Pismo
Mladi istarski jedrenjak prilazi obližnjem grafitu. Osokoljen, razvlači oborine sumornim, ali okolnim reagensom. U takvim trenucima, nije baš teško rafinirati križaljke destiliranih naramenica. Polukružne naranče se izdvajaju. Labudi cvjetaju. Zov cvijeća je jači. Rum.
Iskri se nebo. Znak sigurnog lotosa. Prijanjam. Bajadere u tegli reže na zastupnike. A knjige? Njima nikad dosta. Uvijek cvrkuću niz stepenice.
Ulupljen katkad, s krticama, tražim prijatelje kojih odavno nema. Lula je prazna. Kruto "O" kao da mi govori - gotovo. Još malo pa će zrak. Kuda s tamjanom. Niz ulicu? Prosipa se bjeloglavim supovima. Kraljica sarmi objavljuje raj. Odzvonilo je kraticama. Više nema lumena, svi sve znaju i sami su. Još da se dočepam svog repa pa da ga stručno ugrizem iznenada strpljivo. Otkidam najmanji mogući komad gljive i pažljivo je polažem na mikroskopsko prozorsko stakalce. Uviđam da čovjek bez ljubavi nije ništa drugo nego golman bez mreže. Vičem svom škorpionu na uho da stiša svoju, za moj ukus preglasnu, krizu kojom utječe na rađanje nove tulip - opere. Ona je presudna na sve.
A najlakše je izlanuti sve što trebaš i praviti se vlažan dok bura savija lavinu. Usmjeriti krv na kruh i nije tako teško ako si spreman s vremena na vrijeme otkinuti žulj. Gledaj kap s čela na drvenom podu. Više ti ne pripada. Čelu je lakše, ima tvoje rame.