zaljubim se dnevno i do 33 puta
zaljubim se u svjetlo koje pada u sobu s jutrom i raspršuje se minutama što nižu se jedna iza druge
raspršuje se neprimjetno, tiho, elegantno nestajući u zidovima stapajući se s po sobi razbacanim predmetima
zaljubim se u taj nered od stvari koji mi priječi čistinu
zaljubim se u svoje ruke koje ne kupe te predmete i ne slažu ih na njihova mjesta
zaljubim se u sve što leži i ne pomiče se. u prašinu na lampi. u osušene kapljice na prozorima.
u izgorjele svijeće. u voštane svijeće kojih nema na mjestima gdje ih tek trebam staviti.
u pepeo izgorjele sandalovine. u druga svjetla koja tijekom dana putuju po sobi, u sjene koje nastaju i nestaju.
u šumove. radijatora. ovlaživača zraka. u šum šume u daljini. u šum snijega koji se otapa.
u šum prašine koja se spušta na tepih. u šum vune koja mi grebe vrat. u šum vlastitog disanja.
šum živog leda tamo negdje na drugom kraju svijeta, šum dubokih voda punih tame i vrtloženja.
šum površine neke bistre vode poput sitih čestica koje se pjene poput guste mahovine na stablima.
oh.
zaljubljujem se u korake što ih čujem iz prizemlja ove kuće, tutnje. u tutanj koji osjećam u grudima dok mislim
o zaljubljenosti u kojoj trajem.
šum krvi, živčanog sustava, tjelesnih tekućina. šum kože koja diše.
zaljubljujem se neprestano, bez kontrole, bez kraja. čak i dok spavam, opijenost ne prestaje.
zaljubljujem se u tebe. u tvoju sjenu. u sjenu tvoju sjene. u sjenu sjene tvoje sjene koja nestaje dok ugasimo svjetla.
zaljubljujem se u ovo danas i ono sutra koje je danas i ono jučer koje je isto to.
u jutra u kojima se budim u snijegu, gola, u rijeci, plivam, u čamcu, plovim. zaljubljujem se čak i u snove koji mi
govore da se maknem a ne mičem se, u srce koje me gura a rukama se držim za stup svoje soli koja mi natapa rane.
zaljubljujem se, brzo ali sigurno, trajno ali polako, u sekundi, u stotinki, u jednom desetljeću zauvijek, u sva druga privremeno.
zaljubljujem se u zaljubljenost samu i u njoj nestajem dok mislim o mutnom sokiću od višnje koji čeka da ga popijem.

to je samo dio.

jakost jedne žene je u onoj točki njezina postojanja u kojoj se skuplja iskustvo
a iz nje preobražena istječe mudrost
jakost je u mudrosti, ali jakost je i u protočnosti
jakost je u puštanju unutra, ali i u puštanju van, poput rijeke koja donosi i odnosi
jakost jedne žene je u njezinoj krhkosti u kojoj se otvara i rastvara da bi kroz nju potekla nježnost
ona se izvija u boli i otporu sve do trenutka dok ne opusti tijelo i pretvori ga u medij.
jakost je u tijelu koje je savršen instrument.
jakost je u cijelom spektru boli i nijansama koje su pitanje života i smrti.
jakost jedne žene je u njezinim rukama kojima mrvi zemlju
u očima kojima diše, kojima energiju zemlje, vode, vatre i vjetrova usmjerava kamo poželi, kao snopove blistavobijelog svjetla.
jakost jedne žene je u ramenima, u njenim stopalima, u bedrima njenim, bokovima kojima voli dok se njišu u prolazu.
ona se nježna njiše, poput rijeke teče kroz zrak, lebdi iznad puteva poput čarobne maglice u zoru iznad vrelih polja ljeti.
a kad govorim o ženi govorim o energiji.
jer žena je i ovo i ono, samo je jedna i uvijek ista, a različita
nosi i nošena je,
hrabra je i hrabri,
voljena i voli,
štiti i štićena je
ruke su joj dupkom pune milosti zdjele
nosi nas u utrobi u grudima u rukama na ramenima

majčica tisuće sunaca.
majčica šume i potoka.
majčica zemlja.

.........

usamljenost je kad udobno sjedim i ne mogu posegnuti
usamljenost je kad legnem i ne mogu se pomaknuti
usamljenost je kad hodam i jedna mi sjena nedostaje
usamljenost je kad slušam ovo i ono a čujem samo tutnjanje zna se gdje
usamljenost je kad ne želim otvarati oči
usamljenost je kad guram naprijed ali ne pomičem se s mjesta
usamljenost je kad prestanem gurati i bacim se u snijeg
usamljenost je kad čekam da me netko nađe
usamljenost
usamljenost
usamljenost
osjećam je u trbuhu
osjećam je u prstima
osjećam je u očima ramenima vratu stopalima
hranjena je odsutnošću i pms-om
i zimskim noćima punim snijega kad vidimo da se nema tko potruditi
da se kroz njega do nas probije

neke priče se dogode i ne može ih se ispričati. toliko su ogromne, njihova su tijela toliko
glomazna da ne stanu u riječi. onda se, budući da se ipak moraju nekako ispričati da se
razlomi bol na više dijelova, ispričaju posredno. pa tako onda umjesto da pričam o ovome
i onome, pričam o mjesecu, pričam o tamnoj noći kroz koju hodam i o sjenama koje me
čekaju u mračnim dvorištima kraj kojih prolazim. pričam o vjetru koji me gura preko svih
granica, preko rubova i ponora i... sva sreća da me grane obližnjih plemenitih stabala uvijek,
baš u trenutku prije no što trebam svaliti se u ponor, povuku i bace natrag. pričam i o zemlji
koja me dočekuje, koja me mirisom prizemljuje. pričam o svom bolnom vratu koji se izvija
ne bi li vidio iza tih sjena kraj kojih prolazim.

(o) ljudima ne pričam.

pričam i o šumskim stvorenjima koja mi se primaju za gležnjeve i osjećam kako se penju
na vrh glave, osjećam ih jer sam dovoljno osjetljiva. nekad i proklinjem tu osjetljivost, i to u
najdublju pukotinu proklinjem, koja najviše boli, koja mi zaglušuje cijeli grudni koš i ne čujem
ništa osim tutnjanja cijelog svog emocionalnog kapaciteta koji se skupio u toj jednoj točki
koja me razara.

priča je to o razaratelju i stvaratelju. o razaranju i stvaranju. o razorenom i stvorenom.

i najteža je od svih. ne možete ni zamisliti...