Dok je kosina od svjetla između polusvijetova nagrizala površinu vode, on se pomakne malo u stranu, zajedno sa sobom povlačeći grane i granje, nesvjesan šuštanja, tražio je vodu.Slijedeći kondenzirana maštanja, tek kad je i posljednji korijen iznikao zajedno s nabradavljenom površinom, ugleda svoj odraz na mokrini, sasvim staromodno i vrlo upečatljivo.Obrazi natočkani sitnim kamenjem i vene od riječnih zmija nikada ga gotovo ne bi podsjetili na njega.Odbaci teret, iskorači u kupku.Skidao je sa sebe putem krpe od koža koje su mu služile kao odjeća, neprijatelje iz neopranih dana, prašinu iz čekanja u zasjedama, krv iz ručkova, spermu iz nekih tuđih ruku, svoj samo znoj.Više propao kroz vodu nego sjeo, oslonio se prvo rukama na kamen i kliznuo u blagoslov.Zrake dana su se gasile odmjerenim detonacijama, njegovi užici time nisu bili prikraćeni.Dao je rijeci da se valja preko njega kao što bi dao razuzdanoj ljubavnici, ali nekoj koja bi mu se smiješila i nakon što završe ugovori.Zagrli stijenu i savine nogu u koljenu.Kosa je poduža i lijepi mu se gdje ga dohvati.Rijeka nije htjela šutjeti.Hihotala je i gugutala te je i njemu došlo smiješno.Preplaši ptice negdje iza.Lepet njihovih krila podsjeti ga na grad i popločane puteve, tijelo božice u kamenu.Od čitavog tijela sjeća se samo dojki i toga kako je pomislio da takve mesnate nikada nije vidio i pitao se da li samo kamene tako stoje.Kao kakve djevojčice što se propinjući na prstima istežu kako bi dohvatile nebo.I dok su se svi sa sramom i poštovanjem klanjali, kako je bilo jedino dostojno, on je stajao malo joj s boka i nakrivljene glave u čudu promatrao te male hrpice naslade i jedina mu molitva u srcu dođe da je zamoli da oživi i zapleše takva, bez kamenih velova, preko ljudi i njihovih jada samo s kosom oko sebe i njegovim mačem da joj krči puteve.Nije tada dovoljno molio, valjda to nije toliko želio.U zbrci nakon toga, ni sam više ne zna zašto, iz grada su ga protjerali i grad je negdje izgubio, dok razmišlja o psovkama na gradskim vratima, savija dlanove u rijeci oko najtoplijeg dijela tog kamena.Oko njezinog srca.
| studeni, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.