Marketing
O JORDANU, SELU MOME MALOM I TUZLI
Hay kids rock´n´roll, nobody tells you where it goes baby...
Danas sam slučajno u nekoj emisiji na Novoj vidio reportažu o životu u Jordanu, koja me potsjetila na neke poražavajuće činjenice. Prilikom vjenčanja Jordanke imaju obavezu donijeti sa sobom tri miraza. Treći miraz im se vraća u slučaju razvoda. Nije rečeno da li se razvodi dešavaju zato što je žena dosadila mužu ili je možda našao drugu, pa joj zbog toga treba dati odštetu, ali je običaj da ukoliko je učinila preljub da je njena obitelj ubije. Država zvanično ne podržava takvu tradiciju, ali se ipak godišnje zbog preljuba ubije pedesetak žena. Autori tog priloga nisu imali potrebu ovo komentirati, ali su nešto kasnije naveli da se Jordancima navodno posebno sviđaju žene iz Hrvatske.
Srećom u Lijepoj Našoj su odavno izumrli ovakvi običaji. Kod nas stvari stoje malo drugačije. Uvijek ću se sjećati mojih svježe vjenčanih susjeda. Frajer ju je redovito mlatio i pitao sam se kako to ljudsko biće može trpiti. Nekoliko puta je našla utočište od njegovog luđačkog bijesa u mome domu i pamtim dobro mješavinu neizmjernog straha, izgubljenosti i potpune bespomočnosti koja je isijavala iz njenih očiju. Shvatio sam da ju je obitelj potpuno napustila, odnosno ćinom vjenčanja ju je predala na njegovu milost i nemilost.
Nekoliko godina kasnije će mlađi brat mog prijatelja u našem društvu govoriti o inferiornosti žena u svakom pogledu u odnosu na muškarce i o tome kako su sposobne samo da nam kuhaju i čiste oko nas. Ne znam da li su me više razljutila njegove rijeći ili činjenica da nitko osim mene nije na njih reagirao. A moja reakcija je bila oštra, izravna i pozivala je na zdrav razum. Ali svi moji argumenti nisu nalazili plodno tlo, jer su njegova uvjerenja bila čvrsto zacimentirana, usađena duboko u potsvijest i opirala su se bilo kakvoj racionalizaciji. Ne pretjerano dobar odnos sa njim, poslije tog incidenta je dodatno zahladio.
Ove zime je mlađi brat jednog drugog prijatelja na kavi sa nama nazvao droljama neke žene, jer su bile rastavljene, ili jer su imale više partnera u životu. Isti taj momak se otvoreno hvalio da je ševio više cura, dok mu je žena bila trudna. Nisam ništa rekao, jer sam imao u tom trenutku druge brige i nisam bio raspoložen za ispravljenje krivih Drina. Moj prijatelj mi je poslije priznao da i njemu takve stvari smetaju, ali ne može utjecati na promijenu njegovih stavova. Nemoć je najgluplja stvar na svijetu. Inaće moja loša komunikacija sa mlađim bratom mog prijatelja je postala još lošija.
Asjaba u postu od 01.07. piše o djevojci od 25 godina, koja mora biti svaku većer doma prije 11 sati i na kraju zaključuje:
-Taj mrak kojeg se mi žene trebamo bojati, zbog kojeg trebamo jurcati kući prije jedanaest, zbog kojeg moramo imati mušku pratnju je čista izmišljotina, jer kod nas, u ovoj vukojebini, noćnog života nema – sve se dešava danju: svadbe, pogrebi i silovanja. U rano jutro i manijaci spavaju mirnim snom.
Priča o Telmi i Luiz je nastala prvenstveno iz moje potrebe da nešto kažem o ovim problemima( drugi razlog je moja nekad teško razumljiva nostalgija za Splitom).
I na kraju da zaključim-Šovinizam, kao i ekstremni nacionalizam, homofobija i rasizam su bolesti, koje su još nedopustivo jako prisutne u našem društvu i potrebno je uvijek dignuti glas na svaku njihovu manifestaciju(ovim opominjem i sebe), jer kako su lijepo pjevali Manic Street Preachers-
IF YOU TOLERATE THIS THEN YOUR CHILDREN WILL BE NEXT!!!
update:dok sam pisao ovaj post, naišla je jedna žena koju je zanimalo o čemu pišem i ukratko sam joj ispričao priču o položaju jordanskih žena. i tek sam neknadno percipirao da je izostao bilo kakvi iskaz ženske solidarnosti ili čiste ljudske empatije. bojim se i pitati zašto?
Post je objavljen 02.07.2006. u 22:10 sati.