Mlijeko je zločesto https://blog.dnevnik.hr/fss

srijeda, 30.11.2005.

Dan četrdesetišesti

Dražesni lončići za med



Na peronu gužva i kišobrani. Uspješno se proguram i sjednem na omiljenu stranu. U vagonu je hladno i nakon kraćeg premišljanja, ostajem u kaputu. Sjetim se maminog poslije će ti biti hladno. Sada mi je udobno. Preko puta mene sjeda brdo od žene u bijeloj majici. Torbu stavlja na koljena i kišobran drži u ruci. Preko puta brda od žene, a do mene, sjeda raščupana crvenokosa tridesetineštogodišnjakinja. Ne zna gdje će s torbom i kišobranom. Gleda uokolo i naglas komentira svoje dvojbe. Brdo od žene i crvenokosa tridesetineštogodišnjakinja se znaju i ova je ušutkava. Crvenokosa napokon zauzima položaj, izgleda poput ratnika s kopljem u ruci, spremna na skok. Ja nisam jutarnji tip. Meni se u vlaku spava.
- Jučer sam bila na ispitu, - veli crvenokosa.
- Kakva su bila pitanja? - pita brdo od žene, ne radi reda, već zato što taj ispit nju tek čeka.
- Rekla mi je znate bili ste super ono jedina ženskica kojoj nisam morala pomagati baš ste super. -
- Što te pitala? -
- Dođem ti ja unutra veli ona meni dobar dan kažem ja dobar dan izvolite sjednite ja sjednem kako se vi zovete Vesna Brčić kažem ja njoj... -
- Ne moraš mi sve pričati, samo mi reci što te pitala. - prekida je brdo od žene.
- Ma slušaj sad ovo jel bi ti znala odgovorit pitala me recite vi meni recite mi ovaj kako je ono išlo recite mi u ugostiteljstvu recite mi u ugostiteljstvu što mi moramo obaviti da bimo mogli radit mi u ugostiteljstvu. -
- Sanitarni pregled. - hladnokrvno će brdo od žene.
- To sam i ja njoj rekla sanitarni pregled kaže ona meni bravo vi ste super i onda me još pitala... -
- Samo mi nabroji pitanja, ne moraš mi prepričavati cijeli dan. - brdo od žene postaje nestrpljiva.
- Pitala me još da ko ovaj u ugostiteljstvu kod nas može bit kliconoša odgovorim ja njoj kod nas u ugostiteljstvu kliconoša može biti bolestan čovijek koji u sebi ima klice i razne bakterije i ona klima glavom i pita me a ko još može nosit klice kažem ja klice može nosit zdrav čovjek razne klice i bakterije a da ne zna i onda on to može nosit okolo kaže ona meni bravo vidi se da se radili ja kažem pa jesam ja sam se spremala. -

Brdo od žene prekapa po torbi.

- Pitala me još recite vi meni recite mi što mi u ugostiteljstvu moramo imat da bimo bili prisutni na radnom mjestu da bimo bili prisutni na radnom mjestu mi u ugostiteljstvu moramo imat radno odjelo ili bjelu radnu uniformu raznorazne ukosnice i marame s čime se povežemo i tako a radno odijelo nam mora bit čisto i bijelo a bjelo mora bit da bi se vidlo jel prljavo il je skroz bjelo ona meni kaže vi ste super vi ste jedina ženskica kojoj nisam mogla pomagat a kad sam izašla van onda su svi bili živčani i ispitivali su me koja me pitanja pitala ja sam njima rekla da mi je ženskica rekla da sam bila super i da sam bila jedina ženskica kojoj nije morala pomagat. -

Brdo od žene izvadi kutiju cigareta iz torbe.

- Idem pušit. - izađe u prolaz između vagona.

Čim je brdo od žene izašla, sklopila sam oči i pravila se da spavam. Osim što od njezinog pričanja nisam mogla zaspati , sad me uhvatio strah da će se, u nedostatku slušateljstva, obratiti meni. Brdo od žene je stajala u prolazu, crvenokosa je sjedila pokraj mene i šutila. Brdo od žene je veselo čavrljala s muškarcima u prolazu, crvenokosa je buljila ispred sebe, promatrala sam je kroz trepavice.
- Šta misliš kako ćemo radit preko praznika? - pita crvenokosa brdo od žene kad se ova vratila na svoje mjesto.
- Mi ili vi? -
- Rekla mi je Jasna ona iz vešeraja da su dežurni ovi u Savskoj i na Savi pa da ćemo mi bit slobodni to je rekla a šta ti misliš. -
- Ja nisam ništa čula. -
- Oni se niko ne sjete omes malo pod kad su gotovi sa smjenom ja se uvjek sjetim i ometem malo obrišem friteze s onim papirom ih malo obrišem znaš a jel ko pita za mene sada a šta kaže Krešo? - sa zanimanjem će crvenokosa.
- Niko ne pita za tebe. -
- Ko da nisam nikad ni bila tamo a a reci ti njima danas da sam jučer bila na ispitu i da je ženskica rekla da sam bila super i da sam bila najbolja i da sam ja bila jedina kojoj nije morala ništa pomagati to ti njima reci pogotov ak Krešo bude tamo i još pogotovo ako sanitetac dođe nek i on čuje da a prije dok sam tamo radila onda nisam imala nikakvih problema sad imam hrpu problema sad mislim oće bit božićnica i to jel šta pričaju prije opće nisam mislila na to. -
- Biće plaća ovaj tjedan. -
- A biće dobro a bon il šta ono za kupovat? -
- Tisuću kuna, neće bit bon. -
- A neće bit bon šteta jel onda i bolje ha ma je pa to je i bolje kad dobiš novce onda možeš kupit u dućanu šta ti se sviđa a ne ko na bon s tim možeš kupovat samo do određenog iznosa a šta ti misliš jel mogu ja s tisuću kuna kupit sto eura? -
- Možeš. -
- A jel mogu kupit stopedeset? -
- Ne, za stopedeset moraš još dodat. -
- Aha a dobro onda ću kupit stopedeset a kako je tebi bilo kad si radila u espresu? -
- Nije mi se sviđalo, premali je prostor. - kaže brdo od žene.
- A kako ti je sad u kuhinji jel to bolje nek espres a šta ti se u espresu nije sviđalo radna okolina il ljudi znaš kad ljudi nisu dobri onda ni na poslu nije dobro sad da moraš birat espres ili kuhinja šta bi ti izabrala? -
- Kuhinju. -
- Zašto kuhinju zašt ne espres? -
- Nemam mjesta ni za okrenut se u tome. -
- Meni ti je tamo dobro ono i moji znaju di sam a kad dođem ujutro onda odma stavim u jednu fritezu i još tri friteze pomfrita da se napeče ono da ga se baš napeče u sve te četri friteze i kordona stavim i pomfrita da svega bude onda je to super onda možemo ić na pauzu ujutro znaš imamo kraću pauzu onak za kavu i popušit a poslje imamo dužu pauzu onda možeš ić i na vece a ujutro ja obično udarničku kavu to mi treba. -
- Kakva je to kava? -
- Ma to ti je onak udarnička znaš ma to ti moja šogorica hercegofka zna udarnička baš. -
- A dobro. - slegne brdo od žene ramenima i počne prikupljati svoje stvari, vlak ulazi u stanicu.

Čekam da svi izađu. Crvenokosa ima zeleni šal i kapu. Brdo od žene već je izašla. Kiša još uvijek pada, to je dobro, barem neću zaboraviti kišobran. Još je mračno. Veći dio jučerašnjeg dana potrošila sam na pisanje dopisa, nisam se mogla sjetiti jedne riječi na u. Hodajući među lokvama , sasvim neplanirano, sjetim se te riječi. Nije čudo da je nisam mogla dokučiti. Počinjala je na i.

utorak, 29.11.2005.

Dan četrdesetipeti

Tragači II



Često razmišljam da li je bilo nešto čime sam ti obilježila te zadnje dane. Ono obećanje dva dana ranije, možda. Ne, ne bih rekla da si nakon doručka više mislio na to. Koliko puta sam bila ljubomorna, to sam baš mogla i sakriti, zar ne? Uvijek sam znala da sam bila jedina. I tada, kad sam je vidjela. Lica zamrljanog suzama, slomljenu i samu. Ne bi propustila doći, i meni je značilo to što je ona tamo. U trenu kada sam se ja opraštala od svog svijeta, rukom u mojoj ruci tražila je od mene utjehu. Da sam barem mogla poludjeti i s vlastitom kosom u rukama istrčati iz crkve. Zagrlila sam je, osjećala joj tijelo u trzajima ispod ruku. Dala sam joj ono jedino što mi je od tebe još ostalo. Moju ljubav.

ponedjeljak, 28.11.2005.

Dan četrdesetičetvrti

Trgovina

Za te je novce mogao dobiti sve što je želio. Mogao je kupiti njezine misli i osjećaje na čitavih mjesec dana. No, on je tražio samo tijelo. Na sat ili noć.

Kretnje su joj bile obilježene tjeskobom početnice. Nije još radila za toliko novaca. Cijelu je svotu položio na stol, diplomatski time pružio ruku tješiteljicu. Možda je bila nesretna, ali tijelo joj je bilo prekrasno. Bijela put i crvene usne. Uhvatio ih je između dva prsta, jako stišćući, i natjerao je da klekne. Strah i suze u pogledu davale su joj čednost koja nije bila u skladu s tako velikim grudima. Koljena su joj se raširila i debelo meso na dnu trupa spljoštilo se naspram poda. Koraknuo joj je ususret, odmicala je glavu od njegovog međunožja dok nije shvatila da on želi da legne. Stopala su joj u tom položaju štrčala u visini bedara, a dojke se razlile svaka na svoju tranu. Pograbio joj je ruke, vezao šake za koljena crvenim vrpcama. Uvijek je u džepu imao vrpce u istoj boji, različitih dužina. Jauknula je kada joj je istegao zglobove, možda je to samo povećalo njegovu erekciju, samilosti na licu nije bilo. Nakon što je obavio vezivanje i par puta provjerio sigurnost čvorova naglo ih potežući na sve strane, odmaknuo se u stranu, zapalio cigaretu i sjeo na krevet.

Udovi su joj se počeli hladiti. Nije se usudila sklopiti oči i trpjeti u tišini, gledala je u njegove noge strepeći od sljedećeg koraka. Zataknuo je cigaretu među prednje zube i skinuo jaknu. Kleknuo je pred nju tako bespomoćno raširenu i počeo štipkati nježno meso unutar butina. Oči je prikovala za žareću cigaretu i vidno odahnula kada ju je, ispuhujući glasno, odbacio negdje u kut. Tada je izvadio nož. Krenuo je njime od brade, prvo povlačeći nježno i polako i što se spuštao niže to je jače pritiskao i utiskivao u kožu. Sve jednako polako. Falusnom toplinom, nimalo hladno i okrutno. Sav se unio u to. Trzala je glavom, kao da odlučuje hoće li vikati ili ne. Drugom je rukom, ni približno toliko koncentrirano koliko onom s nožem, otkopčao hlače i zario se u nju dok je krv kapala između njih. Bio je brzo gotov. Nož je obrisao postrance preko njezinih bradavica, sklopio ga i stavio u plastičnu vrećicu.

Izašla sam iz ormara tek kada sam čula da silazi niz vanjske stepenice. Odvezala sam je i prislonila čisti ručnik na nju. Protrljala malo zglobove i opustila mišiće. Jesam ti rekla da ne boli?

četvrtak, 24.11.2005.

Dan četrdeseti

Nego, dakle



Evo, sad priznajem. Možda sam ipak previše radoznala. Da i ne spominjem taj fetiš na gumbe i kaktuse u malim teglicama. S onim suhim cvjetićima na vrhu. Kao da imaju koktel party i svi su dressed up for the occasion. I imaju šeširiće. I piju na slamčice. Volim pritiskati gumbe.I svaki put kad pritisneš, nešto se dogodi. Jednom se dogodilo nešto što mi se nije svidjelo. I zvučalo je otprilike kao bum. I otad pazim što stišćem. Znatiželja nije ubila ovu mačku. Još.

UPDATE #1:
Dugo već želim kaleidoskop. Zbilja jako želim. Zna li tko gdje ga mogu nabaviti?

UPDATE #2:
Sutra. Možda. Bar malo.

srijeda, 23.11.2005.

Dan tridesetideveti

Otkazala mi lijeva ruka.

utorak, 22.11.2005.

Dan tridesetiosmi

Horde u plamenu

Nisu našli ništa opasno u tim ranama, ali istina, nisu ni pretjerivali. Nitko ne voli gledati izmrcvarenu ženu. Negdje tamo, iza rešetki i smrada, bilo je novo jutro. Pod od samog kamena, prljav i hladan. Pjevale su ptice.
- Ljubimica je pala. -
- Bila je preskupa. -
- Ne znate o čemu govorite. -
- Sada su svi razlozi smiješni. -
- Bila je sve što želiš, u pravo vrijeme.-
- U pravo vrijeme su je iz jazbine izmamili. -
- Kaj se je krila? -
Žmirila sam kada su došli. Škripa i metalni udarci. Obrisala sam ruke o haljinu, nisam željela izaći s krvlju i blatom na njima. Krenula sam sama, usmjeravali su me dodirima, gotovo nježno. Tada sam se rastužila.

Svjetlost je udarala po očima. Čudovišno more bez ijedne stijene koja bi ga razbila. Bacali su uvrede, psovke i kamenje. Ne izmiči se. Hodaj uspravno. Stup usred brda od suhog drveta. Možda pripremano s ljubavlju, ali sigurno s pažnjom. Dvije grube tople ruke uhvatile su straga i povukle lanac preko haljine. Veži čvrsto. Bez klecanja. Kraljica na svom tronu.

Pročistio je glas kašljem i mrgođenjem obrva, dovoljno snažno da utiša svjetinu.
- Svi je poznajete. Viđali ste je na ulicama, na prozorima i tuđim vratima. Razvratnicu u bijelim prozirnim haljinama, tako da ne možete s nje svrnuti pogled kada prolazite pored. A oni koji su gledali predugo, pokleknuli su i pali na koljena. Pred tom ženom. Davala se svima, lijegala na meko i na tvrdo. Ljubila muško i žensko bez razlike, poticala riječima i djelom na nezdravi blud. Primala u sebe i pod sebe starog i mladog, u najnepristojnijim pozama i uživala u tome. A kada bi koji, naglo probuđen, ustuknuo od trulog gnijezda među nogama joj, nije mu dala od sebe stisnuvši ga jače u kurvinjski mamac i nabijala se sama da ugasi ono što nije od ovoga svijeta. Ta se nije mogla ni pred slučajnim ili nevinim očima svladati, dodatno prisustvo još bi je jače gonilo na grijeh. Nije joj važno padaju li po njoj poljupci ili udarci, svaki će put zarežati na komad golog mesa, skvičati i urlikati poput kakve životinje tren prije nego li se smiri jer je dobila što je htjela. Nakratko.I onda sve počinje ispočetka. Danas smo se okupili ovdje kako bismo svršili s njom. -

Prvi dim se popeo do svijesti tren nakon zadnje riječi. Nije bilo smisla tražiti njegov pogled.
- Što sve neki ne bi učinili da izađu iz bijede. -
- To je nešto što poznajete? Uvijek sam se divio ljudima koji mogu govoriti iz vlastitog iskustva. -
- Je pa...? -
- Ne tražite od mene da osuđujem, sada upijam, poslije ću pisati pjesme. -

Prvo je počelo gušiti, vršci toploga tek su se penjali do stopala. Pucketanje kao zadnji nagovještaj otpora. Tada je zapeklo. Sve su svjesne kočnice popustile. Smrad vlastitih spaljenih nogu. Buka u grlu. Onda su nestali oblici i svijet se razlio preko ruba. Vriskovi su se istopili i pluća je zamijenio katran. Trajalo je predugo i bilo je bolno.

- Skrili su se vu rupe kak splašeni miši. -
- Potpuno ste shvatili. -
- Ja je poznam, gospon. -
- Svi je poznajemo. -
- Ja sam znam ono kaj ja znam. -
- Pričat ćete mi? -
- Je, ak ne bute rekli mojoj ženi. -

ponedjeljak, 21.11.2005.

Dan tridesetisedmi

Sve će opet biti kao nekad.

petak, 18.11.2005.

Dan tridesetičetvrti

Iza boje

Pitala me mogu li je naslikati. Rekla sam da prvo moram pogledati imam li dovoljno boje. Držim ih u povećoj drvenoj kutiji obilježenoj mrljama trenutnih fascinacija. Dok sam odvajala stare i sasušene, ona se počela skidati.

Gledala sam je kako uživa zavodeći me dok sam ponovo čistila kistove koji će mi trebati. Stalak je već neko vrijeme stajao u kutu, odmaknula sam fotelje i postavila ga. Legla je na pod. Volim ovakve pripreme. Početke prije početaka. Čekala sam da se namjesti. Sama bih je rado postavila tako da sve njezine krivine budu još zakrivljenije, ruke daleko od glave i tijela, jedne noge savinute ispod kičme i druge ispružene pod nekim čudnim kutom. Ali, tako ne bi mogla dugo izdržati. Možda ni ja. Stajala sam iza stalka, iznad nje, a ona se još meškoljila i izvijala, pogledavajući me s vremena na vrijeme, pokušavajući pogoditi što bi mi se najviše svidjelo.

Draga mi je bila ta njezina mačkasta umiljatost. Ruke su joj bile bijele i meke, tkivo napeto kao nezreli plodovi. Možda je bila vrlo mlada, onakva kakvu poželiš uzeti i ostaviti, neumorno opet uzeti i nosati uokolo poput cvijeta u kosi. Koža glatka i nježna kao papir za zamatanje najfinijih poklona. Ležala je tako da se onaj lijepi luk od bedara prema međunožju najbolje vidio, tamo gdje se nalazi žudnja s nevidljivim korijenjem. Ne trepćući sam je gledala i dodirom birala boje koje će oslikati te svijetle napore prirode da mi podari novu žrtvu. Izdahnula je poveću hrpicu zraka, zalijepila tamne bradavice za dno duše i predala mi se.

Prvi dodir kista nalikovao je prvom poljupcu. Sramežljivo i nedorečeno. Ponovila sam pokret, poljubila je ponovo u mislima jer se nije opirala. Ne gledam svijet mnoštvom boja, biram one u kojima se prepoznajem, dajući tako svakome dio sebe. Bila je mirna, gledala sam je kako diše. Dirala sam dlačicama kista tijelo na platnu kao što bih ljubila zemlju nakon stotina godina progonstva. Sjalo je blagom toplinom, diralo je i ono mene. Prelijevalo se tonovima živog pijeska. Gozba pustinjačkom životu, srdačna slast u dnu grla. Trajalo je satima. U trećem sam posustala, bolest tjelesnog pamćenja dozvala mi je trnce u jagodice prstiju. Da sam slikala njima, nikada ne bih dovršila. Čežnja bi se pretvorila u veselje i posegla bih za tijelom u mesu. Preuzela sam tako ulogu čuvarice i ona bi na meni vidjela smrknuti pogled da nije tako dobro mirovala.

Palo mi je na pamet da je možda već promrzla, ali nisam zbog toga smjela žuriti. Umjetnost ne dopušta ustupke. Da sam mogla, radije bih je slikala u vrtu nekog samostana, kako šeta i razgovara sa stablima. Manje bi me ushićivala njezina nagost. Kao da su prošli životi dok sam završila sliku. Rekla sam joj da se može ustati i obući dok radim na detaljima. Pogledala me s nevjericom, kao da se čudi što je već gotovo i bilo mi je drago. Pridigla se i uzela trljati ohlađene zglobove. Svojim je pokretima oživjela i tijelo na platnu. Dodala sam komadiće boje na mjestima gdje ih inače ne bi bilo. Ustala je, ali se nije obukla. Pitala me smije li vidjeti sliku. Klimnula sam glavom ne odmičući se od stalka. Oči su joj zijevnule, desni kut gornje usne blago se trznuo. To se i meni ponekad događa kada sam jako uzbuđena. Iste smo visine i kada mi je prišla s leđa, usnama je lako dohvatila moje uho.

četvrtak, 17.11.2005.

Dan tridesetitreći

Zažmiri i protrči

Tako dok stojiš i neka sjena ti pada niz vrat, ja postanem hrabra. I zamišljam da to nisi ti i to nisam ja. I da te ljubim opet ispočetka. U onom jedinom mrtvom satu. Između dana i između noći. U onom dijelu priče kada brodolomi više nisu važni. Kada sve dolazi bez zvuka, jer već unaprijed znaš. Kada ti ni koraci ni tijela ne stoje na putu. U onom dijelu vrta gdje korovi najbrže rastu, a trnje ne ostavlja tragove. Gdje možeš gaziti najljepše cvjetove, a da te nitko ne gleda. I da me ljubiš opet ispočetka. Kao da između nema i nije bilo. I sve je tu i nema iza.

Dida i baka danas slave 60. godišnjicu braka. Istinski slave.

srijeda, 16.11.2005.

Dan tridesetidrugi

Miruj, miruj, srce moje

Gle, koliko se već znamo? Sigurno više od pet godina, zar ne? Puno smo i uložili u ovu vezu. Dobro, bilo je svega. Nešto je tvoja krivica, nešto je moja. Pa i svađe su dio veze, kome je savršeno? Okej, ono što si spavala s tim tipom, to zbilja ne razumijem što ti je trebalo. Možeš bit sretna što sam te prihvatio natrag. A dobro, ajde. Rekao sam da neću to više spominjati. Ali, baš si mogla i bez toga. Okej, okej. Neću više, tvoja stvar. Dobar nam je stan, ha? Da nije bilo mog brata i ti i ja bismo još bili svatko u svojoj rupi. Dobro da smo uzeli ovo. Bilo je malo navrat - nanos, priznajem. Ali, kad nanjušiš priliku, treba to onda izganjat do kraja. Kad bi si ti sama, il ja evo na primjer, mogla priuštit takav stan. Super održavan, sve ti je blizu. Možda nagodinu dođemo na red za tu garažu konačno. Čujem da Krajačići prodaju onu njihovu špajzu, ne bi trebalo puno love da se to sredi. Sve u svemu, bolje nam je skupa neg svakom za sebe, jel nije? Ti imaš smisla za nešto što ja nemam, ja tebe nadopunjavam s neke druge strane. I seks nam je dobar. Fino je to, dođeš doma, nitko te ne pila, svoj si na svome i još se imaš s kim dobro poseksat. Čovječe, ma to je život. Nego, što sam htio reć. Mogli bismo se ženit. Nisam ti kupio prsten, tko bi pogodio što se tebi sviđa. Možeš sama otić sutra, dam ti ja novce, nije to problem. Pa si izaberi. Što kažeš?

utorak, 15.11.2005.

Dan tridesetiprvi

Mučitelj

Nakon svega, iznenadila ga je nježnost kojom mu je ispirala rane. Očekivao je, gotovo se nadao, da će napraviti nešto čime će otvoriti tek skorene kraste. Noktom, možda čak i slučajno, zagrebati kroz rascvalu kožu. Bila je prepažljiva, preoprezna. Na njezinom je licu tražio strah kojim se hranio prošlih dana. Samo čista bezimena koncentracija. Nije čak ni uživala što ga vidi takvog. Rane poput svojih do sada je viđao samo na ženama. One su bile lijepe.

Sanjala je, i u snu je čula glasove. Tišinu između kratkih zamaha njegovih pokreta. Došli su je spaliti jer se nije bojala. A lagala je. Probudila se stojeći na prstima poput dresiranog medvjeda. Publika bi silno uživala u ovom programu. Njezinom tijelu ispod razderane bijele tunike, netaknute kože.Vrijeme je kapalo niz rastopljenu svijeću. Leđa su je boljela dok se naginjala iznad njegove utrobe. Neki životinjski vonj pario se kroz šavove odjeće, željela ju je svu maknuti.

Nije ni pokušao govoriti, usne kao da su bile premazane voskom. Prstima je drapao zemlju, tupost je bila gora od boli. Zašto ga skida, zar ne vidi da ga samo odjeća drži u jednom komadu, pitanje se tek počelo stvarati u glavi. Prepustiti se konačno njezinoj volji bilo je jedino i pravo. Komadi koje nije mogla izguliti s njega ostali su visiti u smiješnim krpama. Ni sa cipelama nije mogla ništa. Gotovo se nasmijao dok je smrznutim prstima ispetljavala lišće između vezica. Sada će otići. Dobro je tako. Poželio je već nešto konačno. Bljesnula mu je tijelom pred očima. Preko glave je povukla onaj komad krpe koji je tada prevukao preko nje, dajući joj lažnu nadu. Zatvorio je oči i želio je mrziti.

Legla je kraj njega, uz njegovu krv. Izgledali su poput izmorenih ljubavnika. Iscijeđenih i samih. Nade sklupčane u klupko konaca ispod njezine glave.

ponedjeljak, 14.11.2005.

Dan trideseti

Posjedovanje

Njegov povratak ubrzao joj je srce. Licem okrenuta prema zidu, nije joj smetala ni hladnoća ni gruba površina. Godilo je, štoviše, sakriti oči. Ne dopustiti da sve vidi. Prisutnost njegove pojave plazila joj je uz nogu. Znala je što može očekivati. Prići će kada on to bude želio. Čekao je tiho, s namjerom. Mogla je samo uvijati bokovima, onako sama od sebe. Tjerajući čežnju u nekim drugim smjerovima. Negdje gdje bi bila dobrodošla. Leđa izvinuta u čudnom luku, sada je možda i poželjela okrenuti glavu. Kako se približavao, shvatila je da to neće biti moguće. Svaki bi pokret značio molbu. Dodir koji je klizio kičmom ponovno je probudio strah. Preglasan udah ju je odao. Klimnuo je glavom s odobravanjem, iako ona to nije mogla vidjeti. Sve već ionako radi iz navike. Ona će biti posljednja. S njom će dovršiti krug.

četvrtak, 10.11.2005.

Dan dvadesetišesti

Priča iz prošlog života

Ima isti okus u ustima kao što bi, na primjer, imao povratak mladosti. Slinav ugriz od par zuba u žilavoj jabuci. Pala je noć i cvijeće je nepotrebno. Stari ljubavnik se vratio. Bogat i grješan, popuštajući sada već nekim drugim porocima, vratio se na njezine labuđe jastuke. Zadnja je noć odavno prošla, kletva koja je utjerala strah u kosti. Prerasla je potrebu žrtvovati se za njega, udovoljavati pohotnim željicama.

Ranije bi ljubljeno lice u prozorskom okviru izazivalo serije hihotavih malih vriskova pritisnutih dlanom da ne probude kuću. Sada je kuća prazna, a ruka na kotaču usporava korak. Zastao je usred prebacivanja težine, sasvim smiješno tako, s jedom nogom u zraku. Od pomisli da ga pogled na nju ledi u kralješcima, ovlažila se među nogama. Donja je usna drhtala, mogla ga je zagrliti i privući bliže, praveći se da ne vidi mahnitu gadljivost u očima. Sklopiti mu oči i gurnuti glavu u krilo. Kao nekad. Da je pomiriše. Nije se sjećala da je nadmoć pasala toliko dobro kada je ljepota tome bila razlog.

Korištenje samo pobuđuje zgražanja, pravi se da ne vidiš. Znala je da mu nisu rekli. Ime koje su nekada svi skupo plaćali, sada šapuću, vraćajući valjda nježnosti koje bi nabrekla muškost zaboravljala tražući samo mjesto gdje će ubosti. No, više od toga zahvaljujući blagoslovu da bolest nije obilježila i njihova preljubnička lica. Nikada nije krivila njega, to bi bio poraz. Njegov je poraz bio što ju je pokušao zamijeniti drugom. Ne divnim i raznim ženama, ovakvim i onakvim, već samo jednom. U zamjenu za sve njezine. To je bila pljuska koja je dugo pekla. I vrhunac? Ah, ne. Vrhunaca je bilo još puno. Svaki viši i teži od onog prethodnog. Pristup kojima se skupo plaćao. Njihovim dukatom, njezinim mesom.

srijeda, 09.11.2005.

Dan dvadesetipeti

Međuigranje

Vidim te. Sjediš i buljiš u tu svoju knjigu. Ravno dolje u ponor vlastitog negiranja. Voljela bih da si ovdje, da stojiš kraj mene i vidiš se kako ti je neugodno dok te gledam. Zar su moje oči tako okrutne ili se crveniš od pomisli na moje usne na svojim bradavicama.

Da, pogledaj me. Znam o čemu razmišljaš. Želiš da ti priđem i prva započnem razgovor. Neću ti olakšati stvar. Muči se malo. Da, pravi se sada opet malo da čitaš. Gledam te. Presrest ću te na izlazu, kada već budeš potpuno sigurna da se ništa neće dogoditi. Poljubit ću te. Biti će ti neugodno. Odvest ću te kući. Uglavnom ćeš šutjeti putem i gledati u smeće na pločniku. Čvrsto ćeš mi stiskati ruku dok otključavam stan. Već ćeš na hodniku početi njuškati, tražiti mirise žena koje sam prije tebe obljubila. Hoće li ti to biti prvi put? Bojiš se? Nadam se. Sjest ću kraj tebe, bez uvoda. Ne pali cigaretu, pušit ćeš putem nazad do tramvajske stanice. Lagano ću jezikom prijeći preko tvojih usana i hvatati uzdahe dok te svlačim. Stiskati ćeš noge, a ja te neću doticati. Znat ćeš što znači željeti. Cijedit ćeš se kao čaša napunjena prehladnim vinom. Posegnuti ću za tvojim grudima, onako preko majice, stisnuti ti dojku tako da osjetim kako ti se bradavica stvrdnjava među mojim prstima. Sviđa mi se što ne nosiš grudnjak, iako su ti grudi malo prevelike za to. Veće su od mojih. Željeti ćeš dotaći ih, ali ja ti neću dati. Spustit ću se na koljena do tebe i podići ti majicu. Svjetlo će biti slabo i više ću osjetiti nego vidjeti kako se obje njišu unutra, valovi tvog disanja. Povući ću majicu još više i osvijetliti ti kožu. Vrh bliže bradavice uzeti ću u usta i lagano je zagristi. Provući ćeš ruku kroz moju kosu, sama je povlačiti preko sebe, igrati se s njom. Željeti ćeš da budem brža, a ja ću odugovlačiti dok ne natekneš od želje. Rukom ću kliziti dolje niz tvoj trbuh i uvući ti je u gaćice. Ispustit ću ti bradavicu iz usta da te vidim kako stenješ. Zatvorit ćeš oči, pokušati sama sebi objasniti to što ti se događa i pokušati mi se oduprijeti sitnim izdisajima. Dok ćeš širiti noge. Prevući ću gaćice preko tvojih bedara i ostaviti ih negdje na koljenima. Da ti poslije bude neugodno što nisi mogla čekati. Hladan zrak će ti dotaći tu najnježniju kožu. Da nisi obrijana, sve bi ti se dlačice nakostriješile. I ja ću te gledati. Tako napol svučenu, željnu i izgubljenu. Pitat ćeš se koliko će biti drugačije od toga kada to radi muškarac. I ne znaš da će biti isto. A ti ćeš biti drugačija.

Pratit ćeš me pogledom dok ću se izvijati iznad tebe kako bih se skinula. Polako, da te još više izazivam. I tek kada budem potpuno gola, sretna bez muškosti među nogama koja bi odavala i moju želju, mogu izigravati hladnu i nedodirljivu. Ali, kada provučem ruku između nogu biti ću mokra i željet ćeš to osjetiti. Takva ću se spustiti među tvoja bedra. Uvući ću glavu među njih tako da mi se tvoje gaćice straga zapletu u kosu. Udahnuti ti mirise. Biti ćeš krasne boje. Kao tek izronjeni, vlažni koralji. Podizat ćeš glavu ne bi li me bolje vidjela što ću ti raditi. Onom rukom kojom sam dotakla sebe nježno ću ti vratiti glavu na jastuk. Nećeš moći odoljeti. Ponuđeni prst obuhvatit ćeš usnama požurujući tako mene da počnem. Razmaknut ću ti još malo bedra i polizati svako s unutrašnje strane, približavati se epicentru tvojih budućih potresa u sve užim sočnim lukovima. Podizat ćeš se prema meni, nuditi se sama. Da, znam kako boli želja. I ja ću osjećati isto. Svaku mesnatu usnu obraditi ću posebno, sisajući je polako, ljubeći je iznutra. Gurajući jezik između njih, ližući prema gore, dok ne osjetim čvorić tvog klita pod dahom. Osjećat ću ti uzdahe na svojim prstima. Kao što ćeš ti moje u sebi. Grijat ću te malim sisajima, kratkim zamasima jezika slati vibracije do vršaka svih tvojih udova. Prstom ću pronaći put do tebe. Uvući ga i pritisnuti u tvoju gladnu prazninu. Primiti ćeš me za kosu i jače povući na sebe. Požuda ubija sram, zar ne? Kada ti se noge počnu tresti, a kukovi uvijati prema gore u ritmu mog jezika, tada ću znati da si spremna. Isisat ću taj vrisak iz tebe i onda obrisati mokro lice tvojim stegnima. Ustat ću i obući se. Neću ti uputiti ni riječ.

Da, pogledaj me dobro. Na kraju nećeš izdržati, sklopiti ćeš knjigu i prići ti meni. Kad bude najveća gužva, da ne vidim kako gužvaš znoj u šakama. Naslonit ćeš se na mene bez pitanja. Lagano ću te primiti za ramena i povući unatrag. Mene, naime, ne zanimaju žene.

utorak, 08.11.2005.

Dan dvadesetičetvrti

Ponekad tako, dok mi sjediš nasuprot i pričaš o nevažnim stvarima, ja te vidim kako klečiš u snijegu. Bez košulje. Kože promrzle do modrine. S glavom pognutom. Među rukama. Kao da moliš. I poželim te ugrijati. Posegnem za tobom, a ti me čudno pogledaš i ti iz blata digneš pogled. Stavim dlanove na tvoje lice i ti se trgneš i ti zahvalno sklopiš oči. Ponudim ti zagrljaj i ti se ukočiš i ti me primiš. Sjedimo u tišini, na svojim stranama, odmahneš rukom i nastaviš s pričom. Klečimo u blatu, blizu i zajedno, promrzlu ruku uvučeš u moju.

ponedjeljak, 07.11.2005.

Dan isti

Trajno snagom bez kraja, ispod pazuha u tragovima, a bez prozora na kojima se vidi lončanica. Kako da se preobrazim u nešto što ti stvarno ne želiš, pa da izbjegnem ustvari sebe, tamo gdje me očekuješ ti? Odgovori su bez pitanja, uzrokovani sindromom velikog slova Š, kad gledaš s balkona u šipražje preko puta. Ukloni se sa obzora onome tko ti domahuje, zažmiri pred osloncem lažnim, krah nije isto što i lom, boli više...Kada se vratiš iste stvari neće biti iste i različite će ostati takve, nadom u meke jastuke vratit ćeš si sebe. Znam da si tu, odraz tvoje krune mi bocka vrat, sjene su mi poznate i – opet te želim.

Poznajem te iz nekog drugog vremena i u nekom drugom ću te ponovo naći. Bit ces tamo ,bit cu tu, u istom tom tamo. Povratak bez pepela nema vrijednosti, znam što su ti govorili, boljima su tražili strast ispod kože, ti svoju nosiš iza uha. Diram ti najljepšu grud u trenu zvanom sada, cijela je mekana i pipka, meni najdraza,volim tvoj taj grud.Trenuci se broje uzdasima, koliko ih je izbrojano do sada, brojat ću ih nebrojeno puta, iza i ispred zidova, kada je tijelo samo i kada se smijem, kada ostavim svijet i on ostavi mene, u vremenu iznenada otkrivenom u ormaru, na trećoj vješalici.

Priznajem, slab sam totalno na tebe,imaš onaj isti neštatni faktor krusialne dogme,ne znat cu izraziti se da skrijem sve sto smo. Pjesma je ostala, želim je baš takvu, tvoj glas negdje iza ramena, rukama u mojoj kosi, riječ po riječ baš tamo gdje treba, praznih džepova uz posljednju cigaretu. Volim tvoju fantasticnu ogrlicu od žada.Ono golo ispod haljine čuvam samo za tvoje dodire, gledat ću ptice, pitati kada. Ono golo van haljine, znam, ljubit ce oči tudje, kako i ne bi, ali tvoje vino je za moje usne i tvoj uzdah pretočen u blistavu kap nosim ja - na mojoj usni, donjoj.

Gradove u podzemlju raja prekrit ću tvojom plodnom zemljom, horoskopi nisu važni, ne vjerujem sudbinama. Eh, da, nisam te stigao upitati čitaš li ikad u zvijezdama između redaka, jer baš tamo ću i slati poruke bez šifri, moje osamljeničke uzdahe i da tvoja neodoljivost tinja i dalje, i sve jače uz moje lice? Tvoj puni mjesec uvijek će biti i moj puni mjesec, sasvim krvav ispod kože, kakvi mjeseci trebaju i biti. Sviđaju li ti se moji crveni noktići? I kada ih ne gledam, isprat ću ih svojim poljupcima. Naučiti se voljeti znanku ili ne voljeti neznanku, pitanje vise nije sad,jer sam naš Sergey Bubka amaterski sposoban na bar jos dva-tri cjelovečernja doskoka uz po na u. Punim se tvojim riječima, hoću li ti biti na teret ako ti ukradem komad tvoje sreće dok budeš spavao? Znas i sama da mozes odlomiti komad koliki hoces, jer ako ti je film, možes odnijeti sve, spavam i sanjam, sretan sam uz tebe, a uostalom, kako smo jedno, isti je vlasnik iste sreće i isto se pije. Sanjala sam kako ljubim stijenu ispod tvojih bokova, livade u magli i divlje konje, nisam znala da ćeš sve donijeti sa sobom. Na toj istoj livadi smo se prvi put spazili, zar se ne sjećaš, draga, tamo ćemo posijati žito, dimom rastjerati maglu, sašiti novu odjeću za nas dom i uspraviti sva stabla krivo izasla, oglodati kost od pršuta, da možemo konačno načeti novi. Mogla sam birati mjesto gdje ćeš me nositi, boru kraj oka ili ožiljak na prsima, sada sam tamo gdje ti je poljubac najbliži. Kud bježiš?

Dan dvadesetitreći

Povest ću te daleko od ovog mjesta. Iza gorkih završetaka i suludih maštanja. Povest ću te na mjesto za koje nisi znao da postoji. Tamo nema bezvremenih borbi ni strahovanja. Tamo ne trebaju svjetionici. Tamo se možemo zajedno igrati u pijesku.

Nosiš li ti kanticu i lopatice ili ću ponijeti ja? Neka, ponijet ću ja. Ti samo ponesi školjkice. Bit će nam super.

petak, 04.11.2005.

Dan dvadeseti

Trebaš vidjeti kako izgleda moja kuća. Poput kutije za nakit u kojoj čuvam najljepše detalje. Sve boje ulaze kroz prozore i skupljaju se na prašini u kutevima. Kamen na podu, kozje staze do mog kreveta. A on, među plamenim stupovima, najskuplji izložak u galeriji.

četvrtak, 03.11.2005.

Dan devetnaesti.

srijeda, 02.11.2005.

Dan osamnaesti.

Promjene nevezane uz odbrojavanje.

<	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Pravila igre

Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.

Kad smo sjeli za stol, karte su već bile podijeljene

Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.

Ljuskave ideje

Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.

Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.

Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.

Bez pera na jeziku

Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.

Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.