Pitala me mogu li je naslikati.Rekla sam da prvo moram pogledati imam li dovoljno boje.Držim ih u povećoj drvenoj kutiji obilježenoj mrljama trenutnih fascinacija.Dok sam odvajala stare i sasušene, ona se poečla skidati.Gledala sam je kako uživa zavodeći me dok sam ponovo čistila kistove koji će mi trebati.Stalak je već neko vrijeme stajao u kutu, odmaknula sam fotelje i postavila ga.Legla je na pod.Volim ovakve pripreme.Početke prije početaka.Čekala sam da se namjesti.Sama bih je rado postavila tako da sve njezine krivine budu još zakrivljenije, ruke daleko od glave i tijela, jedne noge savinute ispod kičme i druge ispružene pod nekim čudnim kutom.Ali, tako ne bi mogla dugo izdržati.Možda ni ja.Stajala sam iza stalka, iznad nje, a ona se još meškoljila i izvijala, pogledavajući me s vremena na vrijeme, pokušavajući pogoditi što bi mi se najviše svidjelo.Draga mi je bila ta njezina mačkasta umiljatost.Ruke su joj bile bijele i meke, tkivo napeto kao nezreli plodovi.Možda je bila vrlo mlada, onakva kakvu poželiš uzeti i ostaviti, neumorno opet uzeti i nosati uokolo poput cvijeta u kosi.Koža glatka i nježna kao papir za zamatanje najfinijih poklona.Ležala je tako da se onaj lijepi luk od bedara prema međunožju najbolje vidio, tamo gdje se nalazi žudnja s nevidljivim korijenjem.Ne trepćući sam je gledala i dodirom birala boje koje će oslikati te svijetle napore prirode da mi podari novu žrtvu.Izdahnula je poveću hrpicu zraka, zalijepila tamne bradavice za dno duše i predala mi se.Prvi dodir kista nalikovao je prvom poljupcu.Sramežljivo i nedorečeno.Ponovila sam pokret, poljubila je ponovo u mislima jer se nije opirala.Ne gledam svijet mnoštvom boja, biram one u kojima se prepoznajem, dajući tako svakome dio sebe.Bila je mirna, gledala sam je kako diše.Dirala sam dlačicama kista tijelo na platnu kao što bih ljubila zemlju nakon stotina godina progonstva.Sjalo je blagom toplinom, diralo je i ono mene.Prelijevalo se tonovima živog pijeska.Gozba pustinjačkom životu, srdačna slast u dnu grla.Trajalo je satima.U trećem sam posustala, bolest tjelesnog pamćenja dozvala mi je trnce u jagodice prstiju.Da sam slikala njima, nikada ne bih dovršila.Čežnja bi se pretvorila u veselje i posegla bih za tijelom u mesu.Preuzela sam tako ulogu čuvarice i ona bi na meni vidjela smrknuti pogled da nije tako dobro mirovala.Palo mi je na pamet da je možda već promrzla, ali nisam zbog toga smjela žuriti.Umjetnost ne dopušta ustupke.Da sam mogla, radije bih je slikala u vrtu nekog samostana, kako šeta i razgovara sa stablima.Manje bi me ushićivala njezina nagost.Kao da su prošli životi dok sam završila sliku.Rekla sam joj da se može ustati i obući dok radim na detaljima.Pogledala me s nevjericom, kao da se čudi što je već gotovo i bilo mi je drago.Pridigla se i uzela trljati ohlađene zglobove.Svojim je pokretima oživjela i tijelo na platnu.Dodala sam komadiće boje na mjestima gdje ih inače ne bi bilo.Ustala je, ali se nije obukla.Pitala me smije li vidjeti sliku.Klimnula sam glavom ne odmičući se od stalka.Oči su joj zijevnule, desni kut gornje usne blago se trznuo.To se i meni ponekad događa kada sam jako uzbuđena.Iste smo visine i kada mi je prišla s leđa, usnama je lako dohvatila moje uho.
| studeni, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.