srcima su zapalili hitovi Vuce i Tompsona. I tko može sada reći da se hrvatska mladež ne zna zabavljat?!
Frogich je bezuspješno tražio svoje prijatelje, ali uspio je samo prepoznati nekoliko kolega, koji su srećom bili toliko pripiti da ga nisu ni primjetili. Nekoliko cura su ga zamijenile sa njihovim idolom Jolom i Frogich ih nije imao srca razuvijerit, pa im je čak improvizirao ples nalik na Linđo, jer je to jedino čega se mogao sjetit iz svojih slavnih folkloraških dana. Uskoro je odustao od probijanja kroz gužvu i nakon što je pokupio bocu džina sa švedskog stola, vratio se u auto Moani koja je bila uvijek spremna na vragolije.



* U to vrijeme dvije siluete sjedile su na plaži podno hotela Split obasjane mjesečinom i gledale u to čarobno noćno ljeskanje mora. Speedy je prvi progovorio :
- Ovo je pogrešan dan.
- Kako misliš pogrešan? Jesam li ja pogrešna u tom tvom danu? – pitala je Luiz
- Ne, samo…
- Što samo?
- Ma, znao sam da će sve krenuti krivo čim sam se jutros ustao.
- Kako si znao?
- Dok sam se umivao, poskliznuo sam se na mokre pločice WC-a, nezgodno pao i razbio ručni sat koji je bio krizmani poklon od moje bake – rekao je
- Zbilja ružno – izustila je
- Je, ali nije to sve…onda dolazi zgoda u autobusu.
- Što, uhvatio vas kondukter bez karte? – malo ga je podbadala
- Ma ne, slušaj…vozimo ti se mi nekim makarskim autobusom, i baš negdje kod Makarske odlučim nazvat Frogicha na mobitel da mu potvrdim kada stižemo. Dok sam birao broj, vozač je tako naglo prikočio da mi je mobitel izletio iz ruke i sasuo se u sto komada po autobusu. Poludio sam od bijesa. Uspio sam ga sastavit ali više ne radi – rekao je Speedy na rubu plača
- Uuuu…jadničak mali – Luiz će milujući ga po kosi
- A slušaj ovo – Speedy će izmičući se - Kada smo sišli u Makarskoj na puš-pauzu kupio sam telefonsku karticu i nazvao Frogicha sa govornice. Vratio sam se u bus i imao što vidjeti.
- Što? – pitala je u čudu
- Netko mi je ukrao vrećicu u kojoj su bili čips, žvake, bočica fante i Cosmopolitan.
- Čitaš Cosmo? Hahahaha – zavarila je od smija
- Pa, ono…ponekad – promrmljao je zacrvenjen u licu
- Čuj, nije to sve skupa razlog da mi budeš tužan večeras. Pa imaš mene tu pored sebe – rekla je nasmiješena
- Da, ali imam jedan mali problem – rekao je
- Kakav?
- Već pola sata sam skoncentriran na tebe, a nikako da mi se digne.
Luiz je tada naglo promijenila izraz lica u onaj opakiji, zlokobniji, pa bi u ovom trenutku svatko iole priseban izjavio : "sve bih dao da nisam na tvom mjestu Speedy".
- Mogu li ga dodirnut? – pitala je stavljajući ruku na njegovo bedro
- Možeš, samo budi nježna – Speedy će već pomalo uspaljen
Tada ga je Luiz naglim pokretom ruke ščepala za jaja i stisnula što je jače mogla.
- JEL OVAKO DOBRO, AAAAA?!?!?!
- NEEEEE…..PUSTI, MOLIIIIIM TE – cvilio je
- DA TE PUSTIM?? – pitala je zapjenjena
- MOLIIIIM TE…O BOOOOŽE – suze su mu potekle
- Ok, evo…puštam – rekla je bezosjećajno, okrenula se i zakoračala put hotela.
Na nekih pedesetak metara od savijenog zapomagajućeg Speedyja kao da se u Luiz probudilo nekakvo suosjećanje prema njegovoj patnji. Okrenula se i vratila natrag. Pomogla mu je da se uspravi. Naslonio je glavu na njeno rame i dalje plačući kako malo dijete, a ona mu je mrsila kosu dugo u noć…tihu ljetnu noć.



Telma je već na ulazu procijenila dobro situaciju, trebat će joj dvije minute da se dočepa pića, desetak minuta za formalno druženje uz to piće i ako za pola sata ne stjera Strokea uz zid, mama će mu se kupat gola. Tu se malo preračunala, bilo joj je dovoljno dvadeset minuta da Strokeove usne potraže njene pokraj muškog wc-a. Sala je bila zagušljiva od dima cigareta, ali Telma je izgubila dah u Strokeovom zagrljaju i brzo su se našli vani, a kad su već tu bili, lako su odabrali smjer - put do plaže je vodio nizbrdo.
More je bilo tu već cijelu vječnost i zato je Stroke više želio istražiti sve tajne Telminog tijela, a otkrića su mu bila i više nego primamljiva.
- Ove bi mogle nahranit cijelo jedno selo u Africi - promrmljao je Strokewski zabavljen Telminim grudima.
To mu je bila velika pogreška i Telmina ruka je munjevitom brzinom našla u torbici škare, koje su u spretnim rukama mogle postat smrtonosno oružje. Telma je znala biti izuzetno spretna kad to poželi. Stroke se spustio na koljena i Telma je počela glasno stenjati. Nikada nije mogla odoljeti muškarcu na koljenima. Strokea je njegov jezik lako mogao mogao dovesti u smrtnu opasnost, ali i izbavit iz nje.
- To Strouče! - dahtala je Telma - Da! Nastavi tako, to je takoo aah aah aaah...
Stroke je povukao Telmu na pod, tako da je osjetila težinu njegovog tijela dok su im usne i jezici vodili sočne razgovore. Telma je jednim trzajem poput kobile zbacila Strokea sa sebe i ovaj se samo na trenutak iznenadio i zbunio. Idući trenutak već mu je ruka tražila uvijek spreman nož skakavac skriven u desnoj cipeli, kad je Telma uzviknula :
- Jebeni kamen, zabio mi se tako snažno u dupe da sam mislila da če cijeli ući u mene - i onda se okrenula prema Strokeu - Ali sad sam spremna da ti uđeš u mene Strouče.
Dobro je biti spreman! – pomislio je uz vragolasti osmijeh

NASTAVAK SLIJEDI AKO BUDETE IMALI SREĆE....BUAHAHAHAHAAAA

* - dio napisan kurzivom gostovanje je mog frenda strokea u ovoj priči


update:mislim da sad znam kako se to radi..from cat power to my cat woman..same mace u igri

10.DIO, U KOJEM ĆE TELMA I LUIZ TEK MALO ČASKATI NA BALKONU

Korpulentni mjesec se smijao Telmi i Luiz dok su one sjedila na balkonu. Luiz nije bilo do smijeha.
-Dosta mi je muškaraca. Prekrižit ću ih jednom za uvijek. Ja jednostavno ne znam sa muškarcima. Nešto nije u redu sa mnom-započela je Luiz svoju svakidašnju jadikovku.
-Draga, to što se oko tebe motaju samo kreteni, ne znači da nešto nije u redu s tobom. Na ovom svijetu je jednostavno previše kretena, ali nisu baš svi muškarci kreteni-odlučno je izrekla Telma.
- Koliko bih ih trebala još isprobat, prije nego nađem nekog koji to nije?-više za sebe će Luiz.
-A dušo, onda stoj kod kuće i igraj se sama sa sobom- ispalila je Telma.
-Ili da se igram malo sa tobom?-negdje između smijeha i plača će Luiz i sjetila se njihovg poljubca, koji je bio sasvim ugodan i nježan i siguran, možda malo presiguran. Nije bilo ushičenja, ničega od onoga o čemu su tako lijepo pjesnici pisali. Je li to samo izmišljotina pjesnika, pitala se Luiz?
-Možda bi trebala probat nekog Bosanca?- predložila je Telma.
-Ti i tvoji Bosanci, kao da si neki ekspert za Bosance. Koliko si ih ti ono imala i po čemu so to oni tako posebni?-pitala je Luiz.
-Nije bitna kvantiteta, da bi znala o čemu pričam. Kod njih, moja draga, nema izmotavanja, nisu tako uštogljeni kao ovi naši. Svi žele dobru staru ševu i uvijek su spremni za nju. Možda im ona veća glava ne služi baš najbolje, ali ...
-I šta bi sada trebala otić do prve bauštele i samo raširit ruke, pa koji uleti? Mada moram priznat da mi neki od njih onako u radnoj odječi djeluju baš...
-Vidiš da imaš ti to u sebi moja draga- prekinula ju je već vidno dobro raspoložena Telma.
-Ok, onda čemo morat istražiti kako je to kad ljubi Bosanac- smijala se i Luiz.
Zapalile su cigarete i promatrale dobro osvijetljenu pustu ulicu.
-A šta čemo sa Onim?- prekinula je tišinu Luiz.
-Misliš na brucošijadu?
-Ne izgovaraj tu riječ. Zvuči kao nešto najjadnije na svijetu, dakle baš prikladno za mene.
-Znaš da moramo ići.
-Zašto bi morale ići?
-Da vidimo Frogicheve prijatelje. Dolaze mu dva najbolja frenda i to jednostavno ne smijemo propustit.
-Da nisu možda oni Bosanci?-pitala je u šali Luiz.
-Mislim da nisu, ali su tu negdje na granici sa Bosnom.
-Da li to ima neke veze?
-Pa vidit čemo za par dana.
-Da, vidit čemo.

Pero je moj jutarnji prijatelj. Svako jutro ga susrećem kad umoran idem kući sa posla i provedem sa njim desetak minuta u ugodnom druženju. To možda vremenski i nije mnogo, ali ne znam puno onih koji su spremni dati više od toga.

Možda sam vam prvo trebao reći da je Pero golub. Ne, ovo nije greška niti priviđenje, stvarno je golub. I ne, nije galeb, nego samo golub. I znam da ću Vam sad djelovat malo čudan, jer imam goluba za prijatelja, ali sjetite se samo kakve sve prijatelje ljudi znaju imati.

Pero nije baš najobičniji golub ili barem za mene nije... Samo mu je ime obično, ali nisam mu ga ja dao. Dobro, možda to ime i nije uobičajno za goluba, ali znate li uopće koje je ime prikladno za goluba i znate li još nekog goluba sa bilo kakvim imenom?

Nitko zapravo ne zna tko je Peri dao ime, ali su ga svi tako zvali. To je nešto poput nastanka narodnih pjesama, autor je nekad postajao, ali širokom upotrebom njegovih umotvorina, one su postale važne same po sebi, a autor je pao u zaborav.

Iz toga proizlazi da se Pero nije družio samo sa mnom. O ne, imao je on još mnoštvo poznanika i prijatelja i sve nas je šarmirao svojim osebujnim držanjem (već je postao lokalna legenda), ali u rano jutro, ja sam bio jedini čovjek u njegovom svijetu.

Pero je čak i za goluba pomalo neugledno stvorenje. Zbog toga su neki posumnjali da je Pero zapravo grlica, jer su u Životinjskom svijetu neke stvari drugačije postavljene i mužjaci sa svojim kitnjastim perjom moraju privlačiti ženke. Meni je svejedno, ako i je ženka, mogu je zvati Pero - dami nikad ne može štetiti malo ekscentričnosti.

Prvi put sam vidio Peru još prošle godine, negdje na početku jeseni. Jutro je bilo sumorno sivo, a ja sam se malaksao i pospan vukao rivom. Pero se jednostavno našao ispred mene na putu i sa zanimanjem me promatrao. U pustoši ranojutarnjih sati svaki prolaznik pobuđuje pozornost, jer je prava rijetkost. Kad sam mu prišao na pristojnu udaljenost, diskretno je klimnuo glavom na pozdrav, lagano se odgegao sa puta i potom okrenuo prema moru pogledom dozivajući dolazak ribara, koji će mu donijeti jeftini obrok. Zadržao sam se tu još nekoliko trenutaka, ali Pero me je odlučio ignorirati i zato sam nastavio svoj put.

Drugi dan, kada sam naišao, već je bio zagledan u more. Ležerno je okrenuo glavu prema meni, čisto da mi da na znanje kako me je primjetio i odmah nastavio sa svojom starom zanimacijom. Ovog puta sam stao odmah pored njega i čučnuo da bih mogao vidjeti svijet iz njemu bliže perspektive. Izgleda da mu moje prisustvo nije smetalo, jer se nije pomakao. U tišini smo dočekali buđenje dana.

Treći dan sam bio posebno umoran. Cijelu noć nisam stao ni zapalit cigaretu. Pero je stajao na svom omiljenom mjestu, ovaj put okrenut prema meni kao da me je očekivao. Izgledao je iznenađen kad sam mu se samo osmijehnuo i produžio dalje. Naglo je okrenuo glavu prema morskom prostranstvu, jer je znao da ga darežljivi ribari neće iznevjeriti.

Četvrti dan me nije ni pogledao. Možda je bio uvrijeđen što sam ga zanemario prethodog dana ili tko zna što se već motalo u njegovoj maloj golubljoj glavi. I golubovi mogu ponekad pokazat da imaju svoj karakter, vjerovali ili ne. Taj sam ga dan odlučio slikati da ga mogu viditi moji prijatelji.

Peti dan sam zatekao Peru u potpuno novom raspoloženju. Proučavao je praznu plastičnu bocu. Okretao ju je, gurao, bezuspješno pokušavao podići, skakao po njoj i pokazivao što već sve jedan golub može napraviti sa plastičnom bocom. Pokušao sam ga tada slikati, ali bio je sa bocom previše pokretan i nisam ga nikako uspijevao fokusirati. I onda mu je glupa boca dosadila i odgurnio ju je prezirno od sebe. Opet je prišao rubu puta, pogleda usmjerenog prema morskoj pučini, i tada sam ga tek snimio. Nažalost ne mogu vam pokazati tu sliku, jer se ne može prebaciti na računalo ali neki od vas su je vidjeli i mogu posvjedočiti moju priču.

Šesti dan sam se zadržao malo duže sa Perom. Svježi zrak me je razbudio i poželio sam zapaliti jednu. Rijetko mi je kada cigareta toliko prijala. Peri dim nije smetao, ili mi barem to nije htio dati na znanje. Naprotiv, kad sam odlučio ipak poći leći, Pero me je pratio. Napravio je samo nekoliko koraka, prešao par metara i onda stao. Možda mu je bilo teško ostati opet sam ili mi je samo želio pokazati da on i to može. Kad sam se okrenuo, bez žurbe se vraćao uvijek na istu poziciju.

Slijedećih dana naše je druženje postajalo sve prisnije. Počeo me pratiti na mom putu prema zasluženom odmoru poslije napornog posla, isprva nekoliko metara iza mene, a onda svakim danom sve bliže i bliže, da bi uskoro hodali u istoj ravni potpuno usklađeni. Čak i neugledni golubovi poput Pere mogu biti sasvim pristojni suputnici (a i manja su gnjavež od većine drugih).

Nije ga bilo samo kad bi padala kiša i tada bi mi nedostajao. Po kiši smo još više željni društva i pitao bih se što Pero tada radi, je li našao neko toplo utočište? A onda bi opet svanulo sunce i nastavljalo se naše svakodnevno viđanje, kao da se ništa nije dogodilo.

Završetkom sezone Pero je otišao iz mog života. Ali svaki put kad sam pregledavao slike, sjećanje na mog jutarnjeg prijatelja bi oživjelo. I uvijek je to bilo ugodno sjećanje, jer rijetko se sreće tako vjeran prijatelj.
A koliko je Pero vjeran prijatelj, pokazao mi je prošli tjedan. Zamislite moje zaprepaštenje kada sam ga opet vidio na našem starom mjestu.
Postoji li veća radost od ponovnog susreta sa dobrim starim prijateljem?

Postoji mala vjerojatnost da ovaj sadašnji Pero nije isti onaj prošlogodišnji, ali po izgledu i ponašanju meni su potpuno isti. Možda je njegov brat blizanac ili, kad se već neki dvoume oko njegovog spola, sestra blizanka.

Zar stvarno trebamo biti tako sitničavi i zbog toga propustiti radost druženja sa tako posebnim stvorenjem?

Otkrio sam da nisam jedini iz žablje porodice u blogerskom svijetu i naravno da sam odmah otišao posijetiti svoju rođaku frog i oslušniti kreketanje u njenoj glavi i ako ništa drugo dobro sam se zabavio jer mi je omogučila da izradim akronim svog imena i evo rezultata

F Fancy
U Unforgettable
N Natural
N Naughty
Y Yummy
L Lively
I Inspirational
T Tender
T Trustworthy
L Loud
E Excellent
F Feminine
R Refined
O Old
G Gentle

Zapisivač ovog bloga je pokušao i sa svojim imenom, ali on je malo čudan i ne dopušta mi da vam to pokažem, pa vam samo mogu preporučiti da i vi sami isprobate

Hay kids rock´n´roll, nobody tells you where it goes baby...


Danas sam slučajno u nekoj emisiji na Novoj vidio reportažu o životu u Jordanu, koja me potsjetila na neke poražavajuće činjenice. Prilikom vjenčanja Jordanke imaju obavezu donijeti sa sobom tri miraza. Treći miraz im se vraća u slučaju razvoda. Nije rečeno da li se razvodi dešavaju zato što je žena dosadila mužu ili je možda našao drugu, pa joj zbog toga treba dati odštetu, ali je običaj da ukoliko je učinila preljub da je njena obitelj ubije. Država zvanično ne podržava takvu tradiciju, ali se ipak godišnje zbog preljuba ubije pedesetak žena. Autori tog priloga nisu imali potrebu ovo komentirati, ali su nešto kasnije naveli da se Jordancima navodno posebno sviđaju žene iz Hrvatske.
Srećom u Lijepoj Našoj su odavno izumrli ovakvi običaji. Kod nas stvari stoje malo drugačije. Uvijek ću se sjećati mojih svježe vjenčanih susjeda. Frajer ju je redovito mlatio i pitao sam se kako to ljudsko biće može trpiti. Nekoliko puta je našla utočište od njegovog luđačkog bijesa u mome domu i pamtim dobro mješavinu neizmjernog straha, izgubljenosti i potpune bespomočnosti koja je isijavala iz njenih očiju. Shvatio sam da ju je obitelj potpuno napustila, odnosno ćinom vjenčanja ju je predala na njegovu milost i nemilost.
Nekoliko godina kasnije će mlađi brat mog prijatelja u našem društvu govoriti o inferiornosti žena u svakom pogledu u odnosu na muškarce i o tome kako su sposobne samo da nam kuhaju i čiste oko nas. Ne znam da li su me više razljutila njegove rijeći ili činjenica da nitko osim mene nije na njih reagirao. A moja reakcija je bila oštra, izravna i pozivala je na zdrav razum. Ali svi moji argumenti nisu nalazili plodno tlo, jer su njegova uvjerenja bila čvrsto zacimentirana, usađena duboko u potsvijest i opirala su se bilo kakvoj racionalizaciji. Ne pretjerano dobar odnos sa njim, poslije tog incidenta je dodatno zahladio.
Ove zime je mlađi brat jednog drugog prijatelja na kavi sa nama nazvao droljama neke žene, jer su bile rastavljene, ili jer su imale više partnera u životu. Isti taj momak se otvoreno hvalio da je ševio više cura, dok mu je žena bila trudna. Nisam ništa rekao, jer sam imao u tom trenutku druge brige i nisam bio raspoložen za ispravljenje krivih Drina. Moj prijatelj mi je poslije priznao da i njemu takve stvari smetaju, ali ne može utjecati na promijenu njegovih stavova. Nemoć je najgluplja stvar na svijetu. Inaće moja loša komunikacija sa mlađim bratom mog prijatelja je postala još lošija.
Asjaba u postu od 01.07. piše o djevojci od 25 godina, koja mora biti svaku većer doma prije 11 sati i na kraju zaključuje:
-Taj mrak kojeg se mi žene trebamo bojati, zbog kojeg trebamo jurcati kući prije jedanaest, zbog kojeg moramo imati mušku pratnju je čista izmišljotina, jer kod nas, u ovoj vukojebini, noćnog života nema – sve se dešava danju: svadbe, pogrebi i silovanja. U rano jutro i manijaci spavaju mirnim snom.
Priča o Telmi i Luiz je nastala prvenstveno iz moje potrebe da nešto kažem o ovim problemima( drugi razlog je moja nekad teško razumljiva nostalgija za Splitom).
I na kraju da zaključim-Šovinizam, kao i ekstremni nacionalizam, homofobija i rasizam su bolesti, koje su još nedopustivo jako prisutne u našem društvu i potrebno je uvijek dignuti glas na svaku njihovu manifestaciju(ovim opominjem i sebe), jer kako su lijepo pjevali Manic Street Preachers-

IF YOU TOLERATE THIS THEN YOUR CHILDREN WILL BE NEXT!!!



update:dok sam pisao ovaj post, naišla je jedna žena koju je zanimalo o čemu pišem i ukratko sam joj ispričao priču o položaju jordanskih žena. i tek sam neknadno percipirao da je izostao bilo kakvi iskaz ženske solidarnosti ili čiste ljudske empatije. bojim se i pitati zašto?