svijet po funnylittlefrogu

Pero je moj jutarnji prijatelj. Svako jutro ga susrećem kad umoran idem kući sa posla i provedem sa njim desetak minuta u ugodnom druženju. To možda vremenski i nije mnogo, ali ne znam puno onih koji su spremni dati više od toga.

Možda sam vam prvo trebao reći da je Pero golub. Ne, ovo nije greška niti priviđenje, stvarno je golub. I ne, nije galeb, nego samo golub. I znam da ću Vam sad djelovat malo čudan, jer imam goluba za prijatelja, ali sjetite se samo kakve sve prijatelje ljudi znaju imati.

Pero nije baš najobičniji golub ili barem za mene nije... Samo mu je ime obično, ali nisam mu ga ja dao. Dobro, možda to ime i nije uobičajno za goluba, ali znate li uopće koje je ime prikladno za goluba i znate li još nekog goluba sa bilo kakvim imenom?

Nitko zapravo ne zna tko je Peri dao ime, ali su ga svi tako zvali. To je nešto poput nastanka narodnih pjesama, autor je nekad postajao, ali širokom upotrebom njegovih umotvorina, one su postale važne same po sebi, a autor je pao u zaborav.

Iz toga proizlazi da se Pero nije družio samo sa mnom. O ne, imao je on još mnoštvo poznanika i prijatelja i sve nas je šarmirao svojim osebujnim držanjem (već je postao lokalna legenda), ali u rano jutro, ja sam bio jedini čovjek u njegovom svijetu.

Pero je čak i za goluba pomalo neugledno stvorenje. Zbog toga su neki posumnjali da je Pero zapravo grlica, jer su u Životinjskom svijetu neke stvari drugačije postavljene i mužjaci sa svojim kitnjastim perjom moraju privlačiti ženke. Meni je svejedno, ako i je ženka, mogu je zvati Pero - dami nikad ne može štetiti malo ekscentričnosti.

Prvi put sam vidio Peru još prošle godine, negdje na početku jeseni. Jutro je bilo sumorno sivo, a ja sam se malaksao i pospan vukao rivom. Pero se jednostavno našao ispred mene na putu i sa zanimanjem me promatrao. U pustoši ranojutarnjih sati svaki prolaznik pobuđuje pozornost, jer je prava rijetkost. Kad sam mu prišao na pristojnu udaljenost, diskretno je klimnuo glavom na pozdrav, lagano se odgegao sa puta i potom okrenuo prema moru pogledom dozivajući dolazak ribara, koji će mu donijeti jeftini obrok. Zadržao sam se tu još nekoliko trenutaka, ali Pero me je odlučio ignorirati i zato sam nastavio svoj put.

Drugi dan, kada sam naišao, već je bio zagledan u more. Ležerno je okrenuo glavu prema meni, čisto da mi da na znanje kako me je primjetio i odmah nastavio sa svojom starom zanimacijom. Ovog puta sam stao odmah pored njega i čučnuo da bih mogao vidjeti svijet iz njemu bliže perspektive. Izgleda da mu moje prisustvo nije smetalo, jer se nije pomakao. U tišini smo dočekali buđenje dana.

Treći dan sam bio posebno umoran. Cijelu noć nisam stao ni zapalit cigaretu. Pero je stajao na svom omiljenom mjestu, ovaj put okrenut prema meni kao da me je očekivao. Izgledao je iznenađen kad sam mu se samo osmijehnuo i produžio dalje. Naglo je okrenuo glavu prema morskom prostranstvu, jer je znao da ga darežljivi ribari neće iznevjeriti.

Četvrti dan me nije ni pogledao. Možda je bio uvrijeđen što sam ga zanemario prethodog dana ili tko zna što se već motalo u njegovoj maloj golubljoj glavi. I golubovi mogu ponekad pokazat da imaju svoj karakter, vjerovali ili ne. Taj sam ga dan odlučio slikati da ga mogu viditi moji prijatelji.

Peti dan sam zatekao Peru u potpuno novom raspoloženju. Proučavao je praznu plastičnu bocu. Okretao ju je, gurao, bezuspješno pokušavao podići, skakao po njoj i pokazivao što već sve jedan golub može napraviti sa plastičnom bocom. Pokušao sam ga tada slikati, ali bio je sa bocom previše pokretan i nisam ga nikako uspijevao fokusirati. I onda mu je glupa boca dosadila i odgurnio ju je prezirno od sebe. Opet je prišao rubu puta, pogleda usmjerenog prema morskoj pučini, i tada sam ga tek snimio. Nažalost ne mogu vam pokazati tu sliku, jer se ne može prebaciti na računalo ali neki od vas su je vidjeli i mogu posvjedočiti moju priču.

Šesti dan sam se zadržao malo duže sa Perom. Svježi zrak me je razbudio i poželio sam zapaliti jednu. Rijetko mi je kada cigareta toliko prijala. Peri dim nije smetao, ili mi barem to nije htio dati na znanje. Naprotiv, kad sam odlučio ipak poći leći, Pero me je pratio. Napravio je samo nekoliko koraka, prešao par metara i onda stao. Možda mu je bilo teško ostati opet sam ili mi je samo želio pokazati da on i to može. Kad sam se okrenuo, bez žurbe se vraćao uvijek na istu poziciju.

Slijedećih dana naše je druženje postajalo sve prisnije. Počeo me pratiti na mom putu prema zasluženom odmoru poslije napornog posla, isprva nekoliko metara iza mene, a onda svakim danom sve bliže i bliže, da bi uskoro hodali u istoj ravni potpuno usklađeni. Čak i neugledni golubovi poput Pere mogu biti sasvim pristojni suputnici (a i manja su gnjavež od većine drugih).

Nije ga bilo samo kad bi padala kiša i tada bi mi nedostajao. Po kiši smo još više željni društva i pitao bih se što Pero tada radi, je li našao neko toplo utočište? A onda bi opet svanulo sunce i nastavljalo se naše svakodnevno viđanje, kao da se ništa nije dogodilo.

Završetkom sezone Pero je otišao iz mog života. Ali svaki put kad sam pregledavao slike, sjećanje na mog jutarnjeg prijatelja bi oživjelo. I uvijek je to bilo ugodno sjećanje, jer rijetko se sreće tako vjeran prijatelj.
A koliko je Pero vjeran prijatelj, pokazao mi je prošli tjedan. Zamislite moje zaprepaštenje kada sam ga opet vidio na našem starom mjestu.
Postoji li veća radost od ponovnog susreta sa dobrim starim prijateljem?

Postoji mala vjerojatnost da ovaj sadašnji Pero nije isti onaj prošlogodišnji, ali po izgledu i ponašanju meni su potpuno isti. Možda je njegov brat blizanac ili, kad se već neki dvoume oko njegovog spola, sestra blizanka.

Zar stvarno trebamo biti tako sitničavi i zbog toga propustiti radost druženja sa tako posebnim stvorenjem?