Kuća na obali.Pijesak i trava.Jesmo li ovdje već bili?One fotografije u kutiji, ne sjećam se više, jesam li to ja na njima ili neka druga žena.U cijelom ovom crnobijelom filmu, crvene su samo cipele.Pokušavam zaboraviti što si rekao, tvoje će mi se riječi umiješati u misli.To je kao da prolazim kroz sobe bez vrata i samo s jastucima.Neka blistavo topla tijela po kutevima i ispod mene.Kada zatvorim oči, diraju me.Kao ti od tisuću ruka.Opet isti crnobijeli film s ispucalom gramofonskom glazbom ispod haljine.Možda previše trebam.Kada vidim da želiš, ja to mogu.Dodiri nedostaju.Dio svijesti ispod kože.Svakog ćeš trena posegnuti za mnom, proći kroz ogledala i uzeti me.Prejak si, tijela me ne puštaju ni kada se probudim.Ruke provučene ispod mojih, uz leđa, stojiš iza mene i držiš mi bradu visoko.Tada obično zaškripi pjesma na igli.Strah ili trzaj.Kako crnobijeli filmovi dobiju boju?Kad iskoračim iz crvenih cipela, dah sam ti bliže.Odolit ćeš mi?A krv je slatka.I lijepe boje za haljinu.
Pred očima su joj poigravali plamenovi.U ušima je tutnjalo.Za časak, kratak kao munja, snage podvostručene užasom, ugrizla je ruku koja ju je gušila.Njegova psovka pretvorila se u okrutnu beskrajnu riku prljave životinje.Morala je pobjeći.Udarala je s jecajima, grebla, njegova se krv pomiješala s njezinom.Urličući od bijesa, na rubu živčanog sloma, osjećajući kako je napušta razum, uzalud se branila.Prelazio je svojim koščatim prstima po cijelom njezinom tijelu, tiskajući je razuzdano, gurkao i prevrtao amo-tamo uz grubi sladostrasni smijeh.Komad po komad, kao da ljušti neko voće, skinuo s nje i posljednji dio odjeće koja je skrivala njezinu nagost.Konačni udarac.Zašto su joj bogovi dali tijelo tako slabo?
Umoči pero u tintu i iscrtaj mi tijelo.Biti ću mirna i neću se meškoljiti kao zadnji put.Ali, moraš obećati da me nećeš namjerno škakljati.Volim te gledati dok to radiš.Ukočeni pogled i mirna ruka.Zmaj na ramenu s repom u kosi iza mog lijevog uha.Divlje kupine niz trbuh i pustinjske dine preko leđa.Dozreli grozdovi na grudima i jabuke iz rajskog vrta na bedrima.Zažmirit ću, a ti nacrtaj sebe.Sam odaberi mjesto.Tamo gdje najviše voliš.
Pitala me mogu li je naslikati.Rekla sam da prvo moram pogledati imam li dovoljno boje.Držim ih u povećoj drvenoj kutiji obilježenoj mrljama trenutnih fascinacija.Dok sam odvajala stare i sasušene, ona se poečla skidati.Gledala sam je kako uživa zavodeći me dok sam ponovo čistila kistove koji će mi trebati.Stalak je već neko vrijeme stajao u kutu, odmaknula sam fotelje i postavila ga.Legla je na pod.Volim ovakve pripreme.Početke prije početaka.Čekala sam da se namjesti.Sama bih je rado postavila tako da sve njezine krivine budu još zakrivljenije, ruke daleko od glave i tijela, jedne noge savinute ispod kičme i druge ispružene pod nekim čudnim kutom.Ali, tako ne bi mogla dugo izdržati.Možda ni ja.Stajala sam iza stalka, iznad nje, a ona se još meškoljila i izvijala, pogledavajući me s vremena na vrijeme, pokušavajući pogoditi što bi mi se najviše svidjelo.Draga mi je bila ta njezina mačkasta umiljatost.Ruke su joj bile bijele i meke, tkivo napeto kao nezreli plodovi.Možda je bila vrlo mlada, onakva kakvu poželiš uzeti i ostaviti, neumorno opet uzeti i nosati uokolo poput cvijeta u kosi.Koža glatka i nježna kao papir za zamatanje najfinijih poklona.Ležala je tako da se onaj lijepi luk od bedara prema međunožju najbolje vidio, tamo gdje se nalazi žudnja s nevidljivim korijenjem.Ne trepćući sam je gledala i dodirom birala boje koje će oslikati te svijetle napore prirode da mi podari novu žrtvu.Izdahnula je poveću hrpicu zraka, zalijepila tamne bradavice za dno duše i predala mi se.Prvi dodir kista nalikovao je prvom poljupcu.Sramežljivo i nedorečeno.Ponovila sam pokret, poljubila je ponovo u mislima jer se nije opirala.Ne gledam svijet mnoštvom boja, biram one u kojima se prepoznajem, dajući tako svakome dio sebe.Bila je mirna, gledala sam je kako diše.Dirala sam dlačicama kista tijelo na platnu kao što bih ljubila zemlju nakon stotina godina progonstva.Sjalo je blagom toplinom, diralo je i ono mene.Prelijevalo se tonovima živog pijeska.Gozba pustinjačkom životu, srdačna slast u dnu grla.Trajalo je satima.U trećem sam posustala, bolest tjelesnog pamćenja dozvala mi je trnce u jagodice prstiju.Da sam slikala njima, nikada ne bih dovršila.Čežnja bi se pretvorila u veselje i posegla bih za tijelom u mesu.Preuzela sam tako ulogu čuvarice i ona bi na meni vidjela smrknuti pogled da nije tako dobro mirovala.Palo mi je na pamet da je možda već promrzla, ali nisam zbog toga smjela žuriti.Umjetnost ne dopušta ustupke.Da sam mogla, radije bih je slikala u vrtu nekog samostana, kako šeta i razgovara sa stablima.Manje bi me ushićivala njezina nagost.Kao da su prošli životi dok sam završila sliku.Rekla sam joj da se može ustati i obući dok radim na detaljima.Pogledala me s nevjericom, kao da se čudi što je već gotovo i bilo mi je drago.Pridigla se i uzela trljati ohlađene zglobove.Svojim je pokretima oživjela i tijelo na platnu.Dodala sam komadiće boje na mjestima gdje ih inače ne bi bilo.Ustala je, ali se nije obukla.Pitala me smije li vidjeti sliku.Klimnula sam glavom ne odmičući se od stalka.Oči su joj zijevnule, desni kut gornje usne blago se trznuo.To se i meni ponekad događa kada sam jako uzbuđena.Iste smo visine i kada mi je prišla s leđa, usnama je lako dohvatila moje uho.
Dok je kosina od svjetla između polusvijetova nagrizala površinu vode, on se pomakne malo u stranu, zajedno sa sobom povlačeći grane i granje, nesvjesan šuštanja, tražio je vodu.Slijedeći kondenzirana maštanja, tek kad je i posljednji korijen iznikao zajedno s nabradavljenom površinom, ugleda svoj odraz na mokrini, sasvim staromodno i vrlo upečatljivo.Obrazi natočkani sitnim kamenjem i vene od riječnih zmija nikada ga gotovo ne bi podsjetili na njega.Odbaci teret, iskorači u kupku.Skidao je sa sebe putem krpe od koža koje su mu služile kao odjeća, neprijatelje iz neopranih dana, prašinu iz čekanja u zasjedama, krv iz ručkova, spermu iz nekih tuđih ruku, svoj samo znoj.Više propao kroz vodu nego sjeo, oslonio se prvo rukama na kamen i kliznuo u blagoslov.Zrake dana su se gasile odmjerenim detonacijama, njegovi užici time nisu bili prikraćeni.Dao je rijeci da se valja preko njega kao što bi dao razuzdanoj ljubavnici, ali nekoj koja bi mu se smiješila i nakon što završe ugovori.Zagrli stijenu i savine nogu u koljenu.Kosa je poduža i lijepi mu se gdje ga dohvati.Rijeka nije htjela šutjeti.Hihotala je i gugutala te je i njemu došlo smiješno.Preplaši ptice negdje iza.Lepet njihovih krila podsjeti ga na grad i popločane puteve, tijelo božice u kamenu.Od čitavog tijela sjeća se samo dojki i toga kako je pomislio da takve mesnate nikada nije vidio i pitao se da li samo kamene tako stoje.Kao kakve djevojčice što se propinjući na prstima istežu kako bi dohvatile nebo.I dok su se svi sa sramom i poštovanjem klanjali, kako je bilo jedino dostojno, on je stajao malo joj s boka i nakrivljene glave u čudu promatrao te male hrpice naslade i jedina mu molitva u srcu dođe da je zamoli da oživi i zapleše takva, bez kamenih velova, preko ljudi i njihovih jada samo s kosom oko sebe i njegovim mačem da joj krči puteve.Nije tada dovoljno molio, valjda to nije toliko želio.U zbrci nakon toga, ni sam više ne zna zašto, iz grada su ga protjerali i grad je negdje izgubio, dok razmišlja o psovkama na gradskim vratima, savija dlanove u rijeci oko najtoplijeg dijela tog kamena.Oko njezinog srca.
Još čaja, srce?Da, molim.Kako si?Dobro, zbilja dobro.Sve bolje.Prisjećaš li se čega?Da, dijelova.Lagala je.Samo je pitanje vremena.Samo vrijeme.Zadovoljno se i sa smiješkom zavalio u naslonjač.Volio ju je gledati.Raskošno je prebacio jednu nogu preko druge.Rasipao je pepeo uokolo.Sve na njemu bilo je tako opušteno.Svoje je noge skupila ispod stola, s blagom nelagodom.Ispružiti ih, bilo bi kao da izaziva.Iako nije mogla točno zaokružiti osjećaj, znala je da nije pogriješila.Prostoriju u kojoj su sjedili doživjela je kamenom.Grijući ruke na šalici, kamen je nije hladio.Koliko je puta ovdje već sjedila?Moralo je biti ugodno.I sada je bilo.Sigurno je znao o čemu razmišlja.Zatvorio je oči i pustio je da se sama snalazi.Znala je kakvi su zidovi iza njezinih leđa.Pomalo grubi.Na koži bi joj ponekad ostajale sitne točkice kada bi je malo jače pritisnuo.Negdje u zapešćima osjećala je želju.Virnula je pogledom na njega.Dimove je uvlačio lagano, kao da ga se uopće ne tiče što je tamo.Ona njemu nije bila novost.Ovdje je bilo kod kuće.Sada ga je željela dotaknuti.U sliku ubaciti njegove mirise.Prijeći rukom preko brade.Dva ili tri dana?Ugasio je cigaretu.Slobodne ruke uvaljao u njezinu kosu.Uvukla je tijelo između njegovih nogu i sakrila glavu u njegovom krilu.Negdje u kući otkucavale su minute.Opet će sve krenuti ponovo.Predivno ponovo.Prvi put.
Sada bolje nego ikad poznajem metaforu.Uništavanje te sposobnosti odraza u apstraktnoj prirodi nije to što bi si dopustio kao ograničavanje.Volim te gledati dok ti teške riječi mršte čelo.Moram se nasmijati kada počneš objašnjavati zašto poezija nije dovoljno razumna da bi objasnila tvoju strast prema meni.Ne daj se smesti, samo ti pričaj.Stavit ću ti glavu u krilo i slušati te.Pričaš o sjećanju na moje lice kao da se nikada nije dogodilo.O kataklizmama iza tvojih sljepoočnica.Volim tvoj miris.Da, slušam te.Rekao si da ti ne smeta kada zakoračim u tvoj prostor, osjećaš me tada kao ritam pod rukom kada je staviš na najjači zvučnik.Smijem li te ljubiti dok pričaš?Presavršeno je za tebe održavati bilo kakvu sliku savršenog u svom umu, savršenih nas, i ja zbog tebe i nas i sebe u nama želim biti nesavršena do najvećih razmjera, tada ćeš me još više voljeti.Brineš se hoćeš li me etiketirati svojom osobnošću, jer moja je u svim bojama.Zakotrljam tvoje ime pod jezikom.Ne, ljubavi.Ti si moje plavo.
Vidim te.Sjediš i buljiš u tu svoju knjigu.Ravno dolje u ponor vlastitog negiranja.Voljela bih da si ovdje, da stojiš kraj mene i vidiš se kako ti je neugodno dok te gledam.Zar su moje oči tako okrutne ili se crveniš od pomisli na moje usne na svojim bradavicama.
Da, pogledaj me.Znam o čemu razmišljaš.Želiš da ti priđem i prva započnem razgovor.Neću ti olakšati stvar.Muči se malo.Da, pravi se sada opet malo da čitaš.Gledam te.Presrest ću te na izlazu, kada već budeš potpuno sigurna da se ništa neće dogoditi.Poljubit ću te.Biti će ti neugodno.Odvest ću te kući.Uglavnom ćeš šutjeti putem i gledati u smeće na pločniku.Čvrsto ćeš mi stiskati ruku dok otključavam stan.Već ćeš na hodniku početi njuškati, tražiti mirise žena koje sam prije tebe obljubila.Hoće li ti to biti prvi put?Bojiš se?Nadam se.Sjest ću kraj tebe, bez uvoda.Ne pali cigaretu, pušit ćeš putem do tramvajske stanice.Lagano ću jezikom prijeći preko tvojih usana i hvatati uzdahe dok te svlačim.Stiskati ćeš noge, a ja te neću doticati.Znat ćeš što znači željeti.Cijedit ćeš se kao čaša napunjena prehladnim vinom.Posegnuti ću za tvojim grudima, onako preko majice, stisnuti ti dojku tako da osjetim kako ti se bradavica stvrdnjava među mojim prstima.Sviđa mi se što ne nosiš grudnjak, iako su ti grudi malo prevelike za to.Veće su od mojih.Željeti ćeš dotaći ih, ali ja ti neću dati.Spustit ću se na koljena do tebe i podići ti majicu.Svjetlo će biti slabo i više ću osjetiti nego vidjeti kako se obje njišu unutra, valovi tvog disanja.Povući ću majicu još više i osvijetliti ti kožu.Vrh bliže bradavice uzeti ću u usta i lagano je zagristi.Provući ćeš ruku kroz moju kosu, sama je povlačiti preko sebe, igrati se s njom.Željeti ćeš da budem brža, a ja ću odugovlačiti dok ne natekneš od želje.Rukom ću kliziti dolje niz tvoj trbuh i uvući ti je u gaćice.Ispustit ću ti bradavicu iz usta da te vidim kako stenješ.Zatvorit ćeš oči, pokušati sama sebi objasniti to što ti se događa i pokušati mi se oduprijeti sitnim izdisajima.Dok ćeš širiti noge.Prevući ću gaćice preko tvojih bedara i ostaviti ih negdje na koljenima.Da ti poslije bude neugodno što nisi mogla čekati.Hladan zrak će ti dotaći tu najnježniju kožu.Da nisi obrijana, sve bi ti se dlačice nakostriješile.I ja ću te gledati.Tako napol svučenu, željnu i izgubljenu.Pitat ćeš se koliko će biti drugačije od toga kada to radi muškarac.I ne znaš da će biti isto.A ti ćeš biti drugačija.
Pratit ćeš me pogledom dok ću se izvijati iznad tebe kako bih se skinula.Polako, da te još više izazivam.I tek kada budem potpuno gola, sretna bez muškosti među nogama koja bi odavala i moju želju, mogu izigravati hladnu i nedodirljivu.Ali, kada provučem ruku između nogu biti ću mokra i željet ćeš to osjetiti.Takva ću se spustiti među tvoja bedra.Uvući ću glavu među njih tako da mi se tvoje gaćice straga zapletu u kosu.Udahnuti ti mirise.Biti ćeš krasne boje.Kao tek izronjeni, vlažni koralji.Podizat ćeš glavu ne bi li me bolje vidjela što ću ti raditi.Onom rukom kojom sam dotakla sebe nježno ću ti vratiti glavu na jastuk.Nećeš moći odoljeti.Ponuđeni prst obuhvatit ćeš usnama požurujući tako mene da počnem.Razmaknut ću ti još malo bedra i polizati svako s unutrašnje strane, približavati se epicentru tvojih budućih potresa u sve užim sočnim lukovima.Podizat ćeš se prema meni, nuditi se sama.Da, znam kako boli želja.I ja ću osjećati isto.Svaku mesnatu usnu obraditi ću posebno, sisajući je polako, ljubeći je iznutra.Gurajući jezik između njih, ližući prema gore, dok ne osjetim čvorić tvog klita pod dahom.Osjećat ću ti uzdahe na svojim prstima.Kao što ćeš ti moje u sebi. Grijat ću te malim sisajima, kratkim zamasima jezika slati vibracije do vršaka svih tvojih udova.Prstom ću pronaći put do tebe.Uvući ga i pritisnuti u tvoju gladnu prazninu. Primiti ćeš me za kosu i jače povući na sebe.Požuda ubija sram, zar ne?Kada ti se noge počnu tresti, a kukovi uvijati prema gore u ritmu mog jezika, tada ću znati da si spremna.Isisat ću taj vrisak iz tebe i onda obrisati mokro lice tvojim stegnima.Ustat ću i obući se.Neću ti uputiti ni riječ.
Da, pogledaj me dobro.Na kraju nećeš izdržati, sklopiti ćeš knjigu i prići ti meni.Kad bude najveća gužva, da ne vidim kako gužvaš znoj u šakama.Naslonit ćeš se na mene bez pitanja.Lagano ću te primiti za ramena i povući unatrag.Mene, naime, ne zanimaju žene.
Dragi Tomas,
Možda misliš da sam ti namjerno otežavala.Znam.Ni danas se ne slažem s tobom.I ono malo različitog što smo imali, brzo smo ugušili.Ti svojom neodlučnošću, ja svojom konačnošću.Ostala sam ti dužna.Onu zadnju noć.Mogla sam jednostavno ostati.Ali, zajednički grijeh zauvijek povezuje one koji su ga počinili.I ti si meni ostao dužan.
Vidjela sam te prije nekoliko godina.Kada ste gostovali u mom gradu.Ostario si.Bila sam dovoljno blizu da sam ti mogla izbrojati bore u kutevima očiju.Ništa se nije promijenilo.Otišla bih jednostavno s tobom i ponovno noći i dane provela s tobom u krevetu.No, nisi me prepoznao.Gledao si tu drugu ženu u meni požudom koju sam mogla opipati.I odlučila sam uskratiti ti je.Ljubeći zemlju, izgubit ću nebo.Sada želim da to znaš.
Bela
Izazivaš me slatkim milovanjima, misliš li da znaš kako ćeš pobijediti?Rukom petljaš po kosi, sasvim nespretno i znam da to radiš namjerno.Želiš me nasmijati, ali meni nije smiješno.Čupaš mi kosu, a ja želim da me ljubiš.Nudim ti usne, zovem te pogledom.Vrtovi su topli.Ne grije ih samo ljeto.A ja volim stijene i kada gore.Možda još i više tada.Kada bole i pucaju.Stenjem pokretima i gužvam plahte, tebe kao da i nema.Ne štedi me.Ti ne poznaješ moje granice.Ja se ne zaustavljam, uvijek želim sve.
| studeni, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.