Mlijeko je zločesto https://blog.dnevnik.hr/fss

subota, 31.12.2005.

Dan sedamdesetičetvrti

Želim vam neke nove dane, početke o kojima ste dugo razmišljali, ali se dosad niste usuđivali. Želim vam vas same u novom svijetlu, nacrtane dječjom rukom i ponovo nevine. Želim vam sitnice veće od velikih stvari. Priliku da napravite ono svoje.

srijeda, 28.12.2005.

Dan sedamdesetitreći

Vrata odmaknuta u stranu samo koliko lanac dopušta. Dužine je lopovskog pedlja i pomalo zahrđao. Mislim da je proljeće ili barem rano ljeto. Nije vruće, a trava je još svježe zelena. Ima i mirisa, ali više ih ne znam uspoređivati.

Već je netko trebao biti ovdje. Dugo nisam koristila telefon, najveći je problem bio artikulirati želje. I da, pronaći dovoljno strpljivu osobu. U početku nisam mogla odrediti razgovaram li s muškarcem ili ženom. On vjerojatno nije mogao odmah razlučiti glasa li se to čovjek ili životinja. Pretpostavljam da nisam samo dahtala, izgledalo je kao da razumije što želim i rekao je da će poslati nekoga. Imam sat, ali više ne znam mjeri li on samo mjesece ili i dane.

Umorna sam.Ostavim vrata tako malo otvorena, samo se spustim na pod. Tako će biti lakše čekati. Pusta neka ulica, koji je ovo grad? Mislim da sam žedna. Da, spava mi se. Svrbe me dlanovi. Noga mi zapne za neke stare vijesti na podu. Nije važno, odšuštam ih samo dalje. Rekla bih da imam neka poznata lica u okviru, tamo u sobi lijevo, iza stepenica. Ili je to posuđeni život. Naslanjam se na dovratak.

Ja bih malo disala. Virnem još jednom kroz pukotinu. Ukočim se pred sjenom. Netko dolazi. Mislim da to netko stoji pred mojim vratima. Gurnem ih polako do kraja i pridržavam da ih kucanje ne otvori. Što želi od mene? Zašto je došao. Tako čudan i velik. Šutim i znojim se. Mislim da je otišao. Ne želim otvoriti vrata i provjeriti. Neki ljudi zbilja žele ovaj moj život.

utorak, 27.12.2005.

Dan sedamdesetidrugi

Čvrsto ju je stezao za ruku, nikako se nije mogao odvojiti od nje.
- Pođi sa mnom,- molio je.
- Ne mogu, razgovarali smo već o tome.-
- Daj mi onda nešto tvoje, nešto tvoje da imam blizu kada mi je teško.-
- Što želiš? -
- Bilo bi te lijepo držati za ruku. -
- Uzmi. -
- Ruku? -
- Da, samo uzmi, dajem ti je. -
Odmaknuo se malo, pogledom više u razmišljanju nego u nevjerici, nasmiješio se i iz unutrašnjeg džepa izvukao nožić na sklapanje. Poljubili su se s olakšanjem, svojom je rukom izvukao njezino zapešće i zabio oštricu kroz zglob ne bi li ga tako lakše rasklimao. Mučeći se neko vrijeme i navlačeći, koji put bi pogledao u njezino blago lice, sada istrzano grašcima znoja i bolnim uzdasima, ali s istim smiješkom odobravanja. Posljednje je tetive trebalo iščupati, nožić je otupio.
- Moram krenuti sada, draga.-
- Znam, ljubavi. Idi, vidjet ćemo se uskoro.-
Rastajali su se s rukama u džepovima. Ona skrivajući svoju, on skrivajući njezinu.

petak, 23.12.2005.

Dan šezdesetideveti

Volim te dočekivati s tvojih putovanja. Osluškivati korake ispred vrata i pratiti sjene. I onda, kada te vidim, zaklopiti tu slatku bol ispod kože dok tražim koliko je tu još tebe. Koliko si isti, koliko si dao, koliko si uzeo od drugih. U tvojim dodirima tražim druge žene. Dok osmijehom šećeš po meni, trepćem kroz sjećanja.

Volim tvoje nove pokrete. Poput stripa na zadnjoj stranici novina. Donosiš mi naglasak toplih krajeva, smiješ se kao gladno dijete pred korom kruha. Predaješ mi darove, nezamotane, jer ne moraju se skrivati. Noći u šaputanjima i jutra u kuckanju po zidovima. Pričaš mi o prašnjavim cestama i starcu na fotografiji. Pokazuješ mi svoje novo tijelo, borice ispod pogleda i oslabljeni zglob na nozi. Volim tvoj novi ritam. Naslađuješ se mojim uzdasima.

Tvoja leđa ne skrivaju tajne. Nema tako pokvarenih pisaca kakva su naša bjesomučna buđenja. Stavljaš mi slatkiše na grudi. Volim avanture tvog jezika. Žrtvuješ me bogovima. Dajem ti pobjedu.

srijeda, 21.12.2005.

Dan šezdesetisedmi

Nikada se ne bih usudila biti jednostavna i mudra.

utorak, 20.12.2005.

Dan šezdesetišesti

Tvrdo je jutro zašlo u moju noć. I probudih se. Umivanje kao okomica vječnom nebu, prekrivena ogledala u kući korote. A srce puno kao jato divljih golubova. Razapeto na deset stoljeća i smiješak ili dva. Pusti obećanja, ja bih natrag u krevet.

ponedjeljak, 19.12.2005.

Dan šezdesetipeti

Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.

Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.

Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.

petak, 16.12.2005.

Dan šezdesetidrugi

Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.

četvrtak, 15.12.2005.

Danšezdesetiprvi

Pismo

Mladi istarski jedrenjak prilazi obližnjem grafitu. Osokoljen, razvlači oborine sumornim, ali okolnim reagensom. U takvim trenucima, nije baš teško rafinirati križaljke destiliranih naramenica. Polukružne naranče se izdvajaju. Labudi cvjetaju. Zov cvijeća je jači. Rum.

Iskri se nebo. Znak sigurnog lotosa. Prijanjam. Bajadere u tegli reže na zastupnike. A knjige? Njima nikad dosta. Uvijek cvrkuću niz stepenice.

Ulupljen katkad, s krticama, tražim prijatelje kojih odavno nema. Lula je prazna. Kruto "O" kao da mi govori - gotovo. Još malo pa će zrak. Kuda s tamjanom. Niz ulicu? Prosipa se bjeloglavim supovima. Kraljica sarmi objavljuje raj. Odzvonilo je kraticama. Više nema lumena, svi sve znaju i sami su. Još da se dočepam svog repa pa da ga stručno ugrizem iznenada strpljivo. Otkidam najmanji mogući komad gljive i pažljivo je polažem na mikroskopsko prozorsko stakalce. Uviđam da čovjek bez ljubavi nije ništa drugo nego golman bez mreže. Vičem svom škorpionu na uho da stiša svoju, za moj ukus preglasnu, krizu kojom utječe na rađanje nove tulip - opere. Ona je presudna na sve.

A najlakše je izlanuti sve što trebaš i praviti se vlažan dok bura savija lavinu. Usmjeriti krv na kruh i nije tako teško ako si spreman s vremena na vrijeme otkinuti žulj. Gledaj kap s čela na drvenom podu. Više ti ne pripada. Čelu je lakše, ima tvoje rame.

utorak, 13.12.2005.

Dan pedesetideveti

Pismo

Mladi istarski jedrenjak prilazi obližnjem grafitu. Osokoljen, razvlači oborine sumornim, ali okolnim reagensom. U takvim trenucima, nije baš teško rafinirati križaljke destiliranih naramenica. Polukružne naranče se izdvajaju. Labudi cvjetaju. Zov cvijeća je jači. Rum.

Iskri se nebo. Znak sigurnog lotosa. Prijanjam. Bajadere u tegli reže na zastupnike. A knjige? Njima nikad dosta. Uvijek cvrkuću niz stepenice.

Ulupljen katkad, s krticama, tražim prijatelje kojih odavno nema. Lula je prazna. Kruto "O" kao da mi govori - gotovo. Još malo pa će zrak. Kuda s tamjanom. Niz ulicu? Prosipa se bjeloglavim supovima. Kraljica sarmi objavljuje raj. Odzvonilo je kraticama. Više nema lumena, svi sve znaju i sami su. Još da se dočepam svog repa pa da ga stručno ugrizem iznenada strpljivo. Otkidam najmanji mogući komad gljive i pažljivo je polažem na mikroskopsko prozorsko stakalce. Uviđam da čovjek bez ljubavi nije ništa drugo nego golman bez mreže. Vičem svom škorpionu na uho da stiša svoju, za moj ukus preglasnu, krizu kojom utječe na rađanje nove tulip - opere. Ona je presudna na sve.

A najlakše je izlanuti sve što trebaš i praviti se vlažan dok bura savija lavinu. Usmjeriti krv na kruh i nije tako teško ako si spreman s vremena na vrijeme otkinuti žulj. Gledaj kap s čela na drvenom podu. Više ti ne pripada. Čelu je lakše, ima tvoje rame.

četvrtak, 08.12.2005.

Dan pedesetičetvrti

Rustični malloreddus




Sinoć sam u krevetu ležala sasvim sama. Krv se iz mene izlijevala poput vode iz cjediljke za tjesteninu. Spaghetti, fusili, linguini, gnocchi, paffutelli, tagliatelle, triangolle, maccaronchini, cappelletti, tortelli. Tijelo i ja smo iskušavali bol. Ubadala sam dugačku iglu u meso. Duboko i plitko. Kao kada provjeravaš da li je divljač dovoljno pečena. Nakon toga sam mislila lijepe misli. Ali, bol je bila jača.

Malloreddus su mali valjušci (njoki) iz Sardinije koji se moraju spremiti nekoliko dana prije kuhanja.
Otopite šafran u šalici tople vode te ga ohladite. Pomiješajte u zdjeli brašno od durum pšenice i obično brašno (2 manje žlice), podlijevajući mlakom vodom umijesite mekano tijesto, oblikujte štapiće, pobrašnite ih i narežite na valjuške od 2 cm.

Pređite s njima preko sitnog sita (ili s obrnute strane sitnog ribeža), tako da dobijete izdužene oblike. Stavite ih između dvije suhe krpe da se osuše na hladnom i suhom mjestu.
Sitno isjeckajte češnjak i crveni luk te ih popirjajte na 4 – 5 žlica maslinovog ulja. Dodajte slaninu izrezanu na kocke i smrvljene kobasice, podlijte s pola čaše crvenog vina i pustite da ispari.

Dodajte narezanu rajčicu (pelate), sol i papar pa kuhajte na laganoj vatri 15 minuta, na kraju dodajte 5 ili 6 listova bosiljka. Skuhajte malloreddus, ocijedite i poslužite s puno ribanog sira.

srijeda, 07.12.2005.

Dan pedesetitreći

Karana dama


Viens, mon beau chat, sur mon coeur amoureux, retiens les griffes de ta patte.

Sjedila je sama za stolom, ako je ikada njezino prisustvo bilo samo. Pila je neko šarenilo od nekoliko pića, trenutni hit sa slamčicom. Profesionalno ukrućena kičma i prekrižene glatke noge. Pogledavao bi je u ogledalu iza šanka, morao se izdizati na prste da bi mu se pogled drznuo niže od dekoltea. Kosa joj se razlijevala ramenima kao maslac. Nikada ne bi odugovlačio s uletom više od minute nakon zadnjeg gutljaja. Taman koliko bi mu trebalo da pročisti grlo. Prišao je do stola i sjeo nasuprot. Samo je malo podigla pogled, ne gledajući baš u njega, možda negdje iznad lijevog ramena. Pokazujući mu da zna da je ovdje, ali da joj je to važno baš koliko i zdravstveno osiguranje konobara s mokrom pregačom. Podvukao je ruku ispod stola i uhvatio je za koljeno. Sada je već bila iznenađena, no mačka njezinog kova ne bi to pokazala, uvjeravala se. Namjeravala je podići čašu, ruka je zadrhtala pa je samo prstom pogladila rub. Stisnuo je koljeno, uhvatio rub haljinice između dva prsta kao štipaljkom i ustao zajedno s njom. Pravila se hladnom, ali ustala i sama, srameći se ustvari naglo otkrivenih bijelih bedara. Krenuo je prema izlazu gurkajući je pred sobom. U ovakvim bi rupama trebali iznajmljivati sobe na sat vremena. Nije mu se dalo voditi je u stan. Prošli su nekoliko mračnih haustora, uvijek se grozio toga da bi tamo mogao ugaziti u tuđu pišaću. Uvalio ju je u auto. Damica je samoinicijativno upalila radio. Još da je i zapalila cigaretu, možda bi je tresnuo. Ugasio je muziku bez najave i počeo spuštati njezino sjedalo. Možda je očekivala nekakvu romantiku, vraga, kakvu bi romantiku očekivala ženska koja ode s prvim koji ju ufaćka za koljeno. A opet, nekako ga je čudno gledala da mu je čisto došlo reći Jel biste mi dali da Vas pojebem, milostiva? Zadigao joj je haljinu, prilično mlako, istina, znao je on to i bolje, ona je zaječala. Mjenjač mu se zabio u bedro. Nagnuo se preko nje i preko sjedala, istiskavao grudi iz haljine i bavio se time cijelih pet minuta kada je primijetio da leži pod njim kako kakva krpena lutka, ruku uredno posloženih uz tijelo. Odmaknuo se od nje, pa je li živa ta žena. Nije ju ni pokušao poljubiti, crveni cerek na njezinim usnama nije ga nimalo privlačio. Nadao se žestokoj jebačini s neznankom, no ovo je ličilo na struganje krepane mačke s ceste.

Et laisse-moi plonger dans tes beaux yeux, meles de metal et d`agate.

utorak, 06.12.2005.

Dan pedesetidrugi

Sve skupa - tri mjeseca i dva dana.

Stojim sama pod kišom i kišobranom, užarenih obraza i hrapavog grla. Stežem šal što bliže k sebi, radujem se i tugujem. Prilazi. Sasvim običan, prosijed i radoznao. Naviri se ispod kišobrana i kaže:
- Pitao sam se da li ste to Vi.
- Ja sam.

petak, 02.12.2005.

Dan četrdesetiosmi

Danas nisam otišla na posao. Krenula sam, ali sam se vratila.

Vozim se vlakom, kao i obično svakog jutra, i spavam.Ili, barem pokušavam spavati. Naslonim glavu na željezo iznad sjedala, kosa mi je skupljena u grudu i služi mjesto jastuka. Čini mi se da sam nešto sanjala, ali nisam sigurna. Vlak ulazi u stanicu, ustajem i oblačim kaput. Ali, nešto nije u redu. Podignem ruku kako bih namjestila šal. I shvatim.

Netko mi je odrezao kosu.

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Pravila igre

Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.

Kad smo sjeli za stol, karte su već bile podijeljene

Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.

Ljuskave ideje

Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.

Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.

Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.

Bez pera na jeziku

Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.

Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.