ovo je pjesma koja je na dnu
dnu dna dnaovih dana dna
moja dna to ne može podnijeti
nestajem - paf!

toliko

.......

Ne spavam. Jer mislim na tebe. Tko god taj tebe bio.

neviđena dobrota u očima
rukama tvojim
volim to
iako izgubljena drugdje
putem se nalazim
novu
drugu neku
lakše
zbog tvoje dobrote, lakše je
toliko je lakše da mirno spavam
iako nemirna

ova pjesma plače
djetinje, predpotopno i potpuno neobuzdano
gleda u svoje ruke
pa u tvoje
pa u tvoje usne
oči što se smiješe al´ šute
zašto šute,
zašto zašto zašto
i zašto mi ne pruže ruke
samo stoje i šute.
mislim da me kažnjava ova pjesma
jer ju pišem
sad i ja plačem
a nemam ni ruku
niti imam oči

.........

zvala se Marija. rekla je da ide tamo gdje joj ide. da ne može podnijeti ovu ustajalost zidova i boja.
rekla je da ju dlanovi svrbe, i tabani, za još. tražila je još, vikala je, vrištala, ali nisu ju čuli. sve dok nije otišla.
tek su onda primijetili da je nema, tek kad je stvarno fizički nije bilo. a zapravo je nije bilo već mjesecima, samo
nitko nije primijetio. Marija je otišla i izgradila si je dom drugdje. svojim rukama. izgradila si je i dvorište, vrt,
i šumu je izgradila. i jednu planinicu. noćima je sanjala o tome što je sljedeće, a jutrima se budila u prekosutra.
i čudila se boli što ju još uvijek prati. tutnjalo je u grudima dok je čistila oraščiće. kad bi ih nosila na tavan već bi
probijalo na površinu, a dok je rastjerivala vjeverice suze su već prštale na sve strane. natopljene suzama košulje
vraćala se s tavana na licu s grimasom koju bi teško mogla zaboraviti da ju je samo imala prilike vidjeti. ta Marija... ona
je bila netko i nešto, zaista. i svi su to vidjeli, osim nje. ona nije vidjela ni to da drugi vide. ona je vidjela nešto sasvim
drugo: vidjela je sante leda s užarenom jezgrom, vidjela je modrozelena jezera s vatrenim pijeskom, vidjela je
vjetrove koji su brazdali lica ljudi poput nje. ljudi koji su bili preponosni da bi tražili pomoć. ljudi koji su šetali sami,
s istom grimasom koju ona ima kad silazi sa svog tavana podignutog na vrhu kuće usred ničega. podosta usamljena.
na vrhu sante leda Marija. u dubini rijeke pustinje Marija. velikog srca ustajalog Marija. umirala je od straha nekad
kad bi se sjetila jedne posvete koju joj je napisao jedan momak u knjigu što joj potom pokloni za rođendan.
ne drži srce u vješalici isteći će mu tkanina. ne... ne ostavljaj srce vani izješće ga gusjenice. ne... aha. da.
sad se sjećam, sjećam se, kaže ovo: ne drži srce u staklenci, isteći će mu rok. na tu je rečenicu škripala
zubima, jezdila drvoredima, vrištala kroz gusti zimski mrak, kroz maglu i snijeg, kroz smrznute zore kroz
skupljene češere kroz eone i eone godina prolazećih bez treptaja. ta opaka rečenica ju je progonila.

moja prijateljica verena i ja upoznale smo se na
tramvajskoj stanici kod autobusnog kolodvora
drugi smo se put upoznale ispred glavnog kolodvora
ja sam išla u planine ona u njemačku
i to je prijateljstvo toliko očvrsnulo u ta dva navrata
da je to nevjerojatno
zagrlila me i pozvala da dođem k njoj u leipzig
njih sedmero tamo grade neku veliku umjetničku
kuću.
moja prijateljica verena je genijalna
a ja sam još bolja.

omg.

.....

P: Sjedni, Gospođice.
O: Sinusi mi žmigaju.
P: Želim s tobom napraviti jednu vježbu. Sjedni nasuprot i odgovaraj mi odmah, čim postavim pitanje, bez pauze za razmišljanje.
Spremna?
O: Sinusi mi žmigaju.
P: Što je Život?
O: Lavina na kojoj se kotrljam.
P: Što je Ljubav?
O: Moje tijelo.
P: Što je sloboda?
O: Beskrajna opuštenost.
P: Što je disanje?
O: Kretanje kroz vrijeme.
P: Tko je "Ja"?
O: Lijevi dlan u desnom.
P: Što je Svemir?
O: Huk sove koji odjekuje u tamnoj noći kroz laki zrak među zvijezdama.
P: To je bez razmišljanja?
O: Sinusi mi žmigaju...
P: Što je Problem?
O: Gladna sam.
P: Ne: Što je Problem?
O: Žedna sam.
P: Dobro. Što je Bog?
O: Ruka ruku mije, to mi srce grije.
P: Što je Vrijeme?
O: Ono prolazi dok dišem.
P: Što je Život?
O: Hodam u jesen, a vjetar šuška lišćem kroz moje tijelo.
P: Što je Život?
O: Stojim i nastojim postojati.
P: Što je Život?
O: Idem prema toj zgradi u kojoj me čekaju.
P: Što je Život?
O: Pas koji laje i grize.
P: Što je Život?
O: Kad tražim posao, a on ne traži mene.
P: Što je Život?
O: Kad vrijeme ide, a ja i dalje stojim.
P: Što je Uspjeh?
O: Ispunjenje koje proizlazi iz onoga što radiš kad to radiš s ljubavlju i majstorski.
P: Što je Život?
O: Neprilika. Jer nema prilike za uspjeh.
P: Što je Uspjeh?
O: Korak po korak.
P: Što je Svemir?
O: Nekad sam od njega veća a nekad me ni nema.
P: Što je Ljubav?
O: Trebam nečije rame.
P: Što je Ljubav?
O: Oprano suđe.
P: Što je Ljubav?
O: Potpora leđa o leđa s nekim strancem.
P: Što je Ljubav?
O: Tamno jezero u kojem buja život i povremeno nešto iskoči na površinu.
P: Što je Vrijeme?
O: Alfa, beta, gama, delta.
P: Što je Kraj?
O: Zid početka.
P: Što je Početak?
O: Tijelo kraja.
P: Što je Kraj?
O: Moje tijelo koje upravo ustaje i odlazi. Dosta je.
P: Dobro, Gospođice. Nastavljamo drugi put.

u besmislenosti trenutaka apsurd postojanja je najočitiji. stojim i šutim ili mi riječi izlaze a da
ni ne primjećujem. stojim i šutim a tijelo mi postaje toliko prozirno da je nelagodno, od nelagode
pomaknem lakat, namjestim lijevu ruku preko trbuha, u drugoj držim pritisak koji me oblio.
sve može još dobro završiti ako mi samo u pomoć dođe stara vjera i obaviju me mirisni slojevi
osjećaja vlastite vrijednosti. no ne događa se. možda ako se premjestim s jedne noge na drugu,
možda ako samo odložim čašu... ništa. zadnje nade polažem u šutnju. ako dovoljno dugo
potraje, ispuni me plemenitim osjećajem smisla. no nema ni nje. ona, koja me nikada ne iznevjeri,
u posljednje vrijeme podbacuje i ostavlja me na suhom, prozirnu, bez uporišta, bez kaputa,
ostavlja me toliko samu da ne postoje oči u kojima se mogu usidriti. no čak ni ta samoća
nije dovoljno snažna da bih se za nju mogla uhvatiti tugom. nego ništa. prozirno ništavilo bez
ijedne druge emocije osim čiste neugode koja se skuplja u grlu. a govorni aparat unatoč svemu
ne prestaje raditi, izbacujući nove materijale za nove slojeve prozirnog srama koji raste proporcionalno
mome otporu. a samo je trebalo - pustiti. da vrijeme teče, da tijelo bude, da grč popusti, da se
slegne fina prašina postojanja.

lako je prijeći iz jednog oblika u drugi, prelako
lako je očima bljesnuti i uvući se bilo gdje
brzinom svjetlosti
nestati u uličnim lampama noću i danju se objesiti o mjesec
neprimjetno, brzinom svjetlosti
osipati se u prah i zavući u mikropukotine tla
sjediniti s majčicom zemljom
pričati podzemnim bićima o svojim krvavim grijesima
o razvlačenju vlastite kože preko glave preko očiju i usta
davajte voska slijepite sva moja osjetila, vi bića noći, braćo i sestre
jer tamna sam kad želim biti tamna, svijetla sam kad želim biti svijetla
i neće me zaustaviti ništa kad odlučim nestati kad se odlučim pojaviti
neće me zaustaviti ništa kad odlučim oderati kožu si sa kostiju
nijedna riječ nijedna riječ me neće zaustaviti da iscijedim i zadnju kap svoje koštane srži
i predam je bićima šume kao iskupljenje za svoje postojanje
ni mržnja ni ljubav ni radost ni bol ni glad ni zavist ni zadovoljstvo
ništa me neće spriječiti da se pretvaram iz jednog oblika u drugi da budem svojim uništenjem
da me bogovi neba i zraka i sunca i zemlje ne uzmu kad im je drago
neće me spriječiti ništa, baš ništa, ni najveća ljubav svijeta ni najdublje oči svemira
neće me spriječiti da budem ono što poželim biti
bilo to rađanje, uništenje, eter, crna zemlja, bjeličasta maglica, sukrvica zore...
neće me spriječiti ni obećanje vječnosti da budem svaka od svojih krajnosti
jedan trenutak za drugim svaki u drugoj u trećoj i u dvadesetpetoj
jer iako znam za postojanje brojnih svjetova i nekad jasno vidim da me okružuju
toliko blizu i jasno i prži mi suptilno tijelo intenzitet njihovih vibracija
to me ne sprječava da budem jednostavan, najjednostavniji gubitnik
ako to baš odlučim biti